Saborska zastupnica i predsjednica saborskog Odbora za znanost, obrazovanje i kulturu, HDZ-ova Irena Petrijevčanin Vuksanović, proteklih je mjeseci na pozive američke i korejske vlade da sudjeluje u njihovim programima posjetila granicu Sjeverne i Južne Koreje, ali i migrantske centre u Americi te zidom opasanu granicu te zemlje s Meksikom. Razgovarali smo s njom o tim putovanjima, ali i radu Vlade, štrajku prosvjetara, odrastanju u prognaništvu...
U politiku ste ušli s 37 godina, što vas je potaknulo na politički angažman uz vaš profesionalni rad?
Politiku vidim kao alat za izgradnju boljeg društva i naprednije Hrvatske. Onako kako sam radila prije, radim i sada. Cilj je pozitivan rezultat. Uostalom, prije sam imala podjednaku plaću, a u mnogočemu mi je bilo čak i komotnije. Savjestan rad jednom se isplati, a dobro se dobrim vraća, to je moje iskustvo. Zašto to ne primijeniti i na politiku? Kao što je Victor Hugo rekao: “Veličina jednog naroda ne mjeri se po broju, kao što se ni veličina jednog čovjeka ne mjeri po njegovu stasu, jedino mjerilo je količina inteligencije i kreposti koju taj narod posjeduje.”
Na čelu ste saborskog Odbora za obrazovanje, u Hrvatskoj već gotovo mjesec dana traje štrajk prosvjetara koji traže više plaće i koeficijente. Treba li im Vlada povećati plaće?
Jasno da sindikati traže veće plaće, to im je svrha, Vlada im nudi konkretno povećanje za 1662 kune, oni to odbijaju i stalno štrajkaju. Isto tako, u najboljoj namjeri Vlada hoće napraviti ozbiljnu analizu cijelog sustava plaća kako bi se ispravile brojne nepravednosti i neravnoteže koje se gomilaju godinama. Želimo to zaista ozbiljno riješiti i pomoći prosvjetnim djelatnicima planski i dugoročno. To bi trebao biti cilj i sindikatima.
Vaš sveučilišni rad uključuje praćenje razvoja informacijsko-komunikacijskih tehnologija, kibernetičke sigurnosti i fenomena društvenih mreža. Društvene mreže postale su sredstvo za osvajanje vlasti?
Društvene mreže moćno su komunikacijsko, ali i manipulacijsko sredstvo. Vidjeli smo kako se uz pomoć njih mogu dobiti izbori i mijenjati društveno-politički sustavi. Postoje mjesta gdje stotine ljudi rade po nalogu pojedinaca ili grupacija da bi kreirali ili preoblikovali javnu percepciju, nekoga diskreditirali, drugoga promovirali. Laž se začas proširi društvenim mrežama bez ikakve odgovornosti. I nakon što se “to sjeme rasulo po svijetu”, teško će se ikakvim demantijem popraviti šteta. Poslovica – dok laž obiđe svijet, istina ne obuje ni cipele – tužna je realnost. Za plasiranje laži ne treba pamet, nego nešto drugo. Manje je poznato da su društvene mreže kao moćan alat izvan dometa hrvatskih zakona i propisa. Trebalo bi uvesti određenu regulaciju bez zadiranja u slobodu govora i uvažavajući sva ljudska prava. Istina je da nedostaje transparentnosti i odgovornosti za ono što se plasira internetom. To je kompleksna tema za kratak odgovor.
Ovih dana vrh HDZ-a kritiziran je zbog sankcioniranja članova zbog govora mržnje u zatvorenim grupama na društvenim mrežama, kako vi gledate na to?
Ne nalazim opravdanje za upotrebu govora mržnje i prijetnji. Moto zdravog ophođenja trebao bi biti: ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi. U pisanoj i govornoj komunikaciji.
Američka i korejska vlada uključile su vas u programe u sklopu kojih ste dobili pristup mjestima koja inače ne možemo turistički obići jer su zaštićena sigurnosnim mjerama.
Točno. Stranci su prepoznali moj rad i ponuđena mi je razmjena iskustava kako bih obogatila znanja i stekla neposredan uvid u te svjetske kritične točke. To su doživljaji za pamćenje.
U sklopu tih programa posjetili ste i jedan od najvećih imigrantskih centara u SAD-u, kontroverzni „Otay Mesa Detention Center“ gdje su zatvoreni ljudi koji su pokušali ilegalno ući u SAD?
