Godina ima 365 dana, ali u tih se 365 dana svake godine uspije objaviti, i u nas, pregršt novih književnih naslova. I stranih, prevedenih, i domaćih. I ma koliko bili posvećen čitatelj ili čitateljica nemoguće je iz toga raznovrsno prštavog mnoštva pročitati sve ono što vas zanima, čemu naginjete. Uvijek nedostaje vremena. No što bi bio grijeh propustiti? Ako su vam knjige važne, vrijedi potražiti odgovore, i to od ljudi koji čine i sami stvaraju taj knjiški svijet, a pritom im se vjeruje. A ima ih.
Ovoga smo puta izabrali njih pet i zamolili da nam svatko od njih izdvoji po pet ove godine objavljenih knjiga koje su zaslužile biti uvrštene u “najbolje”. Zdušno su i posvećeno prionuli poslu. Zahvaćali su i duboko i široko. U strano i domaće. U romane, priče, poeziju, publicistiku, slikovnice, teme intimne i opće, povijesne, suvremene i one distopijske, koje bi nam, zahvaljujući književnim prispodobama, bilo mudro izbjeći... Pritom su i sami posegnuli za rečenicama koje osvajaju, mame, dozivaju. Oni su: književna urednica i vlasnica izdavačke kuće OceanMore Gordana Farkaš Sfeci, književnik Robert Međurečan, književnica i prevoditeljica Ivana Šojat, pisac, književni urednik, prevoditelj i vlasnik izdavačke kuće Sandorf Ivan Sršen te književni urednik Zoran Maljković. A ono što slijedi njihove su ocjene i književne preporuke...
Gordana Farkaš Sfeci, književna urednica i vlasnica izdavačke kuće OceanMore, izdvaja:
Ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade i njegova djela nezaobilazna je književnost današnjice, njegovo pisanje je ono najbolje što ljudska umjetnost može dosegnuti. I kako je obrazložio i odbor Nobelove nagrade za književnost – Krasznahorkaijeva umjetnost nas jedina može izdići ponad apokalipse svijeta kojoj upravo svjedočimo. U kompleksnom, ali vrlo napetom romanu "Herscht 07769", čija je radnja smještena u imaginarnom njemačkom gradiću Kana, Florian Herscht zaposlenik je Bossa, lokalnog vlasnika tvrtke za uklanjanje grafita, sve je uobičajeno dok jednog dana ne osvane grafit na ulazu u Bachhaus, Bachovu kuću. Goropadni Boss odani je Bachov obožavatelj i promicatelj njegove glazbe. Nakon policijskog očevida, pod Bossovim sloganom ALLES WIRD REIN, očistit ćemo sve, započinje njegova osobna, ilegalna potraga za piscem grafita. Svi, gotovo psihotični potezi Bossove izdvojene skupine likova vode k neminovnoj dezintegraciji Kana, sveobuhvatno k raspadu društva. U paklenoj jednoj rečenici Krasznahorkai majstorskom vještinom pisanja uobličuje našu svakidašnjicu, naše živote u napeto, često ironično i meditativno, prvenstveno kroz Bachovu glazbu, umjetničko djelo.
Ovu predivnu zbirku priča pročitala sam prošle zime, u veljači i nekoliko dana razmišljala koliko je topla, sveobuhvatna, vjerodostojna i pogađa ravno u srce. Možda treba napomenuti da je to zbirka za 55+, prosječna dob kad čovjek, možda žena ponajprije, počinje slutiti da starenje definitivno počinje, iz godine u godinu ubrzava, sve o čemu ne govorimo baca nam u lice. Suočavanje s fizičkom ograničenošću, epizodama lagane demencije, kratkog fitilja, pokušaju odvajanja od neizbježnih razmišljanja o neumoljivoj prolaznosti, prisjećanja što smo mogli, a nismo, što smo željeli, a nismo se usudili. Frivolnostima, kojima nas zasipaju mediji i razne proklamacije tipa "šezdesete su nove četrdesete" itd. nema kraja. Slavenkina pripovjedačica u ovim intimističkim zapisima privlači svog čitatelja, oni su zajedno empatični, zajedno, na trenutke, su i patetični, zajedno su potreseni i tužni, ustrašeni i hrabri. Književnost za svaku preporuku.
