Iran - zemlja izložena raketnim napadima Izraela i SAD-a - čak četiri puta bila je dom pokojnog hrvatskog nogometnog velikana Zlatka Kranjčara. Neodoljivi zov Irana Cicu je počeo privlačiti još 2009. godine, a devet godina kasnije u Teheranu je odradio i posljednju dionicu svoga trenerskoga puta, u iranskoj olimpijskoj selekciji. Zagrebački geolog i geokemičar Esad Prohić, nekada savjetnik Predsjednika Republike za obrazovanje, znanost i zaštitu okoliša., od 2007. do 2012. godine bio je veleposlanik Republike Hrvatske u Iranu.
- Naša ambasada bila je mjesto okupljanja naših ljudi koji su tada bili u Teheranu. Bili su to uglavnom sportaši, bio je tu na primjer vaterpolski izbornik Neven Kovačević, neki dečki iz rukometa, iz tenisa... Tu je bilo njihovo utočište gdje su mogli razgovarati hrvatski, gdje se mogla gledati Hrvatska televizija, pa i gdje se mogla potražiti pomoć ako je bilo potrebno. Ja sam to shvatio kao svoje poslanje, jer su svi oni živjeli po hotelima, otuđeni od vlastitih obitelji, kao što je to u početku bio Cico, dok u Iran nije bila došla supruga Elvira. Bilo je to mjesto gdje su oni otvarali svoje duše, izvan sportskoga dijela, i gdje su se oni mogli opustiti – ispričao je Prohić, koji je kroz svoju cijelu diplomatsku službu u Iranu bio je izvrsnom odnosu s Kranjčarem.
- Cico je bio osebujan trener jer prvo što je od Iranaca tražio bila je disciplina. Ipak je on prošao bečki Rapid, jednu sasvim drugačiju nogometnu školu. U Iranu je tražio disciplinu od nekoga kome to nije u naravi. A s druge strane, on je Irancima dopuštao onaj vic u igri, čemu su oni težili, a on je kao igrač u tome bio majstor. Taj spoj majstorskoga znanja i austrijske discipline bila je dobitna kombinacija. Iako je tu naravno bilo i nekih otpora. Cico je osvojio simpatije navijača; ne na početku, ali kasnije sve više i više, jer su oni shvatili da je on principijelan čovjek, te da iz njegovoga rada dolaze rezultati. Ako Iranac vidi da ste vi uvijek isti, da ne mijenjate stavove, onda će vas cijeniti – prisjeća se Prohić i nastavlja priču:
- Persepolis je državni klub, koji je imao privilegirani status, ali Cico nije dopuštao da njegova momčad zbog toga pobjeđuje. Nego samo igrom. To je njegova filozofija. Znate, iranski se nogometaši na terenu znaju i malo pretvarati, takve su naravi, a Cico je znao svoje igrače zamjenjivati iz igre ako je vidio da se nesportski ponašaju. Pa on je čuvenoga Alija Karimija, koji je bio veliki igrač, ali i veliki blefer, jer se pod stare dana znao skrivati po terenu, znao zbog toga izvlačiti s terena. Sto tisuća ljudi na stadionu Azadi zbog toga je protestiralo! Znate, iranske klubove vode bogati, moćni ljudi, politički moćni, a Cico se u takvom okruženju ipak održavao, pa onda se i još dva puta vraćao.
FOTO 20 godina Luke Modrića među Vatrenima! Na današnji dan 2006. debitirao je za Hrvatsku
Inače, spomenuti Ali Karimi politički je angažiran i proteklih je tjedana u SAD-u govorio na skupovima protiv iranskog režima, davajući potporu prosvjednicima u domovini.
Posebno poglavlje Kranjčarevoga poglavlja u Iranu njegov je boravak u Sepahanu.
- Ono što je Sepahan u iranskom, to je otprilike Osijek u hrvatskom nogometu. Iran ima teheranske klubove Esteghlal i Persepolis, koji se, uz potporu države i bogatih vlasnika, samo izmjenjuju kao prvaci, a tada se pojavio jedan klub iz manjeg i nenogometnog grada, Isfahana, i u dvije godine s hrvatskim trenerom na klupi osvojio prvenstvo i kup. To je potpuno poremetilo strukturu iranskog nogometa – naglašava Esad Prohić.
Zbog magnetizma koji je Cico izazvao u Isfahanu, često je iz Teherana odlazio u posjete popularnom sunarodnjaku.
- Koliko je Cico tamo bio popularan, govori vam scena kada on u kafiću ne može doći do stola od nasrtljivih navijača. To su nevjerojatni prizori! Toliko ljudi oko njega, a ja ga nikada nisam vidio da je nekome odbio fotografiranje. Pazite, ja sam poznavao i druge strane trenere koji su radili u Iranu, a ponosan sam da mogu reći kako su naši treneri, među njima najviše Cico, bili džentlmeni. Prema novinarima, prema navijačima, znali su cijeniti što su tako dobro tamo primljeni. A na primjer, Portugalac Carlos Queiroz, koji je prije bio trener Real Madrida, te kasnije vodio iransku reprezentaciju, nije se uklopio u taj mentalitet. Za razliku od Cice.
Osim trenerskim umijećem i karizmom, Kranjčar je Irance osvojio i vrijednostima koje nisu usko vezane uz nogomet.
- Od svih naših ljudi koje sam u Iranu upoznao, nitko nije bio takav obiteljski čovjek kao Cico, ponosan obiteljski čovjek. A to je Irancima bila jako važno, jer oni su nacija kojoj su obiteljske vrijednosti iznimno bitne. Pričajući o supruzi Elviri i djeci, Niki i Lani, bio je čak 'dosadan', koliko ih je spominjao – istaknuo je Prohić.
Ne skriva kako su Kranjčarev utjecaj na iranski nogomet i popularnost njemu, kao visoko pozicioniranome diplomatu, i te kako bili od koristi.
- Iranci su poštovali njegov rad, bio je idol navijača, a naravno da to svakome odgovara. S druge strane, i ja sam osjećao ponos, jer sam dolazio iz zemlje iz koje dolazi i idol Iranaca. Ima tu i jedan dodatak; kada je Cico bio otišao iz Teherana, mene su s njihove nacionalne televizije zvali da u njihovom programu komentiram utakmice iranske nogometne reprezentacije. Vladalo je mišljenje: 'ovaj čovjek poznaje Cicu, dolazi iz iste zemlje kao i Cico, on sigurno zna puno o nogometu'. To je satelitski program koji je gledan u cijelom svijetu. A ja nisam bio nogometaš, samo sam ljubitelj nogometa. Međutim, to na televiziji bila su klasična pitanja o nogometu, nije tu trebalo puno pametovati – zaključio je Esad Prohić.
Otvori KEKS Pay
Jedino poniženje je napisati i potpisati ovakav članak.