Nakon što sam posjetila Otay Mesu, na granici s Meksikom, više nemam dilema da tako nešto rigorozno u Europi ne postoji. Po principu zatvora, iako formalno nije zatvor. Ispred su česti prosvjedi aktivista, a unutra ilegalni migranti kao zatvorenici. Pitanja migracija i granična politika u SAD-u izazivaju prilične kontroverzije, javno mišljenje je podijeljeno i nema suglasja. No ono što sam doznala pri obilasku meksičke granice, najfrekventnije granice na svijetu, uistinu je potresno. Krijumčarenja djece i njihovo iskorištavanje poprimilo je velike razmjere. Tzv. meka granica gdje se lako uđe u Meksiko i „kupi“ dijete zahtijeva hitnu reakciju politike. Najjednostavnije rečeno, iz Meksika krijumčare drogu i ljude u SAD, a iz SAD-a u Meksiko krijumčare oružje. Mislim da bodljikave žice ne rješavaju problem, već bi trebali pojačati sigurnosne provjere, koje Amerikanci inače rade vrlo sistematično pa ne vidim razloga zašto to ne bi i na granici s Meksikom. S jedne strane imaju golem kilometarski željezni bedem, a s druge ta ista granica propusna je za krijumčare ljudi. Stotine tisuća ljudi dnevno prolazi tom granicom, djeca iz Tijuane ili okolnih mjesta idu u školu u SAD, pješice preko granice, neka se ne vrate kući. Pogranično područje raj je za spolne zlostavljače. SAD ima vrlo oštre kazne, ali tek nakon što ih se uhiti. Svjesni su toga i otvoreno o tome razgovaramo.
Bili ste i na granici dviju Koreja i u tzv. demilitariziranoj zoni Panmunjeom, samo 10 kilometara od Gaesonga, grada u Sjevernoj Koreji. To je jedino mjesto gdje se u dužini od oko 800 metara vojnici dviju Koreja izravno gledaju. Što vas se najviše dojmilo?
Gotovo je neopisivo iskustvo. Sve je pod iznimnim sigurnosnim mjerama, preporučuje se nošenje tamnih naočala i suzdržavanje od naglih pokreta rukama jer ste tamo na nišanu vojnika s druge strane koji vas lako pogode. Iza leđa su na zgradi preko puta. Ušla sam i u famoznu plavu baraku koja je napola u Južnoj i napola u Sjevernoj Koreji isto kao i stol za kojim su Donald Trump i Kim Jong-un imali povijesni razgovor. Vidjela sam sablasno prazan željeznički kolodvor s kojeg vlakovi ne voze. Prošla sam i cijelim tunelom koji je srećom otkriven 1978., a iskopan tajno s namjerom da oko 30 tisuća sjevernokorejskih vojnika može za 1 sat doći do Seula i osvojiti ga. Teško je procijeniti stvarne razmjere tog autokratskog režima. Potpuna istina otkrit će se tek kada se ta država demokratizira i otvori svijetu. Imaju nuklearno oružje, za razliku od Južne Koreje čiji je glavni grad Seul udaljen tek 52 km, zamislite razmjere svjetske havarije u slučaju ponovnog rata. Kina kao susjedna i režimska zemlja okrenuta je više Sjevernoj Koreji i Rusiji, dok bi Južna Koreja trebala biti prema Japanu, no nažalost, u najlošijim su odnosima u posljednjih 70-ak godina. Dodatni problem je što svi zajedno imaju povijesne utege. To područje potencijalno je vrlo opasno žarište.
Što vidite kao ključne sigurnosne probleme u jugoistočnoj Europi?
Migracije i krijumčarenja. To su i stari i novi problemi. Primjerice, neke od kriminalnih skupina s područja Balkana 90-ih primarno su se bavile krijumčarenjem oružja i droge, ali sada trguju ljudima i organima. Nije ih lako procesuirati jer su razgranati i krakovi se protežu nizom zemalja i kontinenata. U rastu je i kibernetički kriminal te je veliki izazov u cijelom svijetu, hakiraju se institucije, kradu podaci ili novac i često se ne otkriju počinitelji. Time se bavi veći broj sigurnosnih institucija u SAD-u, a ni Europa nije iznimka. Treba se reorganizirati da bi se moglo zaštititi nacionalne resurse. Zato je potrebna suradnja političkog, akademskog i privatnog sektora. Na tom, među ostalim, i sama radim.