Gotovo su mi se pobrkala dva Lyncha, jedan Paul, a drugi preslavni David, čija nova knjiga "Soba za snove" čeka siječanj za moje zimsko ljetovanje, no ovaj Paul, mladoliki Irac (rođen 1977.) koji je 2023. nagrađen najbitnijom britanskom književnom nagradom – Bookerovom i bio gost ovogodišnjeg Interlibera, iznenadio me vrlo introspektivnim pisanjem, ponajviše gradeći glavni ženski lik – biologinju i majku četvero djece, suprugu sindikalnog povjerenika Larryja – odlučnu Eilish. Roman jest distopijski zasigurno u zapadnom europskom krugu jer je gotovo baš nemoguće da se dogodi, ali s druge strane, pola Europe je tu distopiju i razne njezine inačice: ratni sukobi, građanski sukobi, nadziranja velikog brata, zastrašivanja i reketarenja, protjerivanja i izbjeglištva, jednostavno cijelo 20. stoljeće, proživjelo i preživjelo. Ključno je pitanje – kako bi Irska izgledala kad bi postala totalitarnom državom, što bi se sve njihovim stanovnicima dogodilo? Uglavnom, jako ružne stvari na granici vjerojatnog, ali dogodile bi se, govori nam Lynch, spretno ispreplićući grubi realizam i snovitu, poetsku prozu.
Iako sam se već, gledajući Maklowiczeve televizijske emisije, iznenadila njegovim darom za komunikaciju, pa i emocionalnu, taj globtroterski nastrojeni Poljak, novinar i povjesničar, uvijek lucidno duhovit, napisao je ovu knjigu koja oduševljava kao prefini slavonski, mađarski, ali i dalmatinski kotlić. Suveren u svom poznavanju povijesnih činjenica, ljudskih navada, lokalnih običaja na prostorima bivše Austro-Ugarske Monarhije, bez dlake na jeziku pripovijeda o stanovnicima spomenutog prostora. Osim što se dobro razumije u vina i rakije, kajsijevače, kruškovače, lozovače, Maklowitz je i bonkulović par excellance pa tko se zanima za kuhanje, recepte i skrivene bisere lokalnih kuhinja, lijepo će doći na svoje i uživati u ovoj duhovitoj i veseloj knjizi. Uzgred, gdje je u tom golemom Carstvu bilo najljepše? Pa tamo gdje je i Maklovitz kupio kuću, što je isto lijepo opisano u knjizi, ali to doznajte sami.
Mogli bismo ga nazvati najvećim bezbošcem na kulturnoj sceni koji, ne mogavši prešutjeti, stati, procijeniti, nasrće i karnevalizira sve tabue, a nije da sebe izuzima. Dapače, slatka je i duhovita njegova autoironija koja najčešće ogoljuje njegovu meku dušu. Iako se i sam pita može li dnevnik biti književnost, meni se čini da to nije presudno za ovu vrijednu knjigu poetskih viđenja, prekarnih nedoumica, bizarnih dogodovština čovjeka, lika Lokotara kojega bi, da ga slučajno nema na hrvatskoj književnoj sceni, trebalo izmisliti. Kako je biti u koži književnog urednika, neumornog promotora, ponekad i književnog impresarija s ovih prostora, angažiranog scenarista mnogih festivala i književnih događanja, ukratko kulturtregera na najjače. U tim zahuktalim zapisima svakodnevice pojavljuju se i intimne zabilješke, kojih mi fali više, jer su njegove posjete doktoru tople i optimistične, opažanja o mažoretkinjama na mjestu i naklonost prema ljudima velika.
