Božićno i blagdansko vrijeme u kulturi označava vrijeme odmora, ali onaj tko hoće raditi, nađe posla, pa si ga je tako našao i naš meštar na klaviru, Matej Meštrović, koji je Božić proveo svirajući. Naime, Meštović je, zajedno sa svojim dugogodišnjim suradnikom, bubnjarom i udaraljkašem Bornom Šercarom, otputovao u turski grad Bursa, gdje su s turskim nacionalnim okrestrom Bursa District State Symphony Orchestra izveli božićni koncert. Na ovom spektakularnom koncertu pridružio im se i Yury Revich, mladi rusko-austrijski violinist koji je ljetos, u sklopu turneje s Marthom Argerich, proputovao SAD te koji se nedavno se vratio sa turneje u Kini.
Povodom ovog velikog i uspješnog koncerta razgovarali smo upravo s Matejem Meštrovićem - sada velikom facom i u Turskoj - a ispričao nam je kako je izgledao koncert u Bursi, kako je publika reagirala te što nam, nakon vrlo uspješne 2025. godine, sprema za 2026.
Na samom početku moram vam čestitati na spektkularnoj izvedbi, jer već i samo jedan video s vašeg Facebooka pokazuje kakva je atmosfera bila u Bursi. Krenimo, ipak, od samog početka. Kako je došlo do suradnje s turskim nacionalnim orkestrom?
Do suradnje je došlo prije otprilike godinu dana, i to – putem interneta. Turski promotor Osman Enfiyecizade zapazio je neke od mojih videozapisa i preko Kam Managementa stupio sa mnom u kontakt, a ubrzo nakon toga potpisali smo ugovor prema kojem me on zastupa na području cijele Turske, ali i šire. Naime, riječ je o izuzetno ozbiljnom i respektabilnom menadžmentu koji okuplja vrhunske umjetnike svjetskoga glasa. Tu su, primjerice, violinist Yury Revich, s kojim sam već više puta surađivao i koji je bio moj gost na božićnom koncertu, zatim gudači milanske Scale, David Garrett, Gotham Project... To je ujedno bio i početak šire ideje vezane uz Tursku, koja ima čak sedam nacionalnih orkestara, a ja sam ovom prilikom u Bursi nastupio s jednim od njih - Bursa District State Symphony Orchestra.
Posebnu težinu ovom nastupu također daje činjenica da se koncert održao upravo na Božić. Budući da u Turskoj ne slave Božić, tog se dana tradicionalno održavaju njihovi takozvani novogodišnji koncerti, a nakon koncerta u Bursi, koji sam izveo zajedno s Bornom Šercarom i Yuryjem Revichem, direktor tamošnje filharmonije izjavio je kako bi me, kad bi to bilo moguće, najradije svake godine pozvao kao stalnog gosta tog novogodišnjeg koncerta. Iako za sljedeću godinu planiraju drugačiji program, već sada mi je jasno dao do znanja da me želi ponovno ugostiti, što mi je iznimna čast, a to i još jednom potvrđuje snagu i vrijednost ovog nastupa.
Možete li mi reći nešto više o koncertu? Koje ste skladbe izveli i kakav je bio cjelokupni koncept nastupa?
Koncert je bio koncipiran u dva dijela, a već sama sala u kojoj smo nastupili ostavila je snažan dojam. Riječ je o fascinantnoj koncertnoj dvorani od oko 1700 mjesta, donekle usporedivoj s Lisinskim, ali posve drugačije koncipiranoj, s više katova loža i balkona. Cijela dvorana obložena je drvetom, akustika je senzacionalna, a uvjeti za muziciranje vrhunski. S orkestrom sam imao četiri dana intenzivnih proba, pod ravnanjem dirigenta Artuna Hoinica, i od prvog trenutka osjetila se iznimno pozitivna energija.
