Dobri anđeo slučajnosti je, uz dragocjenu pomoć aktivista za ljudska prava i ponekog pravodoljubivog novinara, sačuvao od zaborava ime i sudbinu djevojčice Madine Hussiny. A onda su njezinim imenom obuhvaćeni izgubljeni životi i sudbine svih onih djevojčica i dječaka, žena i muškaraca, postradalih na Balkanskoj ruti, u uzaludnom pokušaju da postanu građani Europe. Godine 2023. građanska inicijativa "Zagreb: grad - utočište" pokrenula je akciju da se dječje igralište unutar Parka Ribnjak nazove imenom Madine Hussiny. U sklopu te akcije Olja Savičević Ivančević je napisala, a Ena Jurov nacrtala slikovnicu "Djeca s igrališta Madine Hussiny".
Aktivističke slikovnice, kao ni aktivistički romani ili filmovi, u pravilu nemaju dug rok trajanja. Nakon što nekoj akciji istekne rok - a malo što tako brzo zastarijeva kao pojedinačne društvene nepravde u neuređenim društvima - tako umjetnička i književna djela gase se i nestaju. Postoje, međutim, i neki vrlo neobični izuzeci. Možda i njih možemo pripisati tom dobrom anđelu slučajnosti, a možda je riječ o umjetničkom i književnom talentu koji je pokrenut snažnim emocionalnim poticajem stvorio nešto što svojom ljepotom, snagom i uvjerljivošću nadmašuje sam povod. Doista, ono što su Ena Jurov i Olja Savičević Ivančević načinile mnogo je veće i trajnije od naziva jednog dječjeg igrališta. Konačno, s nazivima gradskih toponima mi oduvijek loše stojimo. Ne zna se s čime smo gori: s imenom mjesta ili s time što neko ime znači. Ako smo slučajno upamtili što imena naših ulica, trgova i igrališta znače, to samo znači da ćemo ih prvom prilikom promijeniti. U Hrvatskoj se, pa tako i u Zagrebu, ne mijenjaju nazivi samo onih ulica, trgova ili igrališta za koja ne znamo kome su posvećena. I ako kojim slučajem jedno dječje igralište ponese ime Madine Hussiny, vrlo je vjerojatno da će s tog mjesta nestati i imena i igrališta.
Ono što su načinile Olja Savičević Ivančević i Ena Jurov je, međutim, neuništivo. Pisana u stihovanom ritmu, koji tako dobro funkcionira kada se na hrvatskome jeziku pokušavaju ispričati neke velike priče, tragedije, junaštva, velike mržnje i ljubavi, ili kada se pokušava na pravi način ispripovijedati priča koju ćemo kao djeca razumjeti. Sve odistinske dječje priče su velike kao grčke tragedije. Priča Olje Savičević Ivančević velika je priča. Crtež Ene Jurov precizno korelira Oljinu priču. Priča u odnosu na sliku i slika u odnosu na priču funkcioniraju tako da se čitatelj/gledatelj ne zna što tu čemu prethodi. Ili kao da su i slika i priča nastali iz iste glave.
Pripovijest o stradanju petogodišnje, možda i šestogodišnje djevojčice Madine Hussiny, tako je strašna da se od nje, linearno ispričane, ne može ispričati ni priča za djecu, ni priča za odrasle. To je pripovijest koja u linearnom obliku, otpočetka do kraja, može funkcionirati isključivo u žanru sudskog dosjea, na suđenju onima koji su tu djevojčicu otjerali u smrt. Ali suđenja biti neće!
Olja Savičević Ivančević našla je rješenje i genijalno ga provela. Ispričala je priču u priči, na način u kojem postoji nešto što pripada žanrovima (dobre) religijske književnosti. Istina, nema tu ni Boga, ni anđela, ali postoje zvijezde. I postoji djevojčica Marina, koja živi u jednom drukčijem Zagrebu i jednom drukčijem svijetu, u kojem smrt Madine Hussiny ima svoj smisao. To je onaj svijet za kojim žudimo još od Sofoklove "Antigone", na kojemu se već dvije i pol tisuće godina zasnivaju europska kultura i civilizacija. To je onaj svijet u kojem djevojčica Madina nipošto nije smjela umrijeti onako kako je umrla. Ali nakon što se to već dogodilo, mi se prema njezinoj smrti odnosimo kao Antigona prema smrti svoga brata.
Naravno, Olja to ne piše tako, niti ona uopće piše to. Ona piše priču u koju na djeci razumljiv način sahranjuje svoju sestricu Madinu. Sahranjuje je u zvijezde na noćnom nebu i u nepromjenjivo ime jednog dječjeg parka. Ona Madinu sahranjuje u svoju slikovnicu. Najsnažnije su u ovoj knjizi dvije stranice, jedna u drugu zagledane. Na prvoj rukopisom Ene Jurov piše: "A mi smo pitali našu ujnu, možda će ona znati: zbog čega ona djeca ne smiju putovati?" A na drugoj: "I pitali smo mamu kako je moguće kraj toliko kuća bez ljudi, da postoje ljudi bez kuće?"
Slikovnica završava kratkim dokumentarnim izvještajem o tome tko je bila Madina Hussiny, napisanim za odrasle. Premda je sve u ovoj knjizi i za djecu, i za odrasle. Ova bi slikovnica trebala biti u školskoj lektiri. Za sve škole, osnovne, srednje i cjeloživotne, u Hrvatskoj i u ostalim zemljana na Balkanskoj ruti.
Otvori KEKS Pay
