Na današnji dan, 1. ožujka, prije točno pet godina, napustila nas je Dinamova ikona i maskota, nadaleko prepoznatljivi purgerski osmijeh, veliki nogometaš, trener i izbornik Zlatko Cico Kranjčar. Bile su mu tek 64 godine.
Život i karijera Zlatka Kranjčara više su od priče o običnome nogometašu; o treningu, utakmici, driblingu, centaršutu, golu. Dinamo je tamo negdje sredinom sedamdesetih godina promovirao plastičnu figuricu plavokosoga nogometaša. Tih godina još golobradi Zlatko Kranjčar tek je bio počinjao svoj uspon, još nije bio ni blizu trofejima, snažnom igračkom autoritetu ili kapetanskoj vrpci u Dinamu, ali je bio toliko omiljen među navijačima Dinama da je figurica odmah dobila ime - Cico. Tako je žgoljavi, vižljasti, maestralni, vječito nasmijani i karizmatični dečko sa zagrebačke Ferenščice do dana današnjega bio i ostao jedina Dinamova maskota.
I bio je više nego dostojan te laskave titule, budući da je kao nogometaš s Dinamom osvojio naslov prvaka 1982. i Kup Jugoslavije 1980. i 1983., a kao trener dva puta je s plavima osvajao dvostruke krune, 1996. i 1998., te je Dinamo dva puta uveo u Ligu prvaka, 1998. i 2016. godine. Cico je, u bilo kojoj ulozi se našao u Dinamu, naprosto bio magija. Onaj koji je okupljao, uveseljavao, širio optimizam poput zaraze.
Zlatko Kranjčar imao je i Ahilovu petu. Po toj neskrivenoj i nikada sputavanoj boemštini, veseloj naravi, osebujnosti, druželjubivosti koja se znala i oteti kontroli, također je bio prepoznatljiv. Bio je to Cicin životni stil, njegov trade mark. Bio je naš George Best, nogometni genij i neskriveni ljubitelj čašice, a opet – to ga je činilo posebnim, drugačijim, beskrajno simpatičnim, pa i poželjnim u svakom društvu, ambijentu, prigodi.
Znali su da voli život, ali su ga ipak čak četiri puta zvali u Iran, gdje su ga mase obožavale, gdje je sa Sepahanom iz Isfahana bio prvak i osvajač Kupa. Zvali su ga i u Crnu Goru, Ujedinjene Arapske Emirate, Katar, pa i opet u Dinamo, s kojim je 2016. godine ušao u Ligu prvaka eliminiravši moćni Red Bull Salzburg. Toga je ljeta Dinamo, sa Cicom na klupi, deklasirao Hajduk sa 4:0 pred rasprodanim Poljudom. Takvu raskošnu pobjedu u Splitu Dinamo je čekao tri desetljeća, još od 1986. godine, kada je Rivom promarširao Ćiro Blažević.
Cico Kranjčar bio je 1990. prvi kapetan hrvatske nogometne reprezentacije, a kao izbornik vodio je vatrene od 2004. do 2006. godine, ne izgubivši niti jednu jedinu utakmicu u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Na otvorenju tog prvenstva pred sedamdeset tisuća gledatelja u Berlinu sve su nas dirnule, i svijet obišle, Cicine suze radosti i ponosa pri intoniranju Lijepe naše uoči početka utakmice Hrvatska – Brazil. Plakao je kao dijete držeći desnicu na srcu.
A kako je uopće nastala Dinamova maskota koja je dobila ime po Cici Kranjčaru? Donosimo ulomak iz knjige „Cico, tak imam te rad” iz 2023. godine.
Rođeni Solinjanin, a po prebivalištu Splićanin, dizajner Zdenko Milišić, cijeli je svoj radni vijek proveo u globalno poznatom splitskom kombinatu Jugoplastika. Ta tvrtka, koja je nekada zapošljavala gotovo trinaest tisuća djelatnika na području Jugoslavije, proizvodila je sportsku obuću, odjeću i opremu, prijenosne hladnjake, igračke i – plastične lutkice.
Zdenko Milišić završio je Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu, a bio je svojevrstan Jugoplastikin zaštitni znak, njezina dizajnerska zvijezda, tvrdi njegov radni kolega i bliski prijatelj, Špiro Gruica.
- Zdenko je bio kreator, umjetnik svjetskoga glasa, a ja sam u to vrijeme, početkom sedamdesetih godina, u Jugoplastikinoj 'Termpolastici' radio kao modelar – počinje svoju priču Gruica, pa nastavlja:
- Te 1971. godine Hajduk je nakon šesnaest godina postao prvak Jugoslavije, a iste godine i KK Jugoplastika osvojila je svoj prvi naslov prvaka. U povodu tih uspjeha naš kombinat te je godine krenuo u proizvodnju dviju plastičnih figurica poznatih splitskih sportaša: Žutka i Biloga. Obje su svjetlo dana ugledale 1972. godine. Žutko je imao dres s brojem 10 i brkove, bio je to tada najpopularniji splitski košarkaš Rato Tvrdić. Imao je i afro-frizuru, s obzirom da se bilo približavalo Svjetsko prvenstvu u košarci u Portoriku 1974. godine, na kojemu je Jugoslavija išla braniti naslov prvaka. 'Bili' je pak bio Hajdukov igrač s brojem 10, naravno Jurica Jerković.
Tri godine kasnije, Jugoplastika je na tržište izbacila jednu od svojih najpoznatijih figurica: plavokosog dječaka u Dinamovom dresu s brojem 9. Među Dinamovim navijačima odmah je bio poistovjećen s tada 19-godišnjim Dinamovim supertalentom Zlatkom Kranjčarem.
- Do tada maskota kluba bio je lav, a u jesen 1975. godine, kada sam bio proglašen najboljim mladim nogometašem u Jugoslaviji, kreirali su novu maskotu, dječaka nogometaša, koji je stvarno podsjećao na mene pa su i navijači tu maskotu zvali Cico – prisjetio se jednom Zlatko Kranjčar, ikona Dinamovoga navijačkoga puka, uzor mladih Dinamovih nogometaša u desetljeću koje je plavima iznjedrilo dva trofeja u Kupu i jednu titulu prvaka.
Špiro Gruica sjetit će se kako su se figurice sportaša u to doba u Jugoslaviji bile prodavale u desetine tisuća primjeraka.
- Naš kombinat je 1976. godine u Moskvi, u sportskom kompleksu Lužnjiki, dobio prostor za izložbu svojih proizvoda, među ostalim i figurica sportaša. Kako je Sovjetski Savez bio naše tržište, mi smo, uz ostalo, tamo plasirali i figurice nogometaša moskovskog CSKA-a, kijevskog Dinama, Dinama iz Tbilisija..., kao i figurice Miška i Miške, maskota Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine. Sve ih je, uključujući i Cicu, dizajnirao Zdenko Milišić – kaže Gruica.
Dakle, dinamovca Cicu dizajnirao je – hajdukovac?
- O da, Zdenko je bio strastveni hajdukovac. Sjećam se kako smo skupa bili na čuvenoj utakmici Kupa prvaka Hajduk – HSV 1980. godine na prepunom Poljudu. S tolikom je žestinom navijao da mu je u onoj masi sat izletio s ruke – nasmijao se Špiro Gruica.
Otvori KEKS Pay