Što se tiče samog koncerta, prvi dio bio je u potpunosti posvećen mom autorskom radu i obradama klasične glazbe, a koncert je otvorio svjetski poznati mladi violinist i iznimni umjetnik Yury Revich, koji je izveo moju fugu za violinu i gudače. Nakon toga uslijedio je središnji dio koncerta – moja autorska reorkestracija Vivaldijeve skladbe "Četiri godišnja doba" za solo violinu, klavir i gudački korpus orkestra, koja je trajala više od trideset minuta. Nakon pauze izveli smo Mozartovu skladbu "Alla Turca", uvertiru iz "Carmen", koju je Borna Šercar svirao na bocama i bubnju, a potom i četvrti stavak moje "Dunavske rapsodije", djela koje sam ranije izveo i u Carnegie Hallu. Ono što je također važno napomenuti jest da je glavni sponzor koncerta bio Uludağ Premium, jedan od najvećih turskih proizvođača bezalkoholnih pića, a Borna Šercar svirao je upravo na njihovim bocama. Također, Borna će na svim narednim koncertima u Turskoj, a možda i inače, svirati na njihovim bocama.
Da se vratimo na sam program koncerta, posebno snažan trenutak večeri bila je moja obrada "Can-cana", u koju sam uklopio jednu tursku folkornu melodiju iz 18. stoljeća, jednu od njihovih najprepoznatljivijih tradicionalnih tema, a reakcija publike bila je potpuno nevjerojatna – bile je to prava eksplozija oduševljenja. Kako je riječ o tradicionalnom novogodišnjem koncertu, program smo zaključili koračnicom "Radetzky maršem", jedinim djelom koje nisam autorski obrađivao, a u tom trenutku cijela se dvorana pretvorila u jedno veliko slavlje – animirao sam publiku, skakao po pozornici, svi su pljeskali, a atmosfera je bila doslovno eruptivna. Kao dodatak, za bis smo izveli moju obradu teme iz "Pink Panthera", a kulminacija večeri dogodila se kada sam naopačke za klavirom odsvirao "Zvončiće".
Zvuči senzacionalno! Vjerujem kako su i reakcije publike bile sjajne.
Dakako, no ono što na samom početku treba naglasiti jest da u Turskoj nitko ne zna tko je Matej Meštrović - došao sam tamo kao potpuno nepoznato ime, što je reakciju publike učinilo još snažnijom i emotivnijom. Stajaće ovacije trajale su više od petnaest minuta, publika me doslovno nije puštala s pozornice, a cijela dvorana svijetlila je od podignutih mobitela, gotovo kao na velikom rock koncertu. Orkestar je bio nasmijan i sretan, energija je bila nevjerojatna, a cijelo iskustvo za mene duboko ispunjavajuće. Publika je na samom kraju koncerta potpuno poludjela – ljudi su ustali na noge, vikali, slavili, a gotovo 45 minuta nakon koncerta s publikom sam se fotografirao na pozornici, pa mogu reći kako je ovaj događaj bio zaista neopisiv. To je jedno od onih iskustava koja pamtite cijeli život.
Moram, također, spomenuti i reakcije publike na društvenim mrežama. Naime, moj Instagram je doslovno zatrpan porukama, i još uvijek odgovaram ljudima koji su bili na koncertu, no posebno bih istaknuo poruku gledatelja Mehmeta, koji je dopustio da njegovu poruku objavimo u medijima. On mi je, naime, napisao: “Dragi gospodine Meštrović, nakon sinoćnjeg koncerta u Bursi stekli ste jako puno novih obožavatelja. Način na koji ste držali publiku angažiranom bio je jednostavno nevjerojatan. Bio sam na mnogim koncertima klasične glazbe, ali nikada nisam vidio energiju kakvu ste vi imali. Klasična se glazba često doživljava kao ‘uzvišena’ i publiku se uči kako se treba ponašati, zbog čega mlađe generacije često gube interes za taj žanr. Vi ste srušili taj zamišljeni zid. Vidio sam malu djecu kako plješću i pjevuše melodije dok su izlazila iz dvorane (a moram priznati da sam to radio i ja – tridesetogodišnji muškarac). Uspjeli ste učiniti da se ta djeca zaljube u klasičnu glazbu. Sada ste moja omiljena hrvatska osoba (uz Luku Modrića). Hvala vam na nevjerojatnom koncertu i veselimo se vašem sljedećem nastupu u Turskoj”.