Ivan Sršen, pisac, književni urednik, prevoditelj i vlasnik izdavačke kuće Sandorf, izdvaja:
Zanimljivu maniru preispisivanja poznatih (ali sporednih, "manjinskih") književnih likova svjetskoj je književnoj publici prije nekoliko godina sjajno predstavio alžirski pisac Kamel Daud svojim romanom "Mersault, protuistraga", posvećenom neimenovanom Arapinu kojeg u Camusovu "Strancu" ustrijeli Mersault. Everett je tako za glavnog lika svojeg romana uzeo Afroamerikanca Jima, sporednog lika slavnog romana "Huckleberry Finn" Marka Twaina. "Huckleberry Finn" je posljednjih pedesetak godina jedna od najkontroverznijih knjiga u SAD-u upravo zbog načina na koji se drugi likovi odnose prema Jimu, robu. Everett vješto aludira na različita čitanja ovog američkog klasika i odnos prema rasi i jeziku kroz Jimovu perspektivu: zabavno, potresno i obrazovno.
Varufakis je endemska pojava na europskoj političkoj sceni. Njegova kejnzijanska ekonomska početnica "Što sam rekao kćeri o ekonomiji" postala je hrvatski bestseler 2015., u jeku krize s Grexitom, upravo zato što se Varufakis ne libi argumentirano prozvati europske i svjetske ekonomske autoritete za pogrešne poteze i analizirati svjetske ekonomske tokove kontra prevladavajućoj neoliberalnoj doktrini. U svojoj novoj knjizi objašnjava transformaciju kapitalističkog sustava u novi oblik – tehnofeudalizam. Ključnu točku njegove argumentacije čini preobrazba temeljnih načela klasičnog kapitalizma – tržišta i profita u tzv. kapital u oblaku, oslonjen o digitalne platforme i ekonomsku rentu, čiji je rezultat totalna kontrola podataka i modifikacija ponašanja.
S naznakama kafkijanske poetike i bljeskovima crnog humora, "Tvornica" oslikava jasan, a ponekad i nadrealan portret apsurda i besmislenosti modernog zaposlenja. Hiroko Oyamada je prije književne karijere doista bila privremena radnica u podružnici jednog proizvođača automobila. Njezina iskustva inspirirala su je za teme unutar ovog romana. "Tvornica" kritizira moderno kapitalističko radno okruženje ukazujući na nemoć radničke klase. U romanu tvornički radnici obavljaju besmislene zadatke na poslovima za nadnicu. Nisu sigurni koji je njihov doprinos tvornici u smislu proizvodnje i ne vide specifične proizvode svog rada. Nejasne i zagušljive dnevne rutine običnih radnika odražavaju strukturu svakog društva i njegovu klasnu podjelu. Oyamadino pripovijedanje podsjeća na romane Franza Kafke, prepoznatljive po fiktivnim, opresivnim svjetovima, a ponekad i noćnim morama. Hiroko Oyamada u studenom je kao prva japanska autorica u posljednjih nekoliko desetljeća posjetila Hrvatsku predstavivši "Tvornicu" na Sajmu knjige u Istri.
Pored dojmljive prevoditeljske karijere Dinko Telećan je i uzbudljiv pjesnik, romanopisac i putopisac. Njegov novi putopis "Tri daljine" donosi tri teksta s putovanja trima kontinentima: iz Vijetnama, Argentine i Maroka. Telećan je dnevničar svjetske savjesti, antikolonijalni pjesnik razasut na sve četiri strane svijeta, skupljač kratkih, nezadrživih slika, stila budističke jednostavnosti na granici apsurda. "Tri daljine" možete čitati i u tramvaju, i na Glavnom kolodvoru, i u kafiću pored tržnice, svejedno ćete u jednom trenutku pomisliti da ste u preriji Pampe, sajgonskom muzeju Vijetnamskog rata ili pak saharskoj pustinji.
