Radio ili kazalište? Definitivno kazalište, jer postoji mnogo dulje od radija. Ne kao užitak ili navika, već kao medij kojem je bezbroj puta najavljivan nestanak. A kazalište je, ponekad trijumfalno, ponekad u mukama, preživjelo sve: ratove, kugu, glad... Čak i ljude (tj. politike) koji u njemu vide samo – trošak.
Preživjet će kazalište i tehnologiju koja polako i sigurno naše živote pretvara u stvarnost koja paralelno teče na dva kolosijeka, onom realnom, u kojem se ujutro probudiš i skuhaš kavu, i onom digitalnom, u kojem te neki vrag tjera da objaviš sliku te iste kave kako bi joj se divio cijeli svijet. Ta slika obavijena digitalnim pretjerivanjem i uljepšavanjem tek je mali dio problema koje nam donosi tehnologija, jer onaj najveći i najdublji jasno govori kako ni najveći umovi (ni najveći teoretičari zavjera) ne znaju kamo će nas ta ista tehnologija odvesti. A treba se nadati da to ipak neće biti tamo kamo su je odveli veliki pisci znanstvene fantastike kod kojih je čovjek uvijek žrtva. Tehnologija u kazalištu postoji otkako postoji i kazalište. Budući da sam uvjerena da je ta grana umjetnosti "izumljena" još dok su naši pradavni preci živjeli u špiljama, zamislite samo kako je izgledala predstava o lovu kada je glumac stao iza vatre i kada se dramatičnosti njegove izvedbe pridružila i njegova sjena. O ulasku električne energije, ili kompjutora, u kazališne zgrade i bit teatra da i ne govorimo.
Najnovije tehnologije u teatru, a do sada su najuzbudljivije svakako bile one koje su u realnom vremenu snimale događaje na sceni, pa smo tako mogli vidjeti ono što inače ne vidimo, lica glumca i svaku njihovu emociju u krupnom planu, do sada smo gledali u gostujućim predstavama. Na sreću, imamo u Hrvatskoj kazališnog autora koji je vrlo ozbiljno zaronio u pitanja ne samo što tehnologija, ponajprije umjetna inteligencija, donosi kazalištu nego i što donosi svakom pojedinom čovjeku, čak i onom koji činjenici da je ona dio usisavača koji mu očisti kuću dok je on negdje drugdje nije posvetio ni jednu jedinu misao. Taj autor je Borut Šeparović, redatelj i osnivač Montažstroja, a u tu je temu najdublje je zaronio u najnovijoj predstavi "Solaris 2", koja je nastala u koprodukciji s Istarskim narodnim kazalištem Pula, a koja je prošli tjedan dvije izvedbe imala u ZKM-u, u kazalištu u kojem je Šeparović režirao veliki hit "Jezik kopačke", predstavu u koju je također ugradio moćnu tehnologiju, onu koja prati nogomet.
U "Solarisu 2" publika gleda (veliki) dio filma "Solaris", koji je Andrej Tarkovski 1972. godine snimio po motivima istoimenog romana Stanisława Lema. Priča je to o maloj zajednici znanstvenika koji žive na planetu čiji ocean materijalizira ono što živi u sjećanjima tih ljudi, ono što su voljeli, za čim žale, zbog čega osjećaju najveću krivnju. Sada u predstavi taj izmišljeni Lemov ocean postaje virtualni svijet koji smo sami stvorili, a koji sad već raspolaže nekim inačicama nas samih. Možda i bezbroj njih. Film Andreja Tarkovskog uvijek je na listama najboljih SF filmova u povijesti kinematografije, rame uz rame s Kubrickovom "2001: Odisejom u svemiru", a u Šeparovićevoj verziji ne samo da glumci – predvođeni odličnim Matijom Čigirom – glume doslovno prema matrici filma, već umjetna inteligencija stapa njihova lica s licima sovjetskih glumaca.
Ova se predstava može doživjeti tek kao kazališni eksperiment, onaj koji publiku mami tehnologijom i pojavom robotskog psa koji se doslovno igra i mazi s glumcima. To je onaj najpovršniji, zabavni dojam. Može se promatrati i kao jedan od mogućih pravaca razvoja kazališta budućnosti, onaj koji će unatoč svemu ostati na samim temeljima ove umjetnosti, "svetog" trokuta bez kojeg kazalište ne može postojati, a koji čine glumac, publika i trenutak u kojem se susreću. Jedan od mogućih rakursa ove predstave ide duboko u psihologiju i govori koliko svakog čovjeka mijenja virtualna stvarnost, ali i potvrđuje kako ni ona nije imuna na temeljne ljudske emocije. Jer "Solaris 2" je, baš kao i "Solaris", i ljubavna priča. No promišljeni Šeparović u ovu je predstavu ugradio još jednu veliku teatarsku istinu. Na samom početku predstave Matija Čigir, dok govori o tom spoju filma i kazališta, jasno izgovara: "Kazalište je laž!"
Naravno da je! Nitko ne misli, recimo, da Romeo i Julija završe mrtvi na sceni, ali svatko tko je gledao ovu Shakespeareovu tragediju u to čvrsto vjeruje, od 1597. godine do dana današnjeg. To je ta kazališna laž, ona koju poznajemo, koju očekujemo i na koju svjesno pristajemo. To je laž umjetnosti, koja nije destruktivna, već gradi mostove, jer što je veća i uvjerljivija, jača je njezina umjetnička vrijednost, ali i doseg koji ima. Naravno, lažu nam i filmovi, glazba, čak i sama "Mona Lisa" i što su uvjerljiviji u svojoj laži, to su dublje utisnuti u naše biće.
Kazalište je najmoćnija umjetnost laži, jer mi u publici doslovno dišemo s glumcima koji su pred nama i zato tako lako i bez ostatka "popijemo" njihove laži. Stoga nikada ne vjerujte onima koji govore kako je to samo – "pričanje priče". Da su oni u pravu, odavno bi nam dosadiletisućama puta ispričane (i viđene) priče. A baš takve su one koje nose najvažnije poruke, najveće vrijednosti, one koje najdublje dotiču najdublje ljudske emocije, jer se svaki čovjek prepoznaje u njihovoj univerzalnosti koja preskače vjekove.
Naravno, svaki čovjek ima drukčiji popis svojih najvažnijih i najvrednijih kazališnih priča, onih u kojima se prepoznao, onih koje su ga utješile, jer je gledajući glumce na sceni prepoznao svoje muke, ali i svoju sreću i zanose, razotkrio (potiho samome sebi) najintimnije iluzije i strasti. Taj popis uvijek je posljedica naših životnih iskustva, svega što smo proživjeli, onoga čemu smo se smijali, onoga zbog čega smo plakali i očajavali i nema baš nikakve veze s našim obrazovanjem, statusom ili kakvom sličnom preprekom. Tek na naš život i naša iskustva nadoveže se izvrsnost umjetničkog ostvarenja i to je ono što zauvijek ostaje s nama.
Zato mi i jest uvijek toliko tužno slušati kada mi ljudi govore da ne idu u kazalište jer je ono dosadno. To mi uvijek govore oni koji nisu ni pokušali, a svoju su "presudu" donijeli na nekoj školskoj predstavi. Odustajanje od neke umjetnosti, pa tako i kazališta, može se dogoditi. Najčešće tek onda kada je poznaješ u dušu, što vječne mijene kazališta i novi kreativci koji stvaraju čine nemogućom. Sada je sve jasnije da je i to potencijalno odustajanje posve intimno te da nipošto nije vezano za tehnologiju. Oni nam samo pokazuju onu drugu stranu izvedbe, ali istovremeno nam ostavljaju spoznaju i emocije zbog kojih i idemo u kazalište.
Otvori KEKS Pay
Kazalište je danas dosadno zato što priča samo iste lijevo-liberalne priče za istu lijevo-liberalnu publiku. Koju ozbiljnu predstavu danas može pogledati hrvatska tradicionalna konzervativna publika? Nijednu. Evo pitajte AI za preporuku. Postoji Gavran, Komedija i Histrioni, sve samo lake teme. Nema nijedne ozbiljne predstave s kršćanskom katarzom.