Ruke mojega oca su i surove i meke. Mesnate kao pulpa zrele naranče. Grube i kožnate. Pune pukotina. Rana, ožiljaka, sjećanja. Topline, prije svega. Kad su me prvi put uzele u svoje naručje, osjetila sam samo oganj koji izgara kroz njih. Sitan plamen, tek neugledan komad bukve potpaljen kakvom grančicom da za prvu ruku smlači studen koja se uvukla kroz zidove u noći. U to sam posve sigurna, da sam ga osjetila. Dajem ruku u vatru. Na tome počiva sve.
Moja majka kaže da prva tri dana svog života nisam mogla otvoriti oči. Bojali su se, kaže, da nikada i neću. Sad, kad zatvorim oči, vidim očeve ruke kako posežu za mnom odozgo. Krupne, mesnate ruke. Jedna ispod vrata, druga pod sakrum. Sjećam se, kao da me majka rodila tek prošlu noć, očevih prsa na koja sam bila prislonjena. Njegovih očiju koje su se naprezale gledajući u moje, čvrsto stisnute, krvave pod kapcima. U moje maleno, iznemoglo tijelo. Jedna kapljica nestala je u garu njegova lica, druga se užarena rasula po mojemu čelu. Majčina krv s mog se tijela slijevala niz brazde očevih ruku i kapala po pločicama. Otac me nije poljubio. Ja sam disala. Glasno i duboko. Već tad vrištala da postojim.
Otac je bio dobar čovjek. Osjećala sam to, a tako je i majka govorila. Kažu i da djeca najbolje znaju pravu narav ljudi. Dok sam još bila takvo jedno dijete, moj je otac bio lovac. Subotom uvečer, dok bi pripremao svoje sačmarice za nedjeljni lov, sjela bih na njegovo lijevo koljeno da mu ne smetam desnici, i promatrala. Ponekad bi, ako je bio dobro raspoložen, dopustio da mu pomognem. Oslonio bi pušku o blagovaonski stol i držao je čvrsto za ručku dok bih ja gurala dugačku metlicu prvo kroz desnu, a onda kroz lijevu cijev. Kao velika, tako je govorio. S ocem nikad nisam otišla u lov. Kada bih ga molila, odgovarao bi da sam malena. To je uvijek bio kraj priče. Bio je u pravu, djevojčica bi ga samo usporavala. Ali otac nije išao sam. Kad su obveze na fakultetu dopuštale, brat bi mu se pridružio. On je bio velik i puška mu nije bila neizdrživo teška kao što je bila meni. Ipak, i ja pomažem. Čistim im puške.
Jedne nedjelje probudila sam se s njima. Ustajali su prilično rano. Sunce se tek valjalo preko brjegova. Prigušena plavičasta svjetlost ocrtavala je siluete dvaju muškaraca. Očeva ruka na bratovu ramenu. Razgovarali su ispod glasa. Htjela sam ih pozdraviti prije nego krenu, ali zaustavila sam se. Nisam smjela biti budna. Biti ondje. Iskrala sam se nazad u sobu prije nego su me zamijetili. Na krevetu, povukla sam težak poplun preko glave, i obgrlila se. Dlanovi su me na ramenima pekli.
Kasnije tog dana jedna je srna ležala u dvorištu svezanih papaka. Oči boje kupine, bez bjeloočnica, gledale su moje. Širom otvorene, krvave. Majko, bojala sam se da ih nikad neću moći sklopiti. Njezina njuška polegnuta na zemlju mirisala je ciklamu.
Svaku večer prije sna otac bi mi čitao priče. Bajke, basne, puke izmišljotine. Djed njemu nikad nije čitao. Nikad ga nije volio, tako je barem otac govorio. U djedovu srcu bilo je mjesta samo za očeva starijeg brata. Sjećam se njegove zakletve, da neće ponoviti grijehe prijašnjih otaca. Oslanjao bi svoja umorna pleća o moje uzglavlje, uzaludno čitao priče jer bih ga naposljetku uvijek molila da pročita onu koju sam najviše voljela. Onda bi otvorio otrcanu knjižicu savijenih listova, natopljenih slinom i suzama, i započeo. Dlan svoje ruke otac bi položio na moje tjeme. Sva ljubav koju je imao za mene, i koju sam nikad nije dobio, raspuknula bi se poput sirova jajeta po mojoj glavi, prelila se, polako, sluzavo poput vodenih puževa, preko mojih ramena. Moje srce veće je od djedova, ja te volim za dvije osobe.
"Tata, to nije Bambijeva mama?"
Iz zjapeće rupe na sredini srnina čela širile su se skorene zagasitocrvene zrake.
"Naravno da nije, zlato."