A evo i jedne besplatne knjige! Beskrajno zaigrana prva zbirka pjesama Lare Mitraković (u novom izdanju Društva za promicanje književnosti na novim medijima), pjesnikinje generacije rođene nakon 1990., donosi jako zanimljiv spoj romantike i jezične i kompozicijske premetaljke. Emocionalne amplitude dana mladog pjesničkog subjekta slijevaju se gotovo nehajno na stranice ove knjige koja otkriva svijet intime i malih bliskosti. Sjajan pjesnički prvijenac jedne od naših ponajboljih pjesnikinja.
Književnik Robert Međurečan izdvaja:
Velibor Čolić, nekadašnji bosanski izbjeglica koji je u Pariz stigao bez igdje ičega i bez ikakvog znanja francuskog, danas je uspješan pisac na francuskom jeziku. Samo je po sebi fascinantno to što je u odrasloj dobi svladao zahtjevan strani jezik do razine da njime piše briljantne romane. "Rat i kiša" njegov je peti roman za koji je dosad dobio čak pet prestižnih nagrada u Francuskoj i Belgiji. U toj autofikciji autor se vraća u potisnute ratne traume, vraća se u 1992. na bosanskoposavsko bojište, širom otvorenih očiju skicira nadrealne prizore užasa. Zgrožen anatomijom rata, pokušava dezertirati prije nego izgubi razum i odsrlja u vlastitu propast. Ratište je napučeno ni živima ni mrtvima, a naš momak ne može biti življi i daje sve od sebe da tako i ostane.
Pišući "Tako neka bude" bio sam potpuno umočen u povijest Judeje, spremao se za put u Jeruzalem, a onda je buknuo rat i od mog putovanja je ostala samo želja. "Jošuino drvo" dalo mi je ono što sam očekivao od vlastitog putovanja u Izrael. Ta intimna knjiga proznih zapisa u kojoj Lujanović potaknut svetim gradom i njegovom poviješću istražuje i vlastitu povijest, stapa je s filozofijom, religijom i književnošću. Iz iskustva vlastite kože govori o tom području na kojem je Bog osobno hodao i djelovao, naglašavajući istovremenu svetost i prokletstvo.
Volim distopijske romane, ne uglancane holivudizirane SF bajke, nego one koji me zaskoče originalnošću i koji me preplaše da bi se mogli ispuniti. "Prorokova pjesma" je upravo to: smještena je u blisku budućnost Irske, gdje je totalitarna vlada preuzela vlast, a glasove neslaganja ušutkava novoosnovana tajna policija. Irska se raspada. Zemlja je pod vlašću vlade koja sve više naginje tiraniji, a jedna majka se bori sačuvati obitelj. Roman je zastrašujuće stvaran i na trenutke sam imao osjećaj da Lynch ne piše o Irskoj u bliskoj budućnosti, nego o Hrvatskoj. Zasluženo je osvojio Bookera.
Kao dugogodišnji obožavatelj Bossova lika i djela, neobično me razveselila činjenica da ju je Bruce vlastoručno godinama pisao, za razliku od većine zvjezdica čiji su pisani život oblikovali profesionalni biografi. Bruce pokazuje začudnu vještinu proznog pisanja, zadire u najtamnije dubine, ne štedi nikoga, ponajmanje sebe. Osobiti dio knjige jest njegov usamljenički rad na albumu "Nebraska" (snimljen je i biografski film) te ispovijed o osobnoj borbi s depresijom. Knjiga preispituje srž umjetničkog rada, onaj dio života rock zvijezde koji se ne vidi iza scene.
I za kraj, jedna slikovnica... Autor je na urnebesan način interpretirao prastari problem svakog roditelja: kako uspavati voljeno dijete? Slikovnica je knjiga za laku noć u stihovima, dozvoljava roditeljima da priznaju svoje frustracije i da se poigraju s apsurdnosti poznate nevolje uspavljivanja njihova malog anđela. I sam sam proveo vlastiti eksperiment čitajući je svojoj nećakinji. Rezultat: dijete se smijalo do suza – naravno, od spavanja nije bilo ništa. Stihove je ingeniozno na hrvatski preveo Matko Sršen.
