"Upomoć, nasmijao me hrvatski film!" bila je prva rečenica koja mi je pala na pamet nakon što sam jučer odgledala premijeru "Svadbe" Igora Šeregija. Iako se u svom poslu, ali i privatno, često nađem u ulozi "branitelja" hrvatskog filma pred onima koji ga nazivaju dosadnim i sumornim, uglavnom ga odbijajući uopće gledati, moram priznati da sam i ja pomislila kako odavno nismo napravili neku stvarno dobru komediju.
Igrom slučaja, nedavno sam s mužem sklopila pakt da ćemo ove godine pogledati dvadeset domaćih filmova – novih i starih, hrvatskih i jugoslavenskih – koje smo propustili ili bismo ih željeli ponovno pogledati. Napisali smo popis, pronašli filmove (živjeli heroji koji uploadaju "ceo film" na YouTube), i nasumičnim odabirom prvo pogledali kultnog "Balkanskog špijuna" Dušana Kovačevića i "Pjevajte nešto ljubavno" Gorana Kulenovića. Plačući od smijeha, više puta sam ponovila: "Zašto mi, zaboga, više ne znamo napraviti ovakav film?" I zato sam u Branimir Centar sinoć ušla s apsolutno minimalnim očekivanjima. Dočekao me svadbeni bend s harmonikašem, red za ulaznice od nekoliko stotina ljudi, apsolutno najveća i najluđa premijera nekog hrvatskog filma koju sam ikada vidjela i koja se održala u čak trinaest (!) kinodvorana istovremeno.
"Svadba" je uspjela stvoriti toliki hajp da je prije nego što je uopće stigla u hrvatska kina (dolazi sutra), prodano nevjerojatnih 70.000 ulaznica, što je samo malo manje nego što je najgledaniji film prošle godine, "Drugi dnevnik Pauline P.", uspio prikupiti u cijelom svom kinoživotu. OK – to je samo dobar marketing, ali kakav je film?
U vrlo kratkim crtama, "Svadba" je nešto poput srpsko-hrvatskih Romea i Julije, priča o Hrvatici Ani i Srbinu Nebojši koji se upoznaju i zaljube na studiju u Londonu, a zatim ona ostane trudna. Kako će to podnijeti Anin otac Miljenko Lončarić (Rene Bitorajac), karikaturalna verzija Ivice Todorića, veliki Hrvat i mutni poduzetnik pred stečajem? A kako će na to reagirati Vuk Dimitrijević (Dragan Bjelogrlić), Nebojšin otac, srpski ministar vanjskih poslova kojem su Hrvati u Europskom parlamentu upravo blokirali kredit za nedosanjani beogradski metro? U jednom su ipak složni – iz ove situacije možda mogu izvući i neku korist za sebe i svoje, ali Ana i Nebojša hitno se moraju vjenčati i, za dobrobit svih uključenih, to mora ostati strogo čuvana tajna.
Kao što sam već rekla, moja očekivanja bila su niska, pa sam tako očekivala niz prvoloptaških fora na račun Srba i Hrvata i ništa mnogo više od toga. Pa iako takvih fora ima u izobilju, a i Thompson se spominje čak tri puta, uglavnom su poprilično duhovite i autoironične, ali prava snaga ovog filma leži zapravo u sporednim likovima i njihovim glumačkim izvedbama. Divne su bile Snježana Sinovčić-Šiškov kao zgrožena baba Ivanka i Seka Sablić kao pijana baba Milica, a sjajne i majke, svaka na svoj način ošinuta, Marija (Linda Begonja) i Jelisaveta (Vesna Trivalić) te je njihovo neizgledno prijateljstvo bilo lijepa protuteža početnom animozitetu očeva.
Likovi poput striptizete Jece (Nevena Nerandžić), Malog Gangstera (Marko Miljković) i Nebojšina brata Milančeta (Denis Murić) – poznatog pod reperskim umjetničkim imenom Težak Život – bili su pravo osvježenje, a šlag na torti trap pjesme koje je za film napisao sam redatelj Igor Šeregi i koje su bolje od većine onih što danas guše top-ljestvice u regiji. Dejan Aćimović bio je i previše uvjerljiv kao gramzivi biskup, a Srđan Žika Todorović uobičajeno genijalan kao Vladika.
No najdraži likovi u cijeloj ovoj zbrci na kraju su mi postali uštogljeni Miljenkov osobni asistent Budimir (fenomenalni Roko Sikavica) i Vukova nemilosrdna asistentica Gaga (Anđelka Stević Žugić). Jedina, ako to mogu tako reći, slaba točka ovog filma bili su mi sami mladenci, koje su tumačili Nika Grbelja i Marko Grabež, čijoj je ljubavnoj priči zapravo posvećeno najmanje vremena, pa zato i nisam mogla pretjerano navijati za njih. Voljela bih i da se Rene Bitorajac dobio priliku pošteno razmahati u ulozi balkanskog seljačine, u koju ga često "typecastaju", ali koja mu zbilja odlično leži.
Sve u svemu, u svom žanru američke antiromantične komedije na balkanski način "Svadba" je solidan film. Humorom se oslanja na stereotipe i klišeje, ali ih zatim uglavnom i izokrene naglavačke. Bojala sam se i da će se hrvatsko-srpskom problemu pristupiti previše propovjednički u stilu "ko nas bre zavadi", ali ni to se nije dogodilo, već nam je Šeregi ipak uspio duhovito pokazati da smo možda puno sličniji nego što mislimo. Pohvaliti se mora i kamera Tomislava Sutlara, a posebno razigrana montaža Lee Mileta, u ovakvom tipu filma neobično važna. Primjedbe imam tek na nekoliko zbrzanih dijelova i trenutaka kada sam pomislila kako je ovaj film nešto poput šarene zbrke humorističnih skečeva.
Kako vam ne bih odala baš sve i pokvarila zaplet svima onima od 70 i više tisuća ljudi koji će "Svadbu" gledati ovih dana, reći ću još samo da je publika, barem u mojoj dvorani, bila oduševljena. A ja sam se smijala puno više nego što sam krindžala. Je li bilo baš toliko dobro kao "Balkanski špijun"? Nema šanse, ali tu je negdje s "Pjevajte nešto ljubavno". Je li fantastično da napokon imamo "komercijalnu" komediju koju će ljudi zaista ići pogledati u kino? Apsolutno.
Otvori KEKS Pay
"260 dana" hrvatski antiratni film nije dobio prostora za niti jednao naslov....a ova "bratska" papzjanija tip "crno bijelo svijet", gdje bez srba nema 5 minuta epizode, je stvarno jadno! pa kako vas nije sram!!!