Ovo nije Ritmova lista najboljih albuma svih vremena, iako bi se pri vrhu s njom donekle poklapala. Ovo je lista albuma za koje se pet članova redakcije u danom trenutku dogovorilo sačuvati ih od propasti pri odlasku na daleko i nepoznato mjesto, bez interneta, CD shopova i civilizacije općenito – na uvjetno nazvani “pusti otok”. Ne pitajte: “Zar ne zaslužuje album 'X’ benda 'Y’ biti na ovoj listi”, jer odgovor će u većini slučajeva biti – da. Ima barem još 200-300 albuma koje bismo rado ponijeli, ali za sve njih ne bismo imali mjesta ni da ih Sport Billy utrpa u svoj super sack – radije obratite pozornost na albume koji JESU na listi, jer svakog od njih toplo preporučujemo vašoj fonoteci...
1. LONDON CALLING (1979.) - THE CLASH
Ovo je toliko suštinski i nemoguće za recklirati da svaka nova uvjeravanja u genijalnost potpisnika ovog albuma izgledaju deplasirano. Fluid stvoren između četvorke Strummer - Simonon - Jones - Headon u vrijeme nastanka je čitan kao punk rock iako se glazbeno radilo o sublimatu najprimarnije gitarističke rock glazbe s izletima do reggae`n`dub sinkope ritmova, nafilano uvjerljivim punk stavom radničkoklasne opozicije zatečenom sistemu.
Dvostruki album po cijenu jednog kroz povijest će postati idealom mnogima, nezaobilaznom lektirom svemu što kreće u glazbu iz etički i moralno neupitnih razloga. Omot albuma sa Simononom kako razbija bas gitaru će proglasiti najboljim omotom svih vremena. Forma je zadovoljena, ali tek će prelazak na sadržaj od istoimene naslovne koračnice budnice do najpop stvari “Train In Vain” zaključiti generalni stav kako se radilo ne samo o glazbeno već načelno revolucionarnom, politički bitnom albumu, s direktnim referencama na društvo kojem se pjevalo. Imenovanja sve sile bendova koji su tokom tri desetljeća pod utjecajem Clashova genija s opisanog albuma pokušali posuditi tog čarobnog fluida, samo je dodatno pozicioniralo zagovornike teze kako se radi o neporecivoj lakoći postojanja djela koje, zazivajući London, zapravo vrišti iz utrobe u svakom glavnom gradu svijeta. - AJ
2. THE BEATLES (WHITE ALBUM) (1968.) - THE BEATLES
Snimljen u Abbey Road studijima od proljeća do jeseni 1968. i objavljen potkraj iste godine, 'Bijeli album’ je uzbudljiv dokument autorske zrelosti ne samo kreativne poluge Lennon/McCartney, već i Harrisona kao 'čovjeka iz sjene’. Clapton nepotpisano gostuje u Georgeovoj 'While My Guitar Gently Weeps’, Paul se raspištoljio u 'Helter Skelter’, a John briljira u oporom 'Yer Bluesu’. I ostatak podjednako fascinira stilskom raspršenošću i kompozitorskom drskošću. - DL
3. ARE YOU EXPERIENCED? (1967.) - JIMI HENDRIX
Objavljen na početku psihodeličnog 'ljeta ljubavi’ '67 u produkciji ex-basista Animalsa (i tadašnjeg menadžera) Chasa Chandlera, Are You Experienced je s jakim argumentima slavljen kao 'najsenzacionalniji prvijenac uopće’. Nizom manijakalno blistavih pjesama (Foxey Lady, Manic Depression, Fire...) dvadesetpetogodišnji inovator ispisao je novu definiciju gitarističke glazbe čija je prava budućnost tek nakon ovog albuma mogla početi. - DL
4. THE VELVET UNDERGROUND & NICO (1967.) - THE VELVET UNDEGROUND & NICO
Možda i najmitskiji album u povijesti popularne glazbe snimljen je za samo par dana, a kao (meta)producent je potpisan legendarni Andy Warhol. Zbog pristupa i senzbiliteta koje će kasnije nazvati punkerskim, kao i zbog kontroverzne tematike (droge, seks, prostitucija), činilo se da će 'Banana’ uzdrmati same temelje rocka, ali vremenom prometnula u jedan od njegovih stožernih povijesnih albuma, otvorivši vrata mnogim stilovima i žanrovima koji su uslijedili. - AH
5. STICKY FINGERS (1971.) - THE ROLLING STONES
Sticky Figers je premijerno predstavio novog punopravnog člana bande, gitaristu Micka Taylora koji je doprinio stilski najraznovrsnijem od svih albuma benda iz besprijekornog razdoblja 1968-1972; blues i country-rock, psihodelija, klasični rock i južnjački soul (dio pjesama snimljen je u glasovitim Musle Shoals studijima u Alabami!) stopljeni su u homogeni mozaik bez ijedne slabe točke: “Brown Sugar”, “Wild Horses”, “Sister Morphine”... Naravno, uz Andy Warholov potpis na možda najslavnijem ovitku jednog rock albuma uopće. - DL
6. HIGHWAY 61 REVISITED (1965.) - BOB DYLAN