U Turskoj ste boravili od 20. prosinca. Jeste li, između svih proba za nastup, imali vremena za obilazak Burse? Je li vas nešto ondje posebno dojmilo?
Vremena za obilazak gotovo da nije bilo jer su probe bile iznimno intenzivne, i ujutro i poslijepodne, i bio sam potpuno fokusiran na koncert. Ipak, jedan dan uspjeli smo malo predahnuti, pa nas je promotor odveo u stari dio Burse, u povijesnu jezgru grada i na njihov pazar. Riječ je o fascinantnom prostoru – ogromnoj staroj utvrdi s labirintom hodnika, prolaza i zgrada, staroj nekoliko stotina godina, a naravno, iznimno bogata, mirisna i delikatna turska gastronomija je priča za sebe. Također, njihova srdačnost, uslužnost i gostoljubivost osjete se na svakom koraku.
Što se tiče dojmova, posebno emotivan trenutak dogodio se večer prije koncerta, na sam Badnjak. Naime, direktor orkestra, glavni sponzor i petnaestak članova orkestra organizirali su večeru i pozvali Bornu Šercara i mene u tradicionalni turski restoran. Smjestili su nas na čelo velikog stola i Badnjak smo proveli s njima, u iznimno toploj i srdačnoj atmosferi, te smo se doista osjećali počašćeno i prihvaćeno. Osim toga, još mi je jedan trenutak posebno ostao urezan u pamćenje. Naime, tijekom pauze koncerta prišla mi je majka s dječakom od, recimo, desetak godina. Fotografirali smo se, a onda mi je dječak pružio nekoliko stranica rukom pisanih nota – vlastitu skladbu za klavir koju je, kako mi je rekao, napisao za taj koncert i posvetio meni. Bio sam duboko dirnut, gotovo sam zaplakao. To su trenuci koji vas podsjećaju zašto glazba ima toliku snagu i smisao.
Osvrnimo se malo i na 2025. godinu, koja je za vas bila doista uspješna. Između ostalog, radili ste glazbu za film "Kralj Tomislav", a oratorij "Anno Domini 925. Kralj Tomislav", kojeg ste u rujnu izveli na Tomislavcu, bio je itekakav spektakl. Imate li neki koncert, izvedbu ili skladbu iz ove godine koja vam je posebno draga?
Iskreno, jako mi je teško izdvojiti smo jednu stvar, tim više što je 2025. za mene bila iznimno intenzivna i snažna godina. Kad bih sada morao odgovoriti, vjerojatno bih prvo trebao sjesti i napraviti pravu inventuru svega što se dogodilo. Ipak, oratorij o kralju Tomislavu, izveden na Zagreb Classicu, zasigurno je jedno od onih iskustava koja se pamte cijeli život. Bio je to doista povijesni trenutak – na Tomislavcu se okupilo više od 15 tisuća ljudi, na pozornici je bilo više od 100 glazbenika i pjevača, zbor HNK-a, orkestar, zbor iz Amerike, Jonathan Griffith, Dragan Despot… bila je to potpuna glazbena i emotivna eksplozija. Poseban je osjećaj izvesti klasično djelo pred 15 tisuća ljudi u Zagrebu, i to u trenutku kada se obilježavala velika 1100. obljetnica krunidbe kralja Tomislava. Energija na pozornici bila je toliko snažna da sam doslovno skakao od oduševljenja, a upravo su to trenuci zbog kojih znate da se sav trud, rad i strast višestruko isplate. Ovom se prilikom želim zahvaliti Turističkoj zajednici Grada Zagreba, njihovoj direkotrici Martini Bienenfeld i gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću, koji su podržali projekt oratorija o kralju Tomislavu.
Uz to, 2025. godina donijela mi je i rad na glazbi za igrano-dokumentarni film o kralju Tomislavu, u režiji glavnog urednika Večernjeg lista Dražena Klarića. Kada na sve to dodam i nedavni nastup u Turskoj te dvije nagrade Global Music Awards, osjećaj je zaista teško opisati. Naime, dobio sam nagradu za najboljeg kompozitora na jednom od najvećih međunarodnih online natjecanja na čitavoj zemaljskoj kugli, u konkurenciji umjetnika iz više od 160 zemalja, a žiri, sastavljen od oko 70 uglednih glazbenih profesionalaca, novinara i glazbenika, dodijelio mi je nagrade za najbolju kompoziciju i najbolji koncept upravo za oratorij o kralju Tomislavu.
Kakvi su vam planovi za 2026. godinu?
Mogu reći da će i 2026. biti iznimno intenzivna godina. Trenutačno radim na velikom projektu koji već sada mogu diskretno najaviti, iako još ne bih otkrivao detalje. Riječ je, naime, o projektu čiji sam nositelj i koji će biti potpuno drugačiji od svega što sam dosad radio, a plan je da se realizira početkom rujna, u Velikoj dvorani Lisinski. Bit će to, bez pretjerivanja, pravi glazbeno-scenski spektakl, na kojem sa mnom radi i Borna Šercar s kojim surađujem već 15 godina. Uz glazbu, projekt će biti popraćen i snažnom vizualnom komponentom, točnije video materijalima koje pripremam osobno i uz pomoć AI-ja. Riječ je, dakle, o cjelovitom spektaklu iza kojeg će stajati Večernji list, s kojim također surađujem dugi niz godina, no detalje ćemo, ipak, još malo zadržati u tajnosti.
Paralelno s tim, predstoji mi niz orkestralnih projekata u inozemstvu. U Turskoj su već dogovorena tri koncerta za 2026. godinu, a iskreno, upravo mi takav intenzivan ritam i najviše odgovara.
I za kraj – imate li neke novogodišnje želje, vezane uz glazbu ili ne?
Moram priznati da se ne sjećam kada sam zadnji put bio na pravom odmoru i iskreno, meni to i nije toliko, recimo, napeto – koliko god to možda zvučalo čudno. Ja sam radoholičar, rad me ispunjava, pa svakodnevno u svom studiju, gdje komponiram, vježbam i sviram, provedem deset sati. Vezano uz to, i osjećaji nakon koncerata su nešto sasvim posebno. Primjerice, nakon koncerta u Turskoj, svi su bili toliko dragi i pristojni – doslovce su stajali u redu jedan iza drugoga čekajući da se fotografiraju sa mnom. Također, prišlo mi je nekoliko mladih studenata glazbe i rekli su mi kako im je koncert bio genijalan i da bi se željeli slikati sa mnom. Naravno da sam pristao. Tada sam im ispričao jednu motivacijsku rečenicu koju sam osmislio sa šesnaest godina, a koja me prati i danas. Ona glasi: “Ako želiš vježbati klavir 25 sati dnevno, trebaš ustati sat vremena ranije.” Danas imam 56 godina i u tom ritmu ću nastaviti i u 2026. godini.
Da se vratim na vaše pitanje, moje novogodišnje želje su zapravo vrlo jednostavne: neka bude zdravlja, jer sve ostalo dolazi radom, posvećenošću glazbi i životom koji zaista živim kroz glazbu. Za mene je to smisao svega i u 2026. želim samo nastaviti u istom duhu - stvarajući i dijeleći glazbu s publikom.
Otvori KEKS Pay
