Yorgos Lanthimos jedan je od onih redatelja koji rijetko razočaraju, a "Bugonia" to potvrđuje. Ponovno je okupio svoje miljenike Emmu Stone i Jesseja Plemonsa kako bi donio još jednu uvrnutu, zabavnu i prečudnu priču u kojoj ne fali ni tarantinovskih prizora u kojima izgleda kao da će krv probiti ekran i poprskati i gledatelje, ni blagog osjećaja iz Hanekeovih "Čudnih igara" zbog kojeg se istovremeno i jedva čeka kraj filma samo kako bi prošla agonija, ali se i ne želi da dođe kraj jer je sve toliko sjajno.
Jesse Plemons glumi Teddyja, radnika – u svojim očima potlačenog – u biotehnološkoj korporaciji u kojoj je CEO Michelle (Emma Stone). Teddy je uvjeren kako je Michelle izvanzemaljka koja nije slučajno na direktorskoj poziciji. Naime, ona je tu poslana kako bi obavljala pokuse nad ljudskom vrstom. Kako bi zaštitio čovječanstvo i kako bi eliminirao najvećeg neprijatelja, Teddy zajedno sa svojim poslušnim rođakom Donom odlučuje kidnapirati Michelle. Budući da ona sa svojom vrstom komunicira preko kose, tijekom napete, ali urnebesne otmice, oni joj briju glavu i smještaju je u podrum obiteljske kuće. Kada se sutradan Michelle probudi, posve nesvjesna što joj se događa, Teddy i Don počinju s ispitivanjem. Budući da pristupaju drugoj vrsti, čine to puni treme i u šlampavim odijelima. Upravo ta scena u kojoj se sukobljavaju i miješaju njihova smotanost, ali i predanost u naumu da spase svijet i čovječanstvo srž je "Bugonije" jer skupila se tu i ludost, i sarkazam, i cinizam, i uvrnutost, i društvena kritika, a sve kroz sjajno portretiranje svakog od likova. Osim nepogrešive režije, ono zbog čega "Bugonia" ima taj wow-efekt svakako je gluma. I teško se odlučiti tko je bolji od ovog sjajnog dvojca. No Plemons ovdje zaista briljira. Osim što se kilažom gotovo prepolovio u odnosu na ono kakvog ga znamo i osim činjenice da je njegova transformacija glumački pothvat vrijedan divljenja, njegova je uloga ovdje ono što je još posebnije. Glumiti Teddyja, koji po svemu izgleda kao ludi ljubitelj teorija zavjera s kakvim se valja sprdati i koji toliko zaglibi u svoje besmislice da postaje agresivan i opasan, zapravo je dar publici. Jer, u jednom se trenutku postavlja pitanja je li Teddy zaista toliko lud i vrijedi li zaista žaliti jadnu otetu Michelle, koja proživljava često negledljiva mučenja. Što će se na kraju dogoditi i tko je u pravu, neće biti jasno do samoga kraja.
Način na koji nas je Lanthimos zavarao, a u kojem Plemons (ali i Stone) tako spontano gradira svoj lik, jedan je od razloga zbog kojih film apsolutno nije razočarao. Kada se svemu tome dodaju dijalozi koji su uvijek na klackalici između potrebe da se prasne u smijeh i toga da se od napetosti grickaju nokti, "Bugonia" je došla na kraju 2025. baš kao naručena – kako bi se sa stilom zasladila ova filmska godina.
Crna ZF komedija, Irska, 118 min
Režija: Yorgos Lanthimos
Glumci: Emma Stone, Jesse Plemons
Drama, SAD, 132 min
Režija: Noah Baumbach
Glumci: George Clooney, Adam Sandler
Nakon "Barbie" i "Priče o braku", Noah Baumbach ove se godine okreće filmu o uspjehu i cijeni koju on ostavlja, i to uz Georgea Clooneyja koji se našao u ulozi Jaya Kellyja, velike hollywoodske i planetarno popularne megazvijezde. Jay Kelly se tijekom neočekivanog susreta s nekadašnjim najboljim prijateljem nađe na prekretnici pa hazarderski s cijelim svojim timom odlazi na putovanje u Europu. Svakako najvažniji član njegova tima je menadžer Ron kojega glumi Adam Sandler, a kojeg je svaki put ugodno iznenađujuće vidjeti u nekomičnim ulogama. Jednako hazarderski, Jay odlučuje (iako je dan prije imao suprotno mišljenje) pristati na počasnu nagradu na jednom festivalu u Italiji. Budući da je to na neki način kruna njegove karijere, bilo bi lijepo i očekivano da će tijekom predstavljanja njegova životnog djela tu biti i njegove kćeri, i otac, i prijatelji, i suradnici. No uzvanici se malo-pomalo rasipaju i Jay ostaje sam. Film jasno poručuje da nijedna nagrada ne može ispuniti prazninu koju slava ostavlja iza sebe i "Jay Kelly" tako više postaje priča o neprisutnom roditelju. No ne da bi se osudilo, nego da bi se postavilo pitanje zašto ipak nije bilo više razumijevanja za njegovu odsutnost s druge strane.