Naziv američkog blues autoputa, od New Orleansa na jugu do Wyominga na sjeveru, metaforički je ugrađen u monumentalno djelo kojim je Dylan sredinom 60-ih raskrstio s 'čistim’ folk-korijenima. Dovršen uz podršku električnog benda, Highway 61 je prošaran teško dokučivim poetskim vizijama i nadahnutom mješavinom rocka i bluesa koje autorski vrhunac dosežu u monumentalnim stvarima poput 'Like A Rolling Stone’ i 'Desolation Row’. - DL
7. KIND OF BLUE (1959.) - MILES DAVIS
Kao jedna od rijetkih (prijelomnih) točaka gdje se ukus publike i kritike slaže do u detalje, Kind Of Blue je najprodavaniji, najbolji i najutjecajniji album u jazz povijesti. Govoreći glazbenim jezikom, album donosi afirmaciju modalnog jazza koji razbija ustaljene harmonijske 'okove’. No važnije od toga, Miles i suradnička ekipa - Coltrane na tenoru i pijanist Bill Evans, uz ostale - kreirali su set besmrtno očaravajućih skladbi koje i danas pulsiraju netaknutom svježinom. - DL
8. IT’S ALIVE (1979.) - RAMONES
Umjesto dvadesetak istih studijskih albuma, uloviti Ramonese uživo u naponu snage, posebno raspoložene na novogodišnjoj svirci, značilo je uloviti svu divotu brzog rock and rolla i jednostavnosti punk principa “svi to mogu”. Dvostruki LP, jednostruki CD, u dvadesetosam stvari, sabire srž, bit, atraktivnost, dinamitnost dvoakordne forme. Londonski Rainbow Theatre nije morao biti referencom za horror film, već jedan od stožernih živih albuma rock and rolla. - AJ
9. THE RISE AND FALL OF ZIGGY STARDUST & THE SPIDERS FROM MARS (1972.) - DAVID BOWIE
Fantastična priča doslovno i metaforički, konceptualni album o androgenom, ekscesnom rock 'n’ roll vanzemaljcu koji slijeće na Majku Zemlju ne bi li je pokorio glam rock bendom (i oslobodio od 'banalnosti’) sažetak je Bowiejeve ondašnje ludosti. Bez prosječne ili slabe pjesme, Ziggy je uspio redefinirati okvire engleskog rocka, tadašnjeg i budućeg. Bowie je i prije, a naročito kasnije, isporučio još briljantnih albuma, ali ovime se katapultirao u orbitu. - DL
10. AZRA (1979.) - AZRA
Mnogima je, izvan kruga zadrtih azroljubaca, drugi album banda “Sunčana strana ulice” draži jer je pitkiji i prihvatljiviji. No, žestina praska koja se dogodila na nastupnom albumu jednaka je prasku iz kojega su se tih godina rađali prvi albumi Clasha i drugih izvođača, samo na teritoriju koji im nije mogao omogućiti prikladan svjetski značaj koji bi Štuliću pripao s ovakvim bombama: “Uradi nešto”, “Jablan”, “Gracija”, “Marina”, “Teško vrijeme”, “Obrati pažnju na posljednju stvar”, “Žena drugog sistema”...
Neki prigovaraju da je album uprskan slabom produkcijom Drage Mlinarca zbog koje električne gitare doista zvuče baš kao električne gitare, ali - neuključene u pojačalo. Može u tome biti istine, ali istina je i da je time dobiven posve specifičan zvuk čija je sirovost išla pod ruku sa sirovošću i energičnošću izvedbe. No, puno se postiglo remasteriranjem u posljednjem nizu reizdavanja Azrinih albuma pa ako još nemate svoj primjerak, svakako pazite da nabavite remasteriranu verziju.
Treba li izdvojiti jedan hrvatski album da ga se pohrani u kapsuli negdje u svemiru kao DNK, za slučaj da dođe do kataklizme pa da sljedeće civizacije mogu iz uzoraka rekreirati novu scenu na ovim prostorima, onda je bez dileme najbolje da to bude ovaj. - AO
Popis
albuma za pusti otok (11. - 101.)
DOSADAŠNJI REJTINZI
"London Calling" nikada ni u jednom iole važnijem mediju nije dobio ocjenu manju od maksimalne. Prema podacima koje prikuplja internetska stranica Metacritic.com, to je jedini album u povijesti s prosjekom od čistih 100 “bodova”, izračunatim prema ocjenama iz brojnih različitih uglednih izvora. Entertainment Weekly proglasio ga je 2004. godine najboljim albumom ikada; Rolling Stone stavio ga je na 8. mjesto svoje liste 500 najvećih albuma svih vremena i proglasio najboljim albumom 80-ih (u SAD-u je izašao 1980.); čitatelji magazina Q izglasali su ovaj Clashov klasik za 32. najveći album u povijesti, a uredništvo istog magazina za 4. najbolji britanski album ikada; TV mreža VH1 uključila ga je na svoju listu 100 najboljih albuma na 25. mjestu; Pitchfork Media, gdje je ploča ocijenjena s iznimno rijetkih 10.0, stavila ju je na 2. mjesto svoje liste Top 100 Albums of the 1970s... Pomalo apsurdno, ali shvatljivo, najlošiji rejting “London Calling” dobio je u Mojovu izboru za najboljih 50 punk albuma gdje je zauzeo tek 22. mjesto jer punk puritanci dvoje može li ga se uopće smatrati predstavnikom žanra budući da se radi o doista punokrvnom (ponajprije) rock albumu.
