Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 4
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Živorad Tomić

To što Fordovi vesterni nisu nagrađeni, sramotna je tradicija Oscara i Cannesa

Dusko Jaramaz/PIXSELL
15.08.2023.
u 10:42

Filmski redatelj i kritičar Živorad Tomić spada u najveće "fordovce" u Hrvatskoj: "Presudne su, kao i u životu, predrasude i ljudski kukavičluk. Ljudi se stide priznati da više vole komedije, vesterne, ljubiće i krimiće nego "teške" i cijenjene psihološke drame, pa nagrade dobivaju napuhani hibridni filmovi poput "Puta oko svijeta u 80 dana" ili "Trokuta tuge"

Posljednjeg dana ovog mjeseca navršit će se točno 50 godina od smrti jednog od najvećih filmaša ikad. Velikog Johna Forda. Njegova filmska ostavština pravo je umjetničko blago. A kada se o takvoj vrijednosti želi govoriti, onda sugovornik treba, točnije, mora biti netko tko tog filmskog klasika toliko voli i toliko mu se divi da i to već postaje općepoznato. U nas je mnogo zaljubljenika u Fordova filmska remek-djela, ali jedan se toliko izdvaja da ga s pravom možemo nazvati – istinskim "fordovcem".

To je naš ugledni filmski redatelj, scenarist i kritičar Živorad Tomić koji je vrlo često i jedan od sudionika emisija "Posebni dodaci" koje se subotom emitiraju na HTV3, u sklopu tematskih filmskih maratona. Ako je Tomić u emisiji, onda možemo biti sigurni da će u nekom trenutku naći bilo kakav povod da barem jednom spomene Forda. To uvijek čini tako – i glasom, i mimikom, i gestama, i riječima – da vam se učini kako je u filmskom svijetu Ford - mjerna jedinica.

U razgovorima o filmovima gotovo uvijek nađete priliku barem nakratko spomenuti Johna Forda. Zašto ga toliko volite?

Kada su Orsona Wellesa pitali koje redatelje voli, odgovorio je: "Stare majstore, što znači Johna Forda, Johna Forda i Johna Forda." I dodao: "Kad gledam bilo koji Fordov film, osjećam se kao da sam bio u jednom stvarnom svijetu." Prije nego što je snimio svoj prvi film, "Građanina Kanea", Welles je gledao, dan za danom, 45 puta, Fordova "Poštanska kola", sve dok mu taj Fordov film nije prostrujao arterijama i s tim je krvotokom režirao jedan od najboljih filmova ikad snimljenih. Da bi stvorio svoj stvaran svijet na filmu, Welles je svim svjesnim i podsvjesnim osjetilima uronio u Fordov svijet, ne da bi ga oponašao, već da bi našao sebe. Kad poredate tako različite redatelje, poput Bergmana, Kurosawe, Leana, Godarda, Ozua, Taverniera, Wendersa i mnogih drugih kojima je Ford bio jedan od najdražih, a nekima i najdraži redatelj, onda je vidljivo da ga nijedan od njih ne oponaša, već u njemu vidi uzor koji mu daje slobodu i moć da bude svoj i, možda, velik. Mark Twain je rekao da je samo onaj čovjek velik koji ljude oko sebe nadahnjuje da budu veliki. Drugim riječima, potiče ih da budu svoji, da budu ono što jesu. Ima li bolje definicije slobode? Francuski redatelj Jean Renoir koji je obožavao Fordove filmove, u svojoj je biografiji zapisao da mu je Ford rekao da nikada ne smije snimiti film koji ne govori o čovjekovoj slavi. Zvuči patetično, ako nije uronjeno u čovjekovu nemoć i pokvarenost, te opleteno mrežom humora tako da se smijete onome što je tragično i s ozbiljnim licem gledate ono što je smiješno. A sve te suprotnosti imaju najbolji Fordovi filmovi. Ford je tajnovit redatelj, prepun paradoksa, a jedan od najvećih paradoksa je da redatelj koji doista voli Forda nikada neće napraviti "fordovski" film, već samo svoj. Pogledajte, na primjer, Fordov film "Kako je bila zelena moja dolina" i Bergmanove "Divlje jagode". Potpuno različiti, a imaju istu krvnu grupu nostalgije za prošlošću i svijetom kojeg više nema, ali i sa suočavanjem s bolnim promjenama koje svakoga čekaju u starosti i nekom novom dobu u kojemu više nije sudionik već samo promatrač. Taj možda "najfordovskiji" Bergmanov film čisti je Bergman iz kojeg se samo na trenutke isijava odraz Fordova remek-djela.

