Još jedan čudak, pomislim, umorno koračajući po raspukloj cesti.
Nizak je i djeluje krhko. Kosa mu je ošišana neuredno, izgleda kao paperje. U ruci drži običan, drveni štap. Oči su mu plave ispod naočala i neobično bistre. Kad je uzviknuo: "Molim te, stani!" stala sam. Nisam se ni pokušala usprotiviti. Noge su jedva dočekale odmor.
– Ja sam sljedeći, a zatim si ti – kaže.
– Sljedeći? – pitam, gledajući u njegove tanke ruke i izgrizene nokte.
– Za propadanje kroz tlo – doda brzo. Zadnje riječi gotovo proguta.
Pogleda me i nasmiješi se. Moram krenuti dalje, ali nešto me zalijepilo za tlo. Zrak oko mene kao da se zaustavio.
– Zašto kroz tlo? – opet pitam.
Odjednom sam znatiželjna, zanima me što on misli da će se dogoditi s njim, sa mnom, i ne želim da se prekine strujanje koje osjećam, koje se pokrenulo i koje više ne mogu zaustaviti. Odvajanje zaleđenih ploča jednih od drugih, gotovo nježno, kada temperatura poraste.
– Stvari propadaju kroz tlo. Nestaju, nakon što su obavile svoju funkciju – pojasni i pogleda me, ovaj put neobično vedro.
Osjetim prepoznavanje. Ja ga poznajem, ne znam odakle, ali nije stranac. Nije netko koga sam srela slučajno. On se ne sreće slučajno. I nemoguće je da će uskoro biti samo netko koga ću se sjećati skrivena iza svojih zidova.
– Zar to nikada ne vidiš? – pokaže štapom prema asfaltu, dodirujući brižno odabranu točku.
Promatram sivilo ceste. Što on to vidi? Postaje li cesta mekana i savitljiva kad kroz nju propadaju predmeti ili oni sami postaju sve slabije vidljivi, sve lakši, spremniji na to da ih proguta mračna gusta tišina utrobe koja se širi ispod tla?
– Kako znaju da su obavili što su trebali? Da su završili? – i dalje gledam u tlo.
– Kako ne bi znali? – odgovori. – Rasplamsaj traje kratko, kao zaljubljenost. Zatim se njihove boje mijenjaju dok ne postanu prozirne.
Sada i on gleda u tlo. Više mu ne vidim oči. Glas mu je sasvim tih, kao da tone.
– Imao sam ribicu. Nedavno je uginula. Batrgala se i mučila u neprirodnim položajima, sve više bijela. Nisam je mogao gledati i nisam je mogao prestati gledati. Pred smrt je bila gotovo prozirna. Njezina boja... otišla je u nešto drugo, nešto što je tek počelo živjeti. Razumiješ li?
Štapom polako crta po tlu. Lijevo-desno, desno-lijevo. Nešto je u tim pokretima gotovo obazrivo, kao da miluje ono u što će i sam uskoro nestati.
– Je li propala u tlo nakon toga? – pitam.
Trebala bih krenuti, sakriti se u sigurnost zidova, šćućuriti se uz toplinu radijatora. Ovdje je prostor krhak i, poput njega, ima druge zakonitosti od onih koje poznajem. Ako sam ih ikada zapravo poznavala.
– Zakopao sam je u vrtu. Nju i malu pticu koju sam isti dan našao na tlu. Nije još ni počela letjeti, bila je tek rođena ptica, savijena u položaju fetusa. Vrlo krhka, vrlo mrtva. Isto blijeda. I najmanji stisak ruke bi bio dovoljan da njezin oblik nestane, ali nisam htio da nestane pa sam je stavio u praznu kutiju od lijeka, kao i ribu. Stavio sam ih zajedno i zakopao. Kad sam ih zadnji put vidio, bile su bijele gotovo kao unutrašnjost kutije. Stopile su se s njom.
Zamišljam ribu, ptića i bjelinu.
– Riba je barem dulje živjela – nesigurno kažem, pokušavajući zvučati utješno.
– Svejedno je – odgovara on. – Na kraju sve izgleda jednako.
– Ali nije svejedno dok traje? – pokušavam razumjeti. Ili razuvjeriti ga. Vjerojatno oboje.