Vidjela sam oca kako cilja. Žmireći lijevim okom, desnim uz nišan. Kažiprst i srednjak na okidaču. Srna na čistini. Pune glave. Netaknuta čela. Krzno joj se presijava na jutarnjem suncu kao jantar. Grančica puče ispod čizme. Srna je pogriješila. Sagriješila. Pogledala u njegovu smjeru. Uspravila se kao napeta puška. Trzaj prstima. Titraj kapka očeva desnog oka. Puška više nije bila napeta. Pokleknuo je bacivši sjenu nad još toplim tijelom. Jedna suza razlila se po sredini njezina čela. Moj otac je dobar čovjek. Mrvi se kao kruh kojeg je Nazarećanin lomio za večeru. Ja sam ta koja mu je očistila pušku.
Brat je s godinama sve više nalikovao ocu, ali nije mu bio ni sličan. Nas dvoje odrasli smo u nakazno, nespretno kalemljeno stablo trešnje. Korijen nam je bio jedina sveza. Naš otac nikad nije bio osobito dobar u kalemljenju, ali to ga nije sprječavalo. Iznova, iznova. Moj otac volio je tu trešnjinu granu više od samog sebe. Odgojio ga na svoju sliku, stvorio iz svoga rebra. I dok se moj brat preobličavao u oca kakvog se sjećam, s rebrom koje po svoj pravdi i pravici pripada meni, nekoć crna brada mog oca postala je, a da nisam ni primijetila, potpuno bijela. Njegove oči, onomad boje crnike koja je rasla u šumi nedaleko od naše kuće, bile su sive. Mutne baš kao i jezero u kojem je sad pecao štuke. Bio je prestar za lov. Svaki put kad bih ga vidjela činio se krhkiji. Uvijek pognutiji, jedva zamjetno bljeđi.
Ipak, koliko god bio star, njegove su ruke na moj znak uvijek bile zarivene u voćku. Koju god sam htjela, osim trešnje. Zalutala zrnca nara rasipala bi se po stolu i ispod njega poluzgnječena, krvareći po njegovim rukama, ulazeći u pukotine njegove kože, nagrizajući rane, cijedeći se podlakticama skroz do laktova. Nar je teško očistiti. Nije ni približno zasitan kao srnetina.
Nije prošlo dugo prije nego što je život svladao moga oca. Bila sam uz njegovo uzglavlje dok je umirao, čitala mu našu omiljenu priču. Nije me slušao. Oči su mu bile sklopljene, podočnjaci mokri, masni. Tijelo iznemoglo. Moj dlan na njegovu tjemenu. Nije me čuo. U posljednjim trenucima svog života moj otac zazivao je ime svog davno izgubljenog rebra. 'Oče, ja postojim!' vrištala sam u njegova prsa kao i onda. Ja sam tu! Ne on. Zasigurno, ne on. Očevi mesnati, grubi prsti zarili su se u moje klijetke, stisnuli krvnički. Boljelo je. Nisam mogla plakati jače no što već jesam. Makar sam pokušala. Njegove oči prijetile su da će iskočiti iz svojih duplji, popucale kapilare zacrvenile su njegove bjeloočnice u bijesu. Tata, volim te. Moja se krv razlijevala po očevoj desnici, cijedila se niz brazde, ulazila u pukotine i zacjeljivala rane. Odgovor nisam dobila. Očeva košulja bila je natopljena ne toliko krvlju, koliko suzama. Moj otac dobar je čovjek. Grijesi otaca veći su od onih običnih ljudi. Njegove posljednje riječi, barem, bile su upućene meni. Nikad nećeš biti prvi sin. Moj otac dobar je čovjek. Ja sam mu napunila pušku.
Ruke mojega oca grube su i mesnate, sklopljene na prsima. Naranča se dobro uparuje s krvlju. Mulj iz njegovih očiju sada je u mojima. Moja majka, neutješiva, objesila je većinu svoga tijela o bratovu mišicu. On nosi očev kaput za posebne prigode. Crni, dugi, vuneni. Nebo je na zemlji kada me spuštaju u tlo Golgote. Kapljice kiše skupile su se po površini kaputa, nedovoljno teške da se upiju, ali ja svejedno brišem bratove revere. Ne želim da očevo rebro istrune.
O autoru
Ida Zdilar (r. 2002.) trenutačno piše diplomski rad na studiju psihologije. Na 18. Festivalu europske kratke priče za mlade autore s pričom "I šumski kraljevi plaču" osvojila je prvo mjesto, a kratke priče ulazile su joj u uže i šire izbore raznih natječaja, objavljivane među ostalim i u Kritičnoj masi ("Blagoslov magle i nebeske pravde"), a novije u Perkatonicu ("Dolaze li u miru?"). Na engleskom jeziku objavljen joj je kratak hororac "Memento mori".