Je li John Ford za vas najveći redatelj svih vremena? I ako jest, zašto?

Za mene jest najveći, ali kad god pristanem izgovoriti tu riječ, sam sebi izgledam neozbiljan. Jer, što znači biti najveći? Dobiti najviše zlata na Olimpijskim igrama, najviše Oscara? Nijedan redatelj nije dobio više Oscara od Forda, dobio ih je šest, četiri za igrane i dva za dokumentarne filmove, no to je samo cehovska, društvena i trendovska potvrda. Drugi veliki redatelji, poput Alfreda Hitchcocka ili Howarda Hawksa, nisu dobili nijedan, što srozava Oscar kao nagradu, tako da bilo kakvo javno priznanje nije mjerilo vrijednosti. Pojam veličine povezujemo s trofejima, a trofeji su mrtve stvari na polici, zidu ili u vitrini. Umjesto riječi "najveći" više volim netrofejnu riječ – nezamjenjiv. A kada kažem nezamjenjiv, onda odmah Forda udružujem s, recimo, Hawksom, Hitchcockom ili Fritzom Langom koji su, kao i Ford, nezamjenjivi filmski svjetovi. U Spielbergovu autobiografskom filmu "Fabelmanovi" u posljednjem prizoru junak filma, mladi filmski redatelj, koji je u stvari autorov alter ego, čeka u hollywoodskom uredu, kako su mu rekli, da upozna najvećeg redatelja u povijesti filma, Johna Forda. Gleda plakate njegovih filmova, posebno plakat "Čovjeka koji je ubio Libertyja Valancea", filma koji je gledao kao tinejdžer i prema kojemu je amaterskom kamerom s prijateljima snimio svoj dječački vestern. Kad se mrzovoljni i namršteni Ford napokon pojavi, a predivno ga glumi jedan drugi veliki redatelj, David Lynch, razgovor je kratak. I za junaka, ustvari samog Spielberga, nezaboravan. A jedino što mu Ford govori, pokazujući slike kadrova iz svojih filmova koje vise na zidu, jest da u totalu crta obzora na krajoliku uvijek mora biti nisko ili visoko, nikada u sredini. Neka to zapamti ako želi biti redatelj. Spielbergov junak izlazi iz ureda, a onda se vrati i pun samopouzdanja kaže: "Hvala." Tek se tada, kad vidi da je mladić shvatio njegov savjet, Ford osmjehne i tiho, kao za sebe, kaže: "Bilo mi je zadovoljstvo", a izraz njegova lica govori: "Pametan momak." Jer, ako je u sekundi shvatio samo jedan jedini majstorski savjet, onda može shvatiti sve i možda i sam postati majstor. Kao što s malo riječi i svega jednim savjetom može u mladom Spielbergu, a riječ je o istinitom susretu početkom sedamdesetih, probuditi nadu i samopouzdanje da je sposoban za sve što poželi, tako Ford i svojim filmovima može gledatelja ispuniti spoznajom da čak i najapsurdnije i najtragičnije stvari nisu besmislene.

Tko se onda još može mjeriti s Fordom?

Najveći američki filmski kritičar i povjesničar Andrew Sarris, sljedbenik novovalovske teorije filmskih autora, napisao je 1968. knjigu "Američki film" u kojoj je popisao najvažnije američke redatelje po kategorijama koje je sam smislio, od najboljih u Panteonu do poštenih zanatlija u kategoriji "svaštara". Ford je bio u Panteonu, zajedno s Chaplinom, Langom, Flahertyjem, Wellesom, Murnauom, Hawksom, Griffithom, Keatonom, Ophulsom, Keatonom, Lubitschem, Von Sternbergom i Renoirom. Sedamdesetih je Sarris u Panteon dodao Billyja Wildera, Prestona Sturgesa i Lea McCareya. Ako tom popisu dodamo važne autore iz drugih kinematografija, poput Dreyera, Barneta, Kurosawe, Rossellinija, Buñuela, Bergmana, Taverniera, Beckera, Mizoguchija, Ozua, Feuilladea, Antonionija, Leonea, Beckera i drugih, popis autora koji su zajedno s Fordom u istom društvu je velik i svaki je od tih redatelja, poput Forda, nezamjenjiv.

