Znamo li za status koji je Branimir Štulić kasnije dosegao, njegov početak diskografskog rada itekako je važan, ali je još važnije da prvi album Azre, objavljen prije 45 godina, i dalje ostaje jedan od najboljih domaćih albuma svih vremena. Već prije potpisa na ugovor s Jugotonom, Johnny je imao zalihu upotrebljivih pjesama kakvu bi teže sakupili i iskusni rock autori. Početkom 1980. slučajan susret glavnog urednika Jugotona Dubravka Majnarića sa zagrebačkim rock kritičarima Darkom Glavanom i Draženom Vrdoljakom u caffeu Mocca na zagrebačkom Trgu Republike, doveo je do razgovora o potencijalno zanimljivim novim sastavima i završio preporukom Azre, čiju je demo kasetu s par akustičnih pjesama Glavan čuo.
S druge strane, Majnarić je bio u potrazi za novim izvođačima, zbog činjenice da je za konkurentsku, liberalniju kuću Suzy snimala većina zagrebačkih postava, ali i radi potrebe za pojačanjem liste izvođača Jugotona. Johnnyja je na prvi sastanak u Jugoton u svome Spačeku dovezao Jurica Pađen, čiji je Aerodrom već snimao za njih. "Pričao mi je o problemima sa Suzyjem, povjerio mi se da ga tamo zajebavaju i da nije zadovoljan. Tada sam se već poznavao sa Škaricom i rekao sam Johnnyju 'pa idemo otići do Jugotona i probaj tamo'".
Već prije potpisa na ugovor sa Jugotonom Johnny je imao zalihu upotrebljivih pjesama kakvu bi teže sakupili i iskusni rock autori. Prvi album Azre snimljen je tijekom ožujka i travnja 1980., s Dragom Mlinarcem za miks pultom tonskog studija Jadran filma u Dubravi. Njegovo objavljivanje u lipnju te godine bilo je od presudne važnosti za domaću rock scenu. Štulić je s Azrom u rock glazbu donio drugačije teme i energičnu svirku tročlane postave kakva nije imala prethodnika na domaćem terenu. Album "Azra" jedan je od najboljih debija u domaćoj popularnoj glazbi, ali i jedna od najznačajnijih ploča ukupne SFRJ diskografije. Nastupni Azrin album bio je uvjerljiv ne samo kao strastveno odsvirana rock ploča, već i kao Štulićev autorski tour de force. Žestina i uvjerljivost pjesama bile su osnovne značajke ploče za koju je Štulić imao dovoljno materijala na lageru skrivenog minulog rada. Prvijenac Azre uključivao je urbane himne "Jablan", angažirane, pokretačke tekstove "Uradi nešto" i "Vrijeme odluke", neobične ljubavne pjesme poput "Gracija" i "Tople usne žene", ironiju "Iggyja Popa", ritmičku iskričavost u "Vrijeme odluke". Netipični tekstovi o generacijskim problemima i nedoumicama gradskih outsidera progovarali su iz osobnog Štulićeva iskustva i – najvažnije - drugačije nego što je to radio itko prije.
Štulić je motive i slike za svoje pjesme pronalazio u zagrebačkom okruženju, s upućenošću nekoga tko je "čitav život plazio po cesti i poznaje svako zagrebačko dvorište". Vrlo brzo pokazao se jednim od najtalentiranijih glasnogovornika s kojim se publika mogla poistovjetiti. Odjeci ranijeg Štulićeva usmjerenja folk glazbi prigušeno su se osjetili u čemeru nekih Azrinih pjesmama poput "Gracije", koje su osim gradskog spleena sadržavale i tužne emocije ostarjelih gubitnika. Sve skupa pomoglo je da grupu osim novovalne generacije prihvati i starija generacija publike, ne pretjerano sklona novotarijama.
Otuda i pojava da je dobna granica publike na Azrinim koncertima često bila viša nego kod drugih debitanata, srazmjerno činjenici da je i Štulić bio stariji od svojih kolega, odgojen na drugačijoj glazbi. U pjesmama poput "Uradi nešto" činilo se da je Štulić samo elektrificirao nekadašnju fascinaciju protestnim pjesmama šezdesetih koje je davno svirao na akustičnoj gitari i nakon godina traženja pronašao vlastiti izraz. U sviračkoj srži nastupni album Azre ipak je bio nepogrešivo novovalno intoniran, sa svim potrebnim estetskim rješenjima na svojim mjestima..
Iako bi sa zalihom toliko dobrih pjesama rijetko koji producent mogao podbaciti, Dragi Mlinarcu se dogodilo upravo to. Gledano s odmakom, njegova je krivnja daleko manja nego je to tada isticao Štulić; prvi Azrin album ostao je od široke publike najprihvaćenija debitantska ploča novog vala, utjecajnija na srednju struju pop-glazbe od prvih vinila Prljavog kazališta i Pankrta. Vrijednost pjesama, žustra svirka i pedantno razrađeni svirački detalji amortizirali su skroman domet zvučnog zapisa, ali je neispeglanost zvuka istovremeno bila primjerena Štulićevom dokumentarističkom, "tvrdokuhanom" prikazu gradskog života.
