Oprostite, tek sam doputovao. Još se oporavljam od jet laga. Ne razumijem baš o čemu govorite, a i nisam raspoložen za razgovor. Molim vas, isključite blic na fotoaparatu! Boli me glava. Što zapravo želite? O kakvom se romanu radi? Ali, to je tek sutra! Promocija mog novog romana tek je sutra popodne. Navratite u knjižnicu na Cvjetnom!
Ah, trebali ste odmah reći da je nestala autorica romana "Unatrag", a vi želite njezinu priču za jutarnji prilog! Baš neobičan naslov romana! Mislio sam da je ovo sigurna zemlja, da tu nema otmica i kriminala?! Možda ipak gospođa još ne zna za nagradu? Imate li njezinu fotografiju? Susrećem puno ljudi. Imena mi ne govore puno, ali priče i lica pamtim. Crvenokosa žena! Lijepo lice, lijepe oči! Pamtim lijepe žene.
Bio sam tu prije šest godina, u vrijeme Festivala kratke priče, i možda sam je i susreo, ali to je moglo biti samo površno poznanstvo.
Doduše, sjećam se neobičnog susreta s crvenokosom ženom u kasnim pedesetima. Jako je kasnila na predstavljanje moje knjige i ne moram vam reći da je gotovo sve propustila. Potpisivao sam svoju knjigu i stvorio se red ispred stola. Iako je bila gužva, nekako se probila do izloženih knjiga. Izgledala je kao netko tko traži određeni naslov. Knjige nije dodirivala. Razveselio sam se jer sam pomislio da ljude ipak zanima što pišem. Nastojao sam biti ljubazan i upitao traži li možda neki određeni naslov. Gledao sam u njezina leđa kada mi je ravnodušno odgovorila da je pročitala sve što sam napisao.
Brzo je i puno pričala, a lice joj nisam ni vidio. A rekla mi je svašta i da nemam dobrih ženskih likova i da takve ne postoje i ne mogu biti junakinje, sve su odreda beskrvne i slabe, kao da su sklepane od natruha iz virtualnog svijeta. Tek tada se okrenula licem i vidio sam da ima lijepe crte lica i bademaste oči. Da, mogla bi to biti ova crvenokosa žena s fotografije.
Ali, ne, ne to još nije bio kraj njezina monologa – brisao je maramicom sunčane naočale. Nastavila je svisoka kako ljudi još uvijek vole čitati o pravim ženama, a prave se žene glasno smiju, pukne im nokat, žuljaju ih cipele, znoje se, brišu suze. Dogodi se da nešto i razbiju u najnezgodnijem trenutku.
Ljudi vole kratke priče jer ih mogu čitati u tramvaju, kod frizera ili dok čekaju u nekom redu, a da sam ja epski opširan, da su moji dijalozi razlomljeni, a priče dosadnjikave. Tko danas ima vremena čitati "Rat i mir"? Zato se više i ne pišu takvi romani, nasmijala se.
Bila je glasna i mahala rukama, a ja sam strpljivo slušao kako me sjecka na komadiće i ruga se svemu što sam do tada napisao. Okrenuo sam se i pogledao koliko su udaljeni ljudi koji su željeli kupiti moju knjigu jer ona nije bila diskretna.
Žurilo mi se, a nisam mogao doći do riječi. Razmišljao sam kako bih joj obzirno odgovorio a da ne prijeđem granicu političke korektnosti. Uvijek vodim računa o tome jer to kod nas zna biti jako nezgodno, pa i utuživo. Zbunio sam se i šutio nekoliko dugih trenutaka i, naravno, odustao.
Ipak mi je priznala da kupuje i čita moje knjige, prati gostovanja, dolazi na promocije jer, kaže, katkada zavoliš autora iako nemaš nekakav racionalan razlog. Složili smo se oko toga da su u priči jako važne i prve rečenice i malo dulji uvodi i neočekivani obrati.
"Uzmi mene za protagonisticu, mogla bih biti tvoja neobična junakinja, ona koja spašava autora u romanu jer sam ja od krvi i mesa i meni će čitatelj povjerovati sve. Samo, morao bi se sprijateljiti sa mnom. Stigla sam baš u pravo vrijeme, nudim ti ženski lik i fabulu za roman i svoje prijateljstvo", predložila mi je.
Iako nisam želio govoriti o sebi, riječi su same izlazile iz mene. Došlo je do toga da sam morao braniti i svoj rad i svoj život. Živim na drugom kontinentu, ocean je između nas i nekoliko vremenskih zona, a i nisam baš društven.
S vremenom sam se naviknuo na njezinu prisutnost, na noćna buđenja i brojne kritike. Govorila mi je da moj najnoviji roman nema dinamike, ali da će ona uvijek biti moja prva čitateljica.
Samo da znate, nije bila iskrena, nije bila samo čitateljica. To se vidjelo već nekoliko mjeseci poslije, kada mi je počela slati svoje kratke priče na ogled. Nekoliko puta mi je poslala svoje priče na čitanje. Ima lijep poetski izraz, znao sam da je dobra i govorio sam joj da će uspjeti. Ali roman godine, to je svakako sjajna vijest!
Nije imala izdavača pa sam joj mislio malo pomoći, ali rekla je da ne želi moju pomoć. Sve želi sama, ne želi nikome biti dužna.
I dobila je nagradu za roman!
Jednom mi je rekla da pisce ne treba upoznavati, da ih treba samo čitati da bi se sačuvala čarolija čitanja. Bio sam u to vrijeme preosjetljiv i paranoičan i prekinuli smo komunikaciju.
Ona će vam možda reći da nije tako bilo, da je to moja fikcija jer da sam ja ipak pisac i da u svemu vidim dobru priču, što i nije daleko od istine.
Javit će vam se ona, siguran sam. "Nikada nije onako kako nam se čini", voljela je citirati Gogolja. Provjerite, možda je otputovala na more! Jako voli more!
Ipak, nisam sasvim siguran da je to ista žena. Mogla je to biti i neka druga žena!
Ima puno crvenokosih žena bademastih očiju. Volim vidjeti lice lijepe žene, ali, znate, ja sam pisac i najbolje pamtim dobre priče. A priču o nestaloj autorici, nagrađenoj za roman godine, sigurno neću zaboraviti.
Otvori KEKS Pay