S obzirom na to da su Fordovi nijemi filmovi gotovo nepoznati, mislite li da bi on uopće postao veliki redatelj da se nije prešlo na zvučni film?

Ne bi. Do svog prvog zvučnog filma režirao je više od sedamdeset nijemih filmova i nijedan od onih koje sam gledao, poput hvaljenih i vrlo dobrih vesterna "Željezni konj" i "Tri odmetnika" ne može stati uz bok njegovih zvučnih filmova. Ford je još 1928. u jednom tekstu koji je napisao, ako se ne varam, za "New York Times", najavio da će zvučni film obogatiti i promijeniti film i nije, kao mnogi redatelji i estetičari, oplakivao kraj nijemog filma kao tobože "pravog filma" u kojemu je slika sve. Za njega je nijemi film bio nevolja koju mora podnijeti, osjećao se poput invalida, a dolazak zvuka dočekao je kao izlazak iz mračnog tunela na svjetlost dana ispunjenog ljudskim govorom, zvucima života i glazbom. Zvučni film nazvao je simfonijom, bio je poput robijaša koji se oslobodio okova. U usporedbi s genijalnim nijemim filmovima redatelja poput Murnaua, Langa, Von Sternberga, Keatona, Chaplina, Dreyera i drugih, bio je samo daroviti zanatlija, a već se svojim prvim zvučnim filmovima preporodio i vrlo brzo nanizao vrhunska ostvarenja, poput filmova "Hodočašće", "Doktor Bull", "Sudac Priest", "Parobrod iza zavoja" i tridesete završio s dva remek-djela, "Poštanskim kolima" i "Mladim Lincolnom", a četrdesete započeo s još dva, filmovima "Plodovi gnjeva" i "Kako je bila zelena moja dolina".

Je li istina da mu je savjetnik za vesterne bio Wyatt Earp?

Ne znam je li to istina, no sam Ford tvrdio je da jest. U knjizi intervjua s Peterom Bogdanovichem kaže da mu je Wyatt Earp bio suradnik kao vrstan strijelac koji je umjesto glumaca mecima precizno pogađao sve što je trebalo pogoditi. Glumac bi glumio da puca, a Wyatt Earp bi iza kamere pogađao. Ford je također rekao da mu je Earp detaljno prepričao kako je tekao slavni obračun kod O.K. Corrala između njega, njegove braće i Doca Hollidaya s bandom Clantonovih, te da je on poslije u filmu "Moja draga Clementina" detaljno rekonstruirao obračun kako mu ga je Earp prepričao. Ford je rekao da to nije bila kaotična pucnjava kao u hollywoodskim filmovima o tom događaju već pametan i precizan vojnički manevar braće Earp i Doca Hollidaya. Kad kažem da ne znam je li to sve istina, mislim na Fordovu sklonost mitomaniji. On je često izmišljao dobre priče kojima bi zabavljao i sebe i lakovjerne novinare. Tako je dvojici francuskih novinara koji su ga pitali kako je došao u Hollywood, rekao da je dugo putovao od rodnog Portlanda na sjeveroistoku SAD-a do Los Angelesa i radio na rančevima kao kauboj. A istina je da mu je njegov brat, Francis Ford, koji je već stekao slavu u Hollywoodu, platio kartu za vlak kojim je doputovao ravno u L.A., gdje ga je Francis na kolodvoru dočekao s limuzinom. Ja osobno vjerujem da je sve što je Ford rekao o suradnji s Wyattom Earpom istina jer je Earp bio vrlo lukav i snalažljiv čovjek, ne samo šerif već i biznismen, koji je u Hollywoodu, kao slavan šerif s Divljeg zapada, bio autoritet za vesterne i jako dobro zarađivao, a Ford je u to doba režirao mnogo vesterna s Harryjem Carreyem, zvijezdom toga žanra.