FOTO Kolinda Grabar-Kitarović oduševljava svojim izgledom, a ovako se mijenjala tijekom godina
Omotnicu LP-ja dizajnirao je Jasmin Krpan, čija je fotografija trojke na zadnjoj stranici ovitka (snimljena ispred prostorija Kugla glumišta u Savskoj ulici), podsjećala na fotografiju s nastupnog albuma The Clash. Prepoznatljiv, grafički egzotičan Azrin logotip bio je potpisan imenom Martina Kruna, iako se zapravo radilo o bivšem Johnnyjevom suputniku iz Balkan sevdah banda, Kruni Martinčeviću. Što se tiče zvuka, zapravo se nije toliko radilo o tehnički lošoj snimci, već o tankom zvuku i pretjerano "kreštavom" tonskom miksu instrumenata i vokala u pojedinim pjesmama. Zvuk u studiju nesumnjivo je bio generiran iz svirke same grupe, a ona je poštovala tadašnje novovalne zahtjeve s udjelom art-rock ritmičkih detalja u "Iggy Popu" i "Vrijeme odluke", te reskih, zvečećih gitara koje je Štulić obogatio zvukom flanger pedale.
Uličnom okusu pjesama drugi celofan zapravo i nije bio potreban. Johnny je bio najgori medijski promotor dugo čekanog albuma i nije skrivao nezadovoljstvo zabilježenim zvukom. Naravno da je svirka Azre mogla biti zabilježena i drugačije, što se vrlo lako moglo provjeriti na godinu ranije snimljenoj pjesmi "A šta da radim". No, tadašnji sofisticiraniji zvuk sa singla "Balkan" na prvijencu je zamijenila tvrda i izravna svirka trojke snimljena bez "male pomoći prijatelja" Husa iz Parnog valjka. Album Azre prije svega je plijenio pjesmama, neposrednošću, furioznom svirkom Štulića, Leinera i Hrnjaka, žestokom energijom i okusom autentičnosti, činilo se, obilato proživljenih stihova. Štulićeva diskvalifikacija zvuka albuma bila je shvatljiva, ali ne i žaljenje za žestinom, jer prvi album Azre žestok je kao niti jedan poslije njega.
Praskava svirka i strast koja je nezaustavljivo virila iz svake brazde vinila Borisa Leinera upisali su na listu najboljih domaćih bubnjara, ljuljajuće bas dionice Miše Hrnjaka bile su adekvatna protuteža Johnnyjevim neurotičnim gitarama nalik Television i najbolji dokaz pripadnosti estetici new wavea, u koju su se uklapali i pozadinski vokali Dua Baraccude, pseudonima pod kojim su djelovali Mladen Juričić i Marino Pelajić. Štulićevo bolno pjevanje bilo je dobar razlog za identifikaciju poklonika s autorom i njegovim sugestivnim pjesmama.
Bio je podjednako uvjerljiv u buntom natopljenim himnama i lirskim bravurama poput "Tople usne žene", "Gracija" ili završnoj "Obrati pažnju na posljednju stvar", modificiranoj prema akordima iz "Michelle" Beatlesa, što će se još jasnije čuti u koncertnom aranžmanu pjesme. Pored novovalne energije prisutne u svirci ne manje važan bio je lirski dio Štulićeva rada kojim je bez kompleksa redefinirao način pisanja ljubavne poezije u domaćem rocku; emocionalno otuđenje bilo je nadahnuto dočarano u netipičnim tekstovima pjesama, a konvencionalna ljubavna patetika zamijenjena je pomaknutim, detaljnim opisima distanciranog autora.
Utjecaj bijelog reggae zvuka na "Azri" - koji je kasnije u srednju struju pop glazbe ugurao Šarlo akrobata s pjesmom "Ona se budi" - inicirao je Boris Leiner i vodio je izravno do The Clash i britanskog novog vala, iako su tekstovi i melodije zadržale osoben Štulićev kut gledanja. Tekstovi o otuđenju ("Teško vrijeme") i anarhizmu ("Jablan") možda nisu bili znanstveno utemeljeni, ali su bez sumnje bili sugestivni i uvjerljivi. Spojeni s konciznim aranžmanima i efektnom svirkom prvi Azrin album pretvorili su u prikaze života marginalca punih frustracija i dali sugestivne dijagnoze okruženja koje je Štulić rengenski raskrinkavao s nezaustavljivom strašću. Dobar odaziv publike na poziv upućen kroz album sirovog, asfaltnog rock'n'rolla, rezultirao je pouzdanim sljedbeništvom, solidnom nakladom i grafitima "Džoni je Bog", podsjetivši usred Zagreba na kultnu fazu karijere Erica Claptona 1966. u Londonu.
Otvori KEKS Pay
nekad sam znao napamet svaku njegovu pjesmu. Sad sam zaboravio da je postojao.