Ivana Šojat, književnica i prevoditeljica, izdvaja:
Darijina poezija je kartografija intimnog i javnog, općeg i partikularnog. Nabijena znakovima, simbolima duha, ona nas svakom riječju, svakim zanosnim stihom preko rijeke zbilje i zbiljskom provodi/predvodi prema smislu i smislenosti, prema kući bitka u kojoj konačno možemo stanovati, postojati onakvima kakvi jesmo. Njezine pjesme su slike, ali istodobno i filmske sekvence iz kojih bi Barthes jamačno vješto izdvojio prijelomne trenutke koje pamtimo, kojih se možemo držati kao uvida i razjašnjenja privida. Lakoća njezina poetskog kretanja je dojmljiva, a baš to svaku njezinu zbirku čini knjigom za čuvanje uz uzglavlje.
Dorta je pjesnikinja cjelokupnim svojim bićem, ona aristotelovski gradi nove svjetove koji nam se doimaju itekako poznatima, stvarnima i opipljivima. Baš ta njezina vrsna poetičnost njezin prozni prvijenac čini jedinstvenim, punim gotovo neočekivanih mjesta i trenutaka koji je izdvajaju iz kruga klasičnih prozaista. Ona, naime, u prozi udružuje na prvi mah neudruživo, doseže jedinstvenu lucidnost, životom duboko prožet tekst koji se čita pitko, s lakoćom kojom zapravo spoznajemo najgrublje stvari. Nakon Dortine poezije koja me odavno očarala, ovaj roman mi je prirodan nastavak koji, iskreno se nadam, najavljuje nova njezina putovanja u prozno lirskog ozračja i sentimenta.
Dojmljiv narativ o povijesti koja se samo prividno ponavlja, koja zapravo neprestano ostaje uz nas kao popudbina, kao nešto ugrađeno u genetski kod ljudi na nekom prostoru, unutar nekog kruga vremena koje teče. Priča o arheologinji i pronalasku drevnih hetitskih pločica, pa samim time i pisaru koji ih je sročio kao materijal za pamćenje, prisjećanje, vraćanje, priča o bližoj prošlosti i sadašnjosti koja (pre)često podsjeća na već viđen film i traumu koje nam se tijelo sjeća kao ožiljka na koži ili plućima. U sjajnom prijevodu Marka Šapine, ovo romaneskno nadanje da nam barem budućnost može biti svijetla svakako je štivo za ugodu čitanja.
Izvrsna, sjajno istkana priča o Islamskoj revoluciji u Iranu, o Perziji i njezinim civilizacijskim lučonošama, o prevratima koji naprasno pojedincima svijet mijenjaju do neprepoznavanja. Roman prepun često oporog humora iz usta žena, generacija žena koje se, protjerane iz voljenog, ali i kuđenog Irana, izgnane s pozicija plemstva nađu u civilizaciji u kojoj ne pronalaze ništa civilizirano. Općenito je ovo knjiga o ženama koje se prošlosti sjećaju kao sna, koje rastrgane sudbinom koju nisu htjele, na koju ih ništa nije pripremalo pokušavaju pronaći novo mjesto pod suncem, novo gnijezdo u stranom okruženju. Opora, ali i pitka priča koja otvara oči svima koji su mislili da išta znaju o općem mjestu koje nazivamo revolucijom.
Knjiga koja nenametljivo obara s nogu, mijenja temeljne postavke svih koji vole mantrati kako im matematika u životu nikad nije trebala, svih koji jadikuju kako su sati koje su proveli "štrebajući" matematiku između dva školska zvona izgubljeno vrijeme i besmislica. Yates nam, naime, pokazuje i zorno dokazuje kako je i zašto matematika u svemu, ispod glatke površine svih prividno posve "nematematičkih" pojava, stvari i okolnosti. Knjiga koju bismo svi trebali pročitati zbog zlatnog reza, logaritama koji nam šalju pomno probrane reklame, statistika, genetskih mutacija, tvrtki koje pokrećemo ili u njima radimo. Pitko, protočno, a ipak beskrajno važno, argumentirano štivo.