Ford je dobio četiri Oscara za igrane filmove, ali nijedan za vesterne. I nekako se čini da Oscare nije dobio za neke od svojih najvećih filmova, iako su "Plodovi gnjeva" i "Kako je bila zelena moja dolina" remek-djela. No nije nagrađen za "Tragače", "Poštansku kočiju" ili "Poštanska kola", kako vi kažete, "Moju dragu Clementine", filmove koji spadaju među najbolje vesterne u povijesti?

To je jednostavno sramotna tradicija Oscara i ne samo Oscara već i umjetničkih festivala poput Cannesa, da nagrade dobivaju napuhani hibridni filmovi poput "Puta oko svijeta u 80 dana" ili "Trokuta tuge". Presudne su, kao i u životu, predrasude i ljudski kukavičluk. Ljudi se stide priznati da više vole komedije, vesterne, ljubiće i krimiće nego "teške" i cijenjene psihološke drame. Danas su, uz Wellesova "Građanina Kanea", Hitchcockova "Vrtoglavica" i Fordovi "Tragači", dakle jedan krimić i jedan vestern, službeno među najboljim filmovima svih vremena, dok su mnogi filmovi s Oscarima i Zlatnim palmama zaboravljeni. Usput, Ford je bio ponosan na svoje Oscare i kad bi mu rekli da je dobio četiri, zarežao bi: "Šest!", jer su zaboravili dva za dokumentarce.

Iako je bio američki domoljub te je i sam sudjelovao u Drugom svjetskom ratu, Ford je oštro kritizirao zemlju zbog ekonomskih podjela. Naročito je bio oštar u "Plodovima gnjeva" i "Duhanskom putu". Kako komentirate taj njegov socijalni angažman?

Najbolji komentar su njegovi filmovi. Ford je tridesetih godina za sebe govorio da je "uvijek lijevi", da potječe iz irske doseljeničke obitelji i da je odrastao u četvrti Portlanda gdje su živjeli građani drugog reda, crnci i Irci. Roman "Doušnik" koji je Ford ekranizirao 1935. i kojim je osvojio prvi Oscar, napisao je njegov bratić Liam O'Flaherty koji je bio komunist. U svemu što ima veze s ideologijom i politikom bio je čovjek suprotnosti i paradoksa, istodobno desni i lijevi, nepredvidljiv i gotovo anarhoidan. Volio je, na primjer, parade, proslave i obljetnice, ali je istodobno govorio da su na takvim proslavama u prvom redu povorke uvijek samo ništarije, dok su pravi hrabri ljudi i domoljubi nevidljivi na začelju. Fordovi su filmovi najveća pohvala Amerike i najveća kritika američke tradicije i sustava.

John Wayne igrao je u više od 20 Fordovih filmova. Bili su zaista sjajan redateljsko-glumački dvojac. No, Ford i Wayne bili su drugačijih svjetonazora. Wayne je bio pobornik McCarthyja, Ford nije. Kako je taj njihov rad uopće izgledao na setu?

Izgledao je skladno i radno, bili su doista prijatelji. Ford nije dijelio prijatelje prema ideologiji, već prema njihovim ljudskim osobinama. Njegov i Wayneov veliki prijatelj, glumac Ward Bond, bio je revni desničar koji je senatora McCarthyja gostio roštiljem u vrtu svoje kuće. Kad je jednom pozvao Forda u goste ponosno govoreći da će na roštilju biti McCarthy, Ford je poludio i počeo vikati da mu ne pada pamet doći negdje gdje će biti McCarthy kojega je nazvao odvratnim kurvinim sinom i najvećom sramotom u američkoj povijesti. Usput, John Wayne jest podržavao McCarthyja, no bio je neizmjerno pošten, častan i dobar čovjek koji je onima koji su dospjeli na hollywoodsku crnu listu i izgubili posao pomagao da nađu novi posao i prežive to tužno razdoblje.

Zašto je Ford uvijek bio namrgođen u razgovorima s novinarima? Vuče li ta prgavost korijene iz njegovih irskih gena?

