Adriano Leite Ribeiro, svijetu nogometa poznatiji kao "L'Imperatore" (Car), bio je sila prirode na terenu. Njegova sirova snaga, eksplozivnost i razoran udarac lijevom nogom obećavali su legendarnu karijeru. Bio je predodređen za nogometni Olimp, no tragičan splet okolnosti, osobni demoni i teška ozljeda skrenuli su njegov put s tračnica slave. Priča o padu Imperatora bolan je podsjetnik da i najveći talenti mogu sagorjeti ako potraga za veličinom nije uravnotežena ljudskom suosjećajnošću i brigom o sebi. Rođen i odrastao u opasnim favelama Rio de Janeira, točnije u Vila Cruzeiro, Adriano je nogomet vidio kao izlaz. Mjesto gdje vladaju kriminal, droga i korupcija ostavlja dubok trag, a nogomet je nudio put do bogatstva, slave i statusa. Već sa sedam godina pridružio se omladinskoj akademiji Flamenga, poznatoj po stvaranju legendi poput Zica. Brzo je napredovao, impresionirajući trenere nevjerojatnim potencijalom, brzinom, snagom i prirodnim instinktom za gol.
Profesionalni debi upisao je s 18 godina, u veljači 2000., a ubrzo je postao ključni igrač, postigavši 10 golova u 24 nastupa. Njegov talent nije prošao nezapaženo – europski skauti su ga primijetili, što je 2001. dovelo do transfera u milanski Inter. Odmah po dolasku u Inter, Adriano je posuđen Fiorentini, gdje je u 15 nastupa zabio 6 golova. Unatoč obećavajućim igrama, Inter ga nije vratio, već je sklopio ugovor o suvlasništvu s Parmom, što je bila česta praksa u Italiji tih godina. Dvije sezone provedene u Parmi (2002.-2004.) smatraju se možda i najuspješnijim razdobljem njegove karijere. U tandemu s Rumunjem Adrianom Mutuom činio je ubojit napadački par. Zajedno su postigli 53 gola, osiguravši Parmi dvaput nastup u Kupu UEFA. Sam Adriano zabio je 27 puta.
Impresioniran njegovom formom, Inter je u siječnju 2004. otkupio Parmin dio ugovora i vratio Adriana u Milano. Utjecaj je bio trenutan – 12 golova u posljednjih šest mjeseci sezone. Adriano je bio nezaustavljiv. Njegov udarac bio je toliko snažan da je na popularnoj igri Pro Evolution Soccer 6 imao ocjenu 99 za snagu udarca, kraseći i naslovnicu igre. Suigrač Zlatan Ibrahimović opisao ga je kao "čistu životinju" koju nitko nije mogao zaustaviti. Međutim, tijekom priprema za sezonu 2004./05., stigao je poziv koji će zauvijek promijeniti Adrianov život i karijeru. Javljeno mu je da mu je otac Almir preminuo od srčanog udara u 44. godini. Bio je to udarac od kojeg se nikada nije u potpunosti oporavio.
Unatoč golemoj tuzi, Adriano je te sezone odigrao sjajno, postigavši 19 golova za Inter. Vrhunac je dosegao u sezoni 2005./06., kada je postigao nevjerojatna 42 gola u svim natjecanjima, vodeći Inter do naslova prvaka Serie A i Kupa Italije, gdje je postigao sva tri gola u finalu protiv Rome. Svijet je gledao Imperatora na vrhuncu moći. Nažalost, bio je to početak njegovog kraja.
Javier Zanetti, tadašnji kapetan Intera, kasnije je opisao trenutak kada je Adriano saznao za očevu smrt: "Kad je dobio poziv... Vidio sam ga u sobi, bacio je telefon i počeo vrištati. Ne možete zamisliti taj vrisak... Nismo ga uspjeli izvući iz depresije. I to je možda najveći poraz cijele karijere. Još uvijek me boli. Bio sam tako nemoćan."
Adrianov pad počeo je 2006. Iako je i dalje imao bljeskove genijalnosti, postajao je sve nedosljedniji. Borio se s osobnim problemima, a utjehu nakon očeve smrti potražio je u alkoholu. Njegove brojke su pale, iako je i dalje uspio postići 19 golova, bio je to značajan pad. Odnos s trenerom Robertom Mancinijem počeo se kvariti zbog pada forme i discipline. Dolaskom Joséa Mourinha 2008., očekivalo se da će igrač Adrianovog kalibra biti ključan u osvajanju trofeja, uključujući povijesnu trostruku krunu 2010. No, njegov doprinos bio je minimalan (samo 4 gola u 15 nastupa) zbog stalnih problema. Mourinho je javno izražavao frustraciju zbog Adrianove nediscipline, ali i suosjećanje s njegovom osobnom borbom. Inter je raskinuo ugovor s Adrianom 2009. godine. Potpisao je za Romu, ali u pet nastupa nije zabio gol, a klub mu je otkazao ugovor u ožujku 2011. Vratio se u Brazil, igrajući za Corinthians, Flamengo (treći put) i Atlético Paranaense, ali pokidana Ahilova tetiva dodatno je otežala povratak. Nikada više nije dosegnuo staru formu. Alkoholizam je ostao prisutan, a 2016. godine tiho se povukao.
Od tada, Adriano se uglavnom držao podalje od javnosti. U rijetkim istupima, poput emotivnog pisma za The Players' Tribune, iskreno je govorio o borbi s ovisnošću, gubitku i samoći. "Znate li kakav je osjećaj biti obećanje? Ja znam. Uključujući i neispunjeno obećanje," napisao je. Priznao je da ga riječ "rasipanje" privlači: "Opsjednut sam traćenjem svog života... Dobro mi je ovako, u frenetičnom rasipanju. Uživam u ovoj stigmi."
FOTO Zgodna Valentina Miletić dobila gnjusne uvrede s tribina: Ranije je ljubila Livaju i bila je manekenka
Opisao je kako je bijeg iz Intera bio bijeg u favelu, tražeći anonimnost i jednostavnost koju mu svijet nogometa nije mogao pružiti. "Hodam bos i bez majice... Igram domine, sjedim na rubniku, prisjećam se djetinjstva, slušam glazbu... spavam na podu." Priznao je da se teško nosio s nadimkom Car: "Dečko koji je napustio favelu da bi u Europi dobio nadimak Car. Kako to objasniti?"
Priča o Adrianu priča je o vrtoglavim visinama i slamajućim padovima. Priča o briljantnosti zasjenjenoj tragedijom i unutarnjim bitkama. Njegov talent bio je neosporan, usporediv s najvećima poput Ronalda, no teret slave, gubitak oca i demoni s kojima se borio pokazali su se preteškima. Njegovo carstvo se urušilo, ali sjećanje na Imperatora – na njegovu snagu, razoran udarac i kratkotrajnu, blistavu vladavinu terenima – ostaje kao opomena o krhkosti genija i ljudskoj cijeni slave. Bio je car koji je na kraju odabrao život daleko od prijestolja, u sjeni favela gdje je sve počelo.
Otvori KEKS Pay
