“Hotel Zagorje” jedan je od najvažnijih hrvatskih poslijeratnih romana, ali i jedan od najtežih za adaptaciju. Priča koja se raspršuje u mnoštvu narativnih rukavaca, koja se proteže kroz sedam godina i nekoliko gradova te je istovremeno bolna autobiografija i generacijska fikcija, punih je deset godina čekala da je netko pretoči na kazališne daske.
Izazov su preuzele Anica Tomić i Jelena Kovačić, čiju smo probu “Hotela Zagorje” gledali zajedno s autoricom Ivanom Bodrožić. Dok su se pred nama kao u nekom mračnom dječjem talent showu nizale slike iz Ivanina romana, spisateljica se uglavnom smijala, ali na kraju je s ostatkom dvorane i zaplakala. Bio je to prvi put da “svoju” predstavu vidi u kontinuitetu.
– Odlično je! Hvala vam! – govorila je grleći autorice, a jedna glumica, još znojna od bacanja po sceni, spontano je doviknula: “Hvala tebi što postojiš!”
I zaista, predstava koja se upravo priprema u Gavelli više je od puke adaptacije romana: ona je sukus čitavog stvaralaštva i misli Ivane Bodrožić, vukovarske djevojčice koja o ratnoj prošlosti govori s punom svijesti o hrvatskoj sadašnjosti, onakvoj kakva je iz tih devedesetih proizašla.
– Osim što je “Hotel Zagorje” izrazito kompleksan roman, Domovinski rat osjetljiva je tema, a priče o jednoj djevojčici i njenom prognaičkom životu htjele smo prije svega biti dostojne. Anica i ja opsesivno smo iščitavale sve Ivanine knjige, intervjue, kolumne... Predstavu zatvaramo pjesmom “Hotel Dunav” posvećenom njenu ocu, koja je možda i jedna od najljepših ratnih pjesama koje sam ikad pročitala – rekla nam je dramaturginja Jelena Kovačić, priznajući da je Ivanin dolazak čitavom timu izazvao ogromnu tremu, a ona im je nakon odgledane predstave dala najljepši kompliment: da je sve kako bi i sama napravila!
– Ivana, Jelena i ja pripadamo istoj generaciji i svjetonazorskom krugu. Upravo zato bilo nam je važno pošteno adaptirati njen rad. Prije samo nekoliko tjedana čitavu sam predstavu okrenula naglavačke, radeći brojne segmente ispočetka, dok nismo došle do hibridne forme stand-upa u kojoj se ogledaju apsurdi našeg društva – otkrila nam je redateljica Anica Tomić.
Već samo mjesto radnje ispunjeno je simboličkim kapitalom dovoljnim da ispuni nekoliko dramskih djela. Ivanina priča smještena je u nekadašnju komunističku političku školu u Zagorju. U jeku raspada Jugoslavije, čija je budućnost promišljana upravo u tim prostorima, u zgradu su naseljeni prognanici iz Vukovara. U skladu s novim dogmama u njoj je brže-bolje izgrađena i crkva, doslovno među knjigama o Titu koje su im donedavno bile biblija. U toj zgradi propadali su ljudi, a potom je i sama propala, da bi je na koncu kupila Kineskinja znakovita imena Yu koja u njoj namjerava iznova brendirati Tita.
Sjajnim “Hotelom Zagorje” Ivana Bodrožić opisala je odrastanje u tom prostoru, godine izgubljene u cigaretnom dimu i smradu alkohola kojim su preživjeli pokušavali otupjeti sjećanja nadajući se kakvom-takvom razrješenju. Njen roman priča je o netrpeljivosti između domaćih i došljaka, ali i o podjelama među samim izbjeglicama te na koncu o generaciji koja do danas nije dobila razrješenje kojem se nadala.
– U romanu se puno priča o čekanju. Taj je motiv važan jer se u ovoj zemlji uvijek nešto čeka – novi izbori, obećane promjene… ali nikako da svi skupa prodišemo – kaže Anica Tomić, a Jelena Kovačić dodaje kako je u tom kontekstu posebno potresan Ivanin opis kako su napokon dobili stan, ali je shvatila da to nije ono što su čekali. Povratak njezina oca, pa makar i simbolički, ipak nisu dočekali.
Svjesne da je uloga žena u ratu često prešućena ili zanemarena, autorice su se odlučile fokusirati isključivo na ženske priče. U predstavi komentiraju i koliko smo brzo zaboravili stvarnu sliku rata, pa sada s prijezirom dočekujemo izbjeglice iz drugih zemalja.
– I sama sam sudjelovala u velikom volonterskom valu 2015. godine, kada smo kao građani na trenutak pokazali izuzetnu solidarnost. Danas se pitam je li to bilo zato što smo znali da smo tranzitna zemlja, da tim ljudima zapravo pomažemo da odu i traže sreću negdje drugdje. Stvarna slika naše gostoljubivosti danas se vidi u malenom broju dodijeljenih azila, ali u sustavnom kršenju ljudskih prava na hrvatskim granicama – kaže Jelena Solarić, podsjećajući da su i devedesetih mnogi s prijezirom gledali na izbjeglice, da bi sada svesrdno gradili mitove o hrvatskom izbjeglištvu.
– Sobica u kojoj su bili smješteni Ivana i njena obitelj imala je samo desetak kvadratnih metara, ali i ogromne prozore kroz koje se vidi prekrasna priroda. Stojeći u njoj, shvatila sam koliko me podsjeća na Hrvatsku: i mi smo jedna zemlja s prekrasnim pogledom, ali malena, klaustrofobična i bez svijesti o patnji drugoga, što se ulaskom u Europsku uniju samo produbilo – rekla nam je Anica Tomić.
– Htjele bismo da publika gledajući “Hotel Zagorje” osjeti iskrenu empatiju jer bez nje nam nema opstanka. Kazalište je prostor u kojem se može dogoditi neki tip prepoznavanja i spoznaje. Možda ne može mijenjati svijet, ali sigurno može utjecati na jednog pojedinca – kaže Jelena Kovačić, a Anica dodaje kako bi takvu prosvjetiteljsku ulogu trebale preuzeti i škole, u kojima još nema nužnog građanskog odgoja i otvorenog razgovora o svim aspektima naše prošlosti.
Iako govore o izrazito teškim temama, njihova predstava prepuna je ironije i crnog humora.
Takav humorni odmak mnogim je ženama pomogao da iz krhotina iznova izgrade svoje živote, dok je ono zaista užasno i mračno probijalo iz nefiltrirane dječje igre. Humor je u predstavi dodatno važan i jer otvara prostor za emocionalne udarce koje nam Anica Tomić precizno plasira, pogotovo u potresnom i efektnom finalu.
– Oduševljena sam što je emocionalni ritam romana potpuno prenesen na predstavu. Način na koji je ispričana vrlo je lagan, nepatetičan, na mjestima jako duhovit. Zanimljivo mi je i koliko su Jelena i Anica produbile neke likove, promijenile epizode, ali suština priče koju sam željela ispričati ostala je sačuvana. Ponosna sam na čitav tim, uhvatile su se u koštac s materijalom koji nitko nije želio dirati i napravile su izvanrednu predstavu – entuzijastično je zaključila Ivana Bodrožić pa krenula redom zahvaljivati glumicama koje će 14. veljače njen “Hotel Zagorje” predstaviti publici.
….jedna od najvažnijih knjiga u Hrvatskoj???