Otac moje majke bio je ustaša. Bio je predratni HSS-ovac i po toj je liniji zaključio da će svoje hrvatstvo najbolje upotrijebiti u Pavelićevu pokretu. Sve se njegovo ratovanje sastojalo od zimske ekspedicije u Liku, gdje su dobili takve batine od partizana da su bijegom preko Velebita spasili gole živote. U svibnju 1945. uspio je pobjeći do Dravograda, a odatle se vratio i sjedio doma, računajući da nije ništa kriv. Bio je uhićen, odveden u logor na Kanalu, blizu mog današnjeg stana, a potom strijeljan i negdje zakopan, vjerojatno u Dotrščini, o čemu je obitelj dobila obavijest na papiriću, zbog štednje; ubijalo se mnogo i brzo, a papir je bio skup. Njegova udovica i troje male djece bili su izbačeni iz kuće i nisu smjeli ponijeti ni dokumente i fotografije. Sjećanja moje majke na NDH bila su turobna – kruh umiješen od mekinja i taoci koji su visjeli s bandera, ali gubitak oca sve je zasjenio. Nikad, nikad se u mojem roditeljskom domu nije o Paveliću govorilo i mislilo ništa osim najgoreg, i samo se njega okrivljavalo za žalostan djedov kraj. O komunizmu starci nisu imali dobro mišljenje, smatrali su da je glup i prilično opasan, ali NDH im je bila jeziva i odvratna, a poglavnik neodgovorni avanturist koji je zaveo narod i potom zdimio na sigurno. Moja majka provela je cijeli život u sjeni Pavelića, a taj ju je monstrum toliko tištio da je i umrla na njegov smrtni dan, 28. prosinca.
Još sam pod dojmom vijesti kako je okupacijski gradonačelnik Vukovara Vojislav Stanimirović odlikovan za očuvanje antifašističkih vrijednosti… Dakle, okupacijski gradonačelnik Vukovara, poznat po izjavi da je padom vukovarske bolnice palo i zadnje ustaško uporište, čovjek kojeg se povezuje s ubojstvima na Ovčari i tko zna čime još, sada dobiva ovakvu nagradu. Ali to i jest prava bit tzv. antifašizma: antihrvatsko djelovanje, zamagljivanje 1990-ih, umanjivanje odgovornosti i značaja toga poraza te što češće odvlačenje društva u udobnije 1940-e. Jer, eto, 90-e za njih to nisu. Sve što je do 90-ih vrijedilo za antifašističko (simboli, vojska, pojedinci) pobjedom Hrvatske dobiva drugačiji karakter. Njihovim rječnikom - a kakav nego fašistički!? Zato se i bore za zrak, za svjetliju prošlosadašnjost.