On štapom sada malo čvršće dodiruje tlo.
– Jednom kad propadneš kroz tlo… – počne, ali zatim zatvara usta i pogleda uvis.
Nebo je sivo, pred kišu. Vlaga se skuplja u zraku. Disanje mi se oteža. Šutim.
– Većina prepusti boju. Važno je prepustiti boju. Inače…
Opet ušuti i zagleda se u sve gušći zrak.
Automobili trube oko nas. Moram se vratiti kući. Bila sam na povratku s posla. Mislim da me netko čekao kod kuće, ali sada više ne mogu u to biti sigurna.
Ne mogu biti sigurna ni u što, shvaćam naglo, pa ni u to jesam li na prethodnom raskršću prešla cestu.
– Što inače? – pitam bez daha.
Pogleda me uz smiješak, ali ne odgovara.
Lupka štapom po sivilu kao da me u nečemu požuruje. Mene ili tlo, ne mogu biti sigurna.
Svakako bih se trebala pokrenuti i otići odavde, uvjeravam se. U tlu se neće stvoriti rupa. Neću propasti kroz tlo. Hoće li on?
– Ja ću uskoro propasti – kaže, kao da pogađa moje misli – ali neću predati ništa.
Umirio je ruku na tlu. – Što kažeš na to?
– To bi moglo biti opasno – odgovorim uvjereno, jer mi je dao naslutiti da bi to doista moglo biti tako. Na koži osjećam kapljice kiše.
I nije mi jasno zašto on ne želi predati svoju boju. Ako su to mogle tek rođena ptica i riba, umiriti se u tom nedostatku boje, zašto ne bi mogao i on? Po čemu se on izdvaja, što će odnijeti sa sobom? I što će time poremetiti?
Autobus prohuji pored nas i snažno zatrubi. Na samom sam rubu ceste, shvatim. Mogao me zgnječiti kao onu njegovu pticu. Trebala sam biti u tom autobusu i u toploj nutrini onih iznad tla, sigurno poduprtih svime što spava u mračnoj utrobi, ali nisam. Tlo oko nas više nije sigurno, podupiruće. Mekano je, omekšano od kiše i spremno progutati nas.
– Ti odluči sama hoćeš li je predati – kaže on, još jednom lupne štapom o tlo, a zatim se skloni s pločnika i uputi prema visokoj zgradi preko puta. Nestane iza nje.
Ogledam se oko sebe. Prostor se ispraznio i oko mene više nema nikoga. Ne mislim o tome i požurim za njim.
S druge strane zgrade je gusta trava i tišina. Nisam sigurna u to gdje sam.
Udarim nogom o tlo. Zemlja je tvrda, još uvijek tvrda. Njega nema. Možda je ušao u zgradu?
Panika od toga da sam ga izgubila raste u meni kao gruda koja postaje sve veća i veća.
– Gdje si?! Hej! Gdje si?! – vičem u prazno.
– Stani, molim te! Vrati se! – ali moje se riječi samo odbijaju u vjetar i kišne kapi.
– Mogu li s tobom? – tiho izgovaram, gutajući zadnje riječi kao on maloprije, ali dovoljno glasno da me čuje, da mi se vrati.
Ako je još uopće iznad tla.
Bilješka o autorici:
Jelena Zlatar Gamberožić (r. 1982.) je sociologinja i spisateljica. Zaposlena je kao znanstvena savjetnica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, a radi i u Centru za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe) gdje vodi radionice pisanja. Doktorirala je 2012. Prozu objavljuje u domaćim i stranim književnim časopisima, a dobitnica je i književnih nagrada. Autorica je znanstvene knjige pod naslovom "Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka analiza" (Plejada i Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 2013.), romana "Slijepa točka" (CeKaPe, 2015.), knjige eseja "Knjige u priči" (CeKaPe, 2023.) te zbirki priča: "Odjavna karta" (CeKaPe, 2014.), "Ticala" (HENA COM, 2016.), "Strani gradovi" (CeKaPe, 2018.), "Svijet je gladno mjesto" (CeKaPe, 2022.) i "Lepet" (Jesenski i Turk, 2025.).
Otvori KEKS Pay