Naravno da ta prgavost vuče korijene iz irskih gena koji su u Americi bili prezreni od vladajuće anglosaksonske većine, ali ta namrgođenost još više proizlazi iz Fordova buntovnog karaktera. Nije podnosio lažne autoritete i s užitkom je vrijeđao moćnije od sebe. Kad je za vrijeme rata na Havajima snimao dokumentarac "7. prosinac" o napadu Japanaca na Pearl Harbour, bio je pozvan na neki prijem krcat umišljenim admiralima i časnicima. I kad su ga pitali što radi kad se odmara od snimanja, odgovorio je da on i njegova ekipa idu u grad i krate dosadu spavajući s njihovim ženama. Forda su drugi dan smijenili, njegov film skratili od sat i pol na dvadeset minuta i još mu za tu papazjaniju dali Oscar. Fordova velika ljubav, Katharine Hepburn, s kojom je živio tridesetih godina i nije se s njom oženio zato što je bio oženjen i katolik, rekla je da je Ford bio tako osjetljiv i emotivan da je to panično krio od svih i dodala da bi ga u Hollywoodu razderali da su to otkrili. Jedna istinita anegdota točno ocrtava njegov karakter. Među njegovim gostima u kući našao se jedan čovjek koji je godinama radio u Fordovim ekipama i zatražio je pomoć jer nema novca da prehrani obitelj. Ford je pred svim gostima pobjesnio i napao jadnika kako se usuđuje od njega to tražiti i čovjek se pokupio iz društva. Ford se neprimjetno udaljio, sustigao čovjeka, dao mu novac te uzdržavao njega i obitelj do smrti. Ali to nitko nije smio znati. Naučio je da je u Hollywoodu samilost znak slabosti, a slabi u tom svijetu ne mogu opstati.

Što vam je još iz Fordova profesionalnog, filmskog, ali i onog privatnog života, najzanimljivije, najintrigantnije, najzačudnije...?

Najzanimljiviji su mi paradoksi, suprotnosti, ono što je na prvi pogled nepomirljivo, a kod Forda gotovo viteški sučeljeno bez mržnje prema bilo kojoj strani. Ford je za sebe govorio da kao Irac može jednako voljeti i Indijance i američku konjicu jer razumije i jednu i drugu stranu, a neprijatelji su. Bio je prijatelj s plemenom Navajo koje živi u Dolini spomenika gdje je snimao većinu vesterna i pomagao im je dajući im posao, a kad je bila kriza slao zrakoplove s pomoći koja im je bacana u paketima. Gadili su mu se urbani dušebrižnici koji su kukali nad sudbinom Indijanaca, ali ni oni ni država nisu posegnuli u džep i pomogli novcem kad je bila glad. Navajosi su Fordu dali indijansko ime, Natani Nez, što na njihovu jeziku znači Visoki Vojnik. Ford je proučavao njihovu religiju i rekao da je u suštini ista kao i kršćanska samo da se razlikuje imenima i nazivima. Ford je od pedesetih pa sve do svog posljednjeg filma iz 1966., "Sedam žena", bio opsjednut problemom američkog rasizma, a njegovi najbolji prijatelji do smrti bila su dva crnca, njegov šofer i glumac Woody Strode, koji ga je njegovao kad je bio bolestan.

Top 10 Fordovih filmova prema izboru Živorada Tomića

Moja top-lista najboljih Fordovih filmova mijenja se sa svakim novim gledanjem jer uvijek otkrivam nešto novo. Zvuči kao kliše, ali s Fordom je doista tako. Svaki njegov veliki film tek je vršak ledenjaka, a sam film krije se pod površinom i treba zaranjati duboko da bismo došli do neke dublje razine. Ovaj popis je podložan promjenama, a kraća objašnjenja uskraćujem jer kad je Ford u pitanju, ne znam biti kratak.

1. Tragači
2. Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea
3. Sunce žarko sja
4. Moja draga Clementina
5. Žrtvovani
6. Kako je bila zelena moja dolina
7. Brod iza zavoja
8. Sedam žena
9. Nosila je žutu vrpcu
10. Donovanov greben

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije