Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Glazba

U sedam godina promijenili su smjer glazbe i razišli se u međusobnoj svađi

John Lennon i Paul McCartney su Beethoveni svoje generacije, ostavili nam ultimativnu kolekciju svevremenskih pjesama
04. veljače 2020. u 11:38 0 komentara 1063 prikaza

Među svim jubilejima koji se izvlače u ovo doba raznih obljetnica i početaka rada rock-pionira, jedna obljetnica početkom ove godine važna je iako označava kraj nečije karijere. Naime, uskoro će biti 50 godina otkako su Beatlesi prestali postojati, prekinuli “nemiran suživot” na kraju karijere i razišli se u međusobnoj svađi. A budući da su 1960. krenuli na prvo putovanje u Hamburg, i ta okrugla cifra može se iskoristiti kao povod za rekapitulaciju rada grupe s kojom se, nije floskula, nitko ne može mjeriti.

Ivica Krajač Zbog prve hrvatske rock-opere završio na miliciji, a spasio ga - Tito

Važnost Beatlesa nemoguće je uspoređivati s bilo čijom drugim osim Boba Dylana, stoga je točna ona stara izreka: “Kad su bili najbolji, Beatlesi su bili bolji od svih.” Dakako, ne mjeri se to samo golemom ostavštinom koja fascinira raznovrsnim postignućima nego i ukupnim utjecajem na rock, kulturu i glazbu u kojoj su John Lennon i Paul McCartney na koncu dobili priznanja kao Beethoveni svoje generacije.

Pobočnik im je bio nešto mlađi George Harrison, ne samo sjajan gitarist nego i talentiran skladatelj koji je pomalo trpio zbog nezaustavljivosti Lennona i McCartneya, ali ipak uspio u vrijeme Beatlesa objaviti podjednako fascinantne kompozicije kakve su iz rukava sipali i ova dvojica. George Harrison bio je najmlađi član Beatlesa, koji je na legendarnom početnom angažmanu grupe u Star Clubu u Hamburgu i poslije u Cavernu u Liverpoolu svirao maloljetan.

No, nije tajna da je bio instrumentalistički najverziraniji član Beatlesa i kao takav dulje vrijeme ispunjavao uloge solo gitarista i vokala, bitno pridonoseći neponovljivoj međusobnoj kemiji četvorice. Tek kasnije probija se pored nezaustavljivog pjesmopisačkog talenta Lennona i McCartneya i počinje skladati pjesme koje ulaze u repertoar Beatlesa i na prve strane singlova, među kojima su nezaboravne “Taxman”, “While My Guitar Gently Weeps”, “Something”, “Here Comes The Sun” i druge. Pribrojimo li im i najsimpatičnijeg od svih njih, bubnjara Ringa Starra, dobivamo kvartet koji je šezdesete gotovo pa privatizirao i pretvorio u svoju dekadu.

Još je to važnije znamo li da su upravo šezdesete bile vjerojatno najbogatija dionica u povijesti rock-glazbe, kad su se kao na vrpci pojavljivali ključni izvođači koji su pionirski odredili smjer gibanja rock-planeta. A u svjetlu 50. obljetnice raspada Beatlesa još je važniji podatak da su pred očima najšire javnosti zajedno radili zapravo samo sedam godina, od 1963. do kraja 1969. Početkom 1970. McCartney i Lennon rekli su “pa-pa” jedan drugome, ostavivši djeci i unucima financijski potencijal i zaleđe koji su i u trećem mileniju jednako pogodni za reeksploataciju.

vedrana rudan Književnica iznenadila Skandalozna izjava Vedrane Rudan srpskim medijima: Tito nije pobio dovoljno idiota!

Doduše, upoznali su se ranije, jer su još od 1958. Lennon, McCartney i Harrison bili zajedno (ranije je bas-gitaru svirao Stuart Sutcliffe), a od 1960. pekli zanat po klubovima Liverpoola i Hamburga, s Peteom Bestom na bubnjevima. Best im se pridružio prije prvog legendarnog odlaska u Hamburg 1960., da bi Ringo ušao u postavu dvije godine poslije. Prvi singl “Love Me Do” krajem 1962. i album “Please Please Me” objavljen u ožujku 1963. pravi je početak javnog djelovanja “buba”, iako bi se prije moglo reći dinosaura suvremene glazbe.

Na početku onoga što se poslije nazvalo “britanska invazija”, 9. veljače 1964. Beatlesi su prvi put nastupili na Ed Sullivan Showu s pet pjesama i temeljito izmijenili sliku glazbene Amerike. Jednako važno, načeli su i stanje svijesti mlađih generacija čiji će pripadnici sljedećih desetljeća, pogotovo u šezdesetima, definirati panoramu supkulturne Amerike, poslije provoditi i službenu politiku kroz usta baby-boomera poput Billa Clintona, biti prve maskote mirovnih i antiratnih pokreta te izgraditi infrastrukturu goleme industrije popularne glazbe koja odavno nije u vlasništvu mladih kojima se obraća, a godišnjim profitom predstavlja vrlo respektabilnu financijsku grupaciju.

Prvi su prošli kroz promjene glazbene industrije koje su ih od stažiranja u Liverpoolu i Hamburgu, preko beat-groznice ranih šezdesetih i statusa planetarnog fenomena tinejdžerske kulture odvele do pozicija samosvojnih umjetnika koji su se 1966. odrekli živih nastupa kako bi se koncentrirali na rad u tonskom studiju. Priča o Beatlesima jednako je histerična i dok su bili jednostavan pop-proizvod s početaka karijere na prvim albumima “With The Beatles”, “Beatles for Sale” i kada su se bavili složenim eksperimentima i promijenili izražajne mogućnosti rock-glazbe s inovativnim albumima “Rubber Soul” i “Revolver”, te nizom od 1967. započetim sa “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”.

Iako bi bilo pretjerano reći da su Beatlesi spadali u kategoriju boy-bendova kakvu danas poznajemo, liverpoolska četvorka nesumnjivo je imidžem popeglanih momaka, barem na početku karijere, patentirala neka pravila medijskog predstavljanja urednih pop-proizvoda. Naravno, neusporedivom glazbenom značaju Beatlesa kasniji epigoni nisu bili ni do gležnja, ali su i Beatlesi, mora se priznati, znali uči na “Obla Di Obla Da” teritorij bubble-gum popa.

Golemi tržišni uspjeh invazije Beatlesa na Ameriku potvrđuje njihovu dugovječnost do te mjere da se čini kako invazija Beatlesa zapravo nikada niti nije prestala sve do danas. Sve skupa govori o opsegu njihove “vanjskopolitičke” misije i društvene operacije neusporedivog dometa. Britanski imperij popularne glazbe prvi veliki razlog za slavlje imao je 1963. Proboj Beatlesa na američko tržište pokazao je izvozne potencijale i snagu britanske diskografske industrije, pogotovo s obzirom na činjenicu da su “otočani” Jenkijima vratili ono što su sami Amerikanci prethodno izmislili – rock-glazbu. U izvođačku snagu Beatlesa i autorstvo Lennona i McCartneya nije se moglo sumnjati, ali je nepobitno da su bijeli momci ugodne vanjštine vratili u SAD izvorno crnu glazbu, ponovo prepakiranu po mjeri tamošnjih tinejdžera. Utjehu čikaškim bluesmenima ili pionirima rock’n’rolla poput Chucka Berryja mogla je predstavljati činjenica da je isto nekoliko godina prije napravio i njihov vlastiti sin Elvis Presley.

Striktna rhythm and blues ovojnica glazbe Rolling Stonesa još je više upozorila na činjenicu da masovni uspjeh u Americi mogu dočekati samo oni koji se prilagode slušalačkim navikama tamošnje publike. No, melodijski, kod Lennona i McCartneya i pretvaranje pop-industrije iz zabave u samostojeću umjetničku granu bila je bezgrešno obavljena operacija izvedena bez premca, pri čemu je utjecaj Beatlesa narastao do bezobrazno velikih proporcija.

Zagreb, grad umjetnica Dok živimo u patrijarhalnom društvu, ženska agenda ima smisla

Usprkos stalnim kampanjama javnosti “za” ili “protiv” Beatlesa ili Rolling Stonesa tijekom šezdesetih, zapravo se radilo o namještenom dualizmu koji su pametno isprogramirali menadžeri Brian Epstein i Andrew Oldham. Zna se da su Beatlesi i Stonesi bili kolege, a ne neprijatelji, do te mjere da su i diskografske projekte planirali prema neaktivnosti onih drugih. Iako ih je javnost jedne doživljavala kao čiste i umivene, a druge kao prijetnju ćudoređu, kao prvotimci rokerske supkulture šezdesetih Beatlesi i Stonesi jednako su iskazivali otpor prema (malo)građanskim vrijednostima i bili simbolima istog.

Priče o današnjim skandalima britanske kraljevske obitelji padaju u vodu pred lucidnim antiestablišmentskim potezom kojim je John Lennon vratio odlikovanje britanskoj kraljici zbog britanske politike spram rata u Vijetnamu. Već to ga, uz komične krevetne intervjue 1969. s tablom “give peace a chance/the war is over”, stavlja u poziciju duhovne preteče organizacija poput Amnesty International ili Greenpeace i naglašava koliko su Paul McCartney, George Martin ili Mick Jagger, poslije vlasnici viteških titula, prešli na “drugu stranu”. Simboličku razliku između današnjeg statusa nabrojenog rock-plemstva i nekadašnje supkulturne lucidnosti, kad je John Lennon kraljičino odlikovanje Beatlesima iz 1965. vratio pet godina poslije zbog neslaganja s politikom Velike Britanije prema ratu u Vijetnamu.

Medijska prezentacija Beatlesa bitno je izmijenila dotadašnje pojmove o mogućnostima i dometima pop-kulture, a njihovi filmski i televizijski proizvodi poput “A Hard Day’s Night”, “Help!” i ostali multimedijalno su nadopunjavali glazbeni dio priče. Stoga su na početku trećeg milenija još jasniji domašaji koje su Beatlesi postigli na terenu uozbiljavanja pop-kulture i njenoj pretvorbi iz tinejdžerske zabave u samosvojnu umjetničku granu. Od Liverpoola do New Yorka gdje je 1980. ubijen John Lennon, što je, mada je priča završila deset godina ranije, bio simbolički trenutak kada su Beatlesi i fizički doista prestali postojati.

Iako je zadnji album “Let it Be” objavljen u svibnju 1970., radilo se o pjesmama snimljenima godinu ranije, koje su odležale u studiju i prošle nakaradnu torturu producenta Phila Spectora, i u različitom obliku objavljene kao “Let It Be” početkom 1970. Kad članovi grupe više nisu međusobno niti razgovarali, a kamoli se družili ili fotografirali, jer je ljubavna priča Beatlesa već pukla krajem 1969.

Djelomično zbog međusobnog zasićenja, nezgodnih karaktera koji su zajedno proveli previše vremena, djelomično zbog pritisaka kojima prije njih nitko nije bio izložen, a ostaje neodgovoreno pitanje i vječna tema za nagađanje o mogućoj alternativnoj povijesti, jesu li (zajedno) dali sve što su mogli? Ili je balon pukao jer tadašnje zvijezde još u kasnim dvadesetim godinama života nisu imale previše strpljenja za međusobne mušice, pa niti supruge Yoko Ono i Lindu McCartney.

Zadnje fotografije na kojima su bila sva četvorica snimljene su u kolovozu 1969., a mjesec poslije objavljene su zadnje snimke Beatlesa, album “Abbey Road”. Već i taj podatak, da su na samom kraju snimili ovako fenomenalan album, jedan od najboljih u karijeri, kao da pokazuje da je skori razlaz bio više proizvod mentalnog stanja nego kreativne krize. Budući da su članovi Beatlesa pjesme, činilo se, sipali iz rukava, pitanje količine materijala, albuma i singlova nikada se u njihovoj karijeri nije postavljalo.

Primjerice, promotrimo samo zadnje dvije i pol godine rada Beatlesa pa će vam biti jasniji dometi koje su kao od šale postizali nakon što su 1966. odustali od nastupa i turneja i posvetili se radu u tonskom studiju. Od početka 1967. do sredine 1969. objavili su neke od ne samo najboljih nego najvažnijih i istovremeno najuspješnijih albuma i singlova koji su temeljito promijenila smjer rock-glazbe i planetarne kulture.

Bi li danas itko u sedam godina mogao toliko iz temelja promijeniti smjer rock-glazbe? Ili u samo dvije i pol godine snimiti fascinantan singl “Penny Lane/Strawberry Fields Forever”, album “Sgt. Pepper”, singl “All You Need is Love” izveden u prvom satelitskom televizijskom prijenosu, dvostruki EP “Magical Mystery Tour”, singl “I Am the Walrus/Hello Goodbye”, dvostruki “Bijeli album”, pjesme za “Let It Be” i završni album “Abbey Road”, i sve to od 1967. do 1969. godine?

Godina započeta singlom “Penny Lane/Strawberry Fields Forever” označila je fazu rada u kojoj su Beatlesi prekinuli s turnejama i koncentrirali se na rad u tonskom studiju. Deklasiravši konkurenciju, označio je uvođenje do tada neistraženih postupaka kolažiranja i spajanja u tonskom studiju, nasnimavanja (na samo četiri kanala) i uvođenje koncepta – uokvirenog efektnom omotnicom Petera Blakea – podloženog s 11 pjesama koje su i same za sebe funkcionirale besprijekorno.

Teren za ovakvo uozbiljavanje rocka su pripremili upravo The Beatles i Bob Dylan koji su 1966. objavili neka od svojih najzrelijih ostvarenja do tada, albume “Revolver” i “Blonde on Blonde” te najavili tada još nepoznate mogućnosti rock-glazbe na tematskom, vizualnom i koncepcijskom planu. Uz album “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” iz 1967. Beatlesa, zanimljivo je da su neki od najvažnijih albuma iz te godine bili radovi debitanata, što samo pokazuje koliko su i Beatlesi bili “mladoliki” u svojim kreacijama te 1967. Ove druge tada su zvali “nadama”, ali je njihov utjecaj poslije postao i ostao prijeloman sve do danas. Osim Pink Floyda u Londonu, Velvet Undergrounda u New Yorku, treći važan dio tog naprednog trijumvirata iz 1967, činili su The Doors iz Los Angelesa.

Upravo zadnji dio karijere Beatlesa ističe činjenicu koliko su te 1967. daleko odmakli od dotadašnjih konvencija i glazbene svakidašnjice. Snimljen u tonskom studiju Abbey Road uz stalnog producenta Georga Martina, “Sgt. Pepper” označio je definitivno usložnjavanje rock-glazbe, uvođenje novog rječnika, istraživanje novih mogućnosti i postigao ne samo ogroman tržišni uspjeh nego i artistički trijumf koji i 53 godine poslije djeluje jednako uvjerljivo i bezvremenski.

I na sadržajnom i na formalnom planu “Sgt. Pepper” bio je bombastičan primjer talenta “puštenog s lanca” i novih mogućnosti glazbenog govora te uvođenja sasvim novih ideja u poimanje rada u tonskom studiju.

Ukratko, radilo se o albumu koji se mogao slušati na razini pjesama, tehnoloških inovacija, kreativne sinergije autorstva i svirke Beatlesa s korištenjem elektroničkih manipulacija i pionirskih istraživanja. Sve skupa na “Sgt. Pepperu” spojilo se u inovativan, ali prijemčiv niz pjesama i istaklo tok svijesti koji je iz temelja izmijenio poimanje rock-glazbe. a Beatlese, uz Boba Dylana, zacementirao na poziciji najprodornijih glazbenika šezdesetih.

Snimanje albuma trajalo je više od 700 studijskih sati i koštalo oko 25 tisuća funti. Usporedbe radi, prvi album Beatlesa “Please Please Me” snimljen je za dvanaest sati u jednom danu, za iznos od 400 funti. Album je objavljen 1. lipnja 1967., a Jimi Hendrix odsvirao je naslovnu pjesmu s albuma tri dana poslije na koncertu u londonskom Saville Theateru. U publici je bio i Paul McCartney koji je i poslije naglašavao da mu je Hendrixova gesta jedno od najvažnijih priznanja u životu.

Sljedeći, dvostruki “Bijeli album” na dva vinila s grafički čistom bijelom omotnicom donio je namjerni povratak korijenima i svirci uživo u tonskom studiju, kao kontrast prema nadosnimavanju i kolažiranju “Sgt. Peppera”. Početkom 1969. još su više krenuli u tom smjeru, snimajući uživo pjesme za planirani album “Get Back” i posvetu počecima rada grupe, za koji je snimljena i fotografija u istoj pozi na stepenicama u londonskoj zgradi EMI-a, kao na naslovnici prvog albuma “Please Please Me”. No, već snimljeni materijali stavljeni su na stranu i kasnije poslani na novi miks Philu Spectoru. Spector je potpuno ispustio početnu koncepciju, što je bila i najveća pogrešna odluka u čitavoj diskografskoj karijeri Beatlesa, no, legendarne fotografije iskorištene su za naslovnice kasnije “crvene” i “plave” kompilacije objavljene 1973.

Ute Lemper Osjećaj krivnje i odgovornost idu uz njemačku putovnicu, ali neonacisti opet dižu glavu

Nakon što su u furioznom tempu završili i u rujnu 1969. objavili fascinantni “Abbey Road” – zadnji put sva četvorica bili su zajedno u studiju 18. kolovoza. 1969. kad su snimili zadnju pjesmu albuma, proročanskog naslova “The End” – Beatlesi su već bili na rubu raspada službeno proglašenog proljeća 1970. Do tada se već pojavio album Lennonova Plastic Ono Benda (krajem 1969.), prvi McCartneyev solo album i prerađeni “Let It Be”, skupa s naširoko reklamiranim i uspješnim filmom za koji su jedini put osvojili Oscar za filmsku glazbu.

Usprkos međusobnim optužbama koje su uslijedile idućih godina utjecaj Beatlesa rastao je i u idućim dekadama, bez obzira na relativno kratko zajedničko druženje. Pogotovo s najezdom novog vala britpopa u devedesetima reanimacija zvuka Beatlesa osjetila se na svakom koraku britanske rock-scene. Baš zbog toga što su proširili rječnik pop-glazbe u mnogim smjerovima, današnji, praktični utjecaj Beatlesa neusporediv je s bilo kojim drugim izvođačem. Spram njih čak i Elvis djeluje kao svršena priča iz davne prošlosti, dok se rukopis Johna, Paula, Georgea i Ringa, čini se, obnavlja i izvlači iz naftalina svakih nekoliko godina. Ukratko, napravili su neuništivi soundtrack 20., pa i 21. stoljeća.

Urednik i voditelj HTV-ove emisije Nedeljom u 2, Aleksandar Stankovic
Iskren
Stanković oduševljen: Ovo je muškarac koji zna što hoće, a ne Milanović i Jandroković
CVH
CVH
Naučite kako samostalno obaviti pregled motocikla i dođite na besplatnu provjeru tehničke ispravnosti
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.