Zoran Maljković, književni urednik, izdvaja:
Kako zbog svojih dopuna i prepravaka tako i zbog svoje moralne važnosti u 2025. ovo je ipak najvažnija knjiga objavljena u Hrvatskoj u ovoj godini premda se radi o ranije objavljenom naslovu. Bez čitanja ove znanstveno objektivne knjige (slagali se s autorom ili ne) ne bi se smjelo u javnom prostoru (a pogotovo društvenim mrežama) o ovoj temi napisati ni slova. Goldstein je ozbiljan znanstvenik i svoj rad ne stavlja u funkciju nijednoj ideologiji, a tekst mu je osim činjenične relevantnosti vrlo čitak i jasan pa ga može svatko čitati s razumijevanjem. A 2025. godina je pokazala da zainteresiranih ima.
Izuzetno zanimljivo i s puno talenta za pripovijedanje (i humor) Rašeta i Gavranović rekonstruiraju na osnovi dostupne literature i tiska što se događalo u Zagrebu prva dva tjedna svibnja 1945. godine. Pratimo tako sudbine junaka koje svi znamo kako na strani koja iz Zagreba bježi tako i onih koji u Zagreb ulaze no što je još važnije, i za priču živopisnije, sudbinu malih ljudi koji su se našli u kolopletu povijesnih promjena. Čita se lako, ne glorificira nikog, pa će svaki čitatelj moći stvoriti svoj sud o danima koji su postali omiljena tema raznim historiografskim opsjenarima.
Zweigovo klasično djelo ima neku (ne)sreću da se na hrvatskim knjižarskim policama pojavljuje svakih 20-30 godina iako, zapravo, s njih ne bi smjelo nikada nestati. Zweig na primjeru Austro-Ugarske pokazuje kako uređena društva tolerancijom malih zala u početku mogu dovesti do krize, a onda i vlastita nestanka. Zweig piše zavodljivo, pametno i pitko i ne može ga se pustiti iz ruku, a poruke su mu vječne i važne, možda ponajviše za nas, danas.
Komercijalnu književnost po mojoj procjeni čita barem osamdeset posto čitatelja, a pisanjem o njoj ne bavi se nitko relevantan pa je red na kraju godine spomenuti i pokoju knjigu iz tog područja. Autorica ove knjige zbog svojih novinarskih dosega bila je 2017. američka osoba godine po izboru Financial Timesa i Timea, a u svom prvom romanu u brzom, gotovo novinarskom stilu uz napetu priču s preokretom na kraju razotkriva (između ostalog) svijet suvremenog nakladništva u kojem danas svatko može postati književna zvijezda (na sreću, nakratko), lažnost društvenih mreža i raznih digitalnih manipulacija kojima čitateljska publika (i naša) često povjeruje.
Dječja književnost također je pojava koja medije ne zanima iako ona stvara čitatelje pisaca 'za odrasle' i njezini pisci često dosežu naklade o kojima ovi drugi mogu samo sanjati. Zvonimir Balog klasik je dječje književnosti i njegova znamenita pjesma o dječjoj lijenosti dobila je novo ruho koje joj je podario jedan od vodećih hrvatskih ilustratora Tomislav Torjanac. Ova slikovnica kako sadržajno tako i likovno donosi veliki izbor mogućnosti za obiteljsko čitanje i druženje van digitalne 'stvarnosti'.
Otvori KEKS Pay
Ivana Šojat preporučuje knjigu koju je prevela Ivana Šojat. Postoje li, možda, dvije Ivane Šojat? Ili je skromnost ustuknula ?