Ovih se dana prisjećamo tragičnog pada Vukovara, i sami ste imali iskustvo ratnog stradanja i sedmogodišnjeg progonstva?
Većina ljudi sjeća se fotografija šlepa prepunog ljudi koji su se ukrcali na obali Dunava u Aljmašu da bi se spasili od pokolja. Bila sam jedna od njih. Barikadama su odsječeni svi kopneni putevi i gotovo mjesec dana živjeli smo izolirani od ostatka zemlje. Iz Osijeka su poslani šlepovi u zadnji čas. Inače, kad se spustite u to selo, to je poput slijepe ulice i nemate više kamo osim u Dunav, a preko puta je Srbija. Preko bogojevskog mosta stigli su tenkovi JNA i paravojne postrojbe te su okolna mjesta brzo osvojena. Samo u Dalju poginulo je 39 policajaca. Otišli smo doslovno s vrećicama u rukama i nismo znali da se nećemo vratiti više od sedam godina.
To zasigurno ostavi traga na čovjeku?
Djeca su kao svježi cement, što je nešto teže prošlo, ostane dublji trag. Ali isto tako vrijedi i ona – što te ne ubije, to te ojača. Moja baka, koja nas je odgojila nakon što je mama poginula, preživjela je dva rata i smatra da, kad završi razaranje, rat i dalje razara. Govorim svojoj djeci o tome kako bi razumjeli prošlost i ponavljam im: ne mrzimo, opraštamo i pamtimo. Mržnja najprije uništava čovjeka, a kasnije ubija ljude. Želim da buduće generacije žive u miru, krvavo je izborena naša sloboda. Zaborav žrtava u Domovinskom ratu ne smijemo dopustiti.
Inicirali ste izmjene Kaznenog zakona kako bi se bolje sankcioniralo i preveniralo počinitelje kaznenih djela spolnog zlostavljanja djece. Što se promijenilo?
Prepoznala sam potrebu u društvu i založila se za poboljšanja. Posljednjih pet godina policijskim je postupanjima potvrđeno spolno zlostavljanje prosječno 510 djece godišnje. To nije zanemarujuće. Ministar pravosuđa pokazao je razumijevanje nakon što sam mu obrazložila prijedlog, kao i predsjednik Vlade i kluba HDZ-a. Mijenjali smo svih 13 članaka zakona, tj. sve članke u glavi 16. Zakona kojom se reguliraju kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djece. U prosincu prošle godine većinom glasova to smo izglasovali u Saboru. Kazne se dovode do maksimuma Kaznenog zakona. Jako je važno da je uvedeno nezastarijevanje izvršenja kazne, ali i nezastarijevanje kaznenog progona počinitelja. Sada mogu svojoj djeci reći da je mama, dok je bila u Saboru, pomogla za ostvarenje pozitivnih promjena za jedan općedruštveni problem.
Ovaj saziv Sabora obilježavaju incidenti, a prije dvije godine prvi ste upozorili sa saborske govornice da su “najugroženija kategorija koja izumire, dinosauri, pristojni i normalni zastupnici”?
Ne smatram da je rješenje za takvo ponašanje vraćati istom mjerom, nego bi za takve zastupnike najbolje djelovale novčane sankcije uz isključivanje iz rasprave, kao što je praksa u nekim parlamentima. Nije jednostavno konstruktivno raditi dok vam viču lopove, izdajico naroda ili vrijeđaju na osobnoj razini bez ikakve povezanosti s temom dnevnog reda. Neki ne čitaju dokumente niti ih uopće zanima što je taj dan na dnevnom redu, već im je jedini cilj opstruirati rad incidentnim ponašanjem i završiti u medijima. I mogu sa žalošću reći da su uspješni u tome jer najčešće sve važno padne u drugi plan i jedva se spomene, dok su glavne vijesti iz Sabora postali incidenti i vrijeđanja. Kao rezultate toga vidimo poražavajuću percepciju javnosti o Saboru i zastupnicima jer se sve nas gleda kroz tu prizmu i smatra nas se diletantima, nekulturnima, neradnicima. U javnosti su najpoznatiji upravo oni kojima je izazivanje incidenata i obmanjivanje glavni model ponašanja u Saboru.
Može li se onda razina rasprave vratiti u neke normalne okvire?
Teško bez sankcija za takve pojedince. Meni je neugodno zbog svih onih koji od zastupnika s pravom očekuju odgovoran rad i određenu razinu kompetentnosti i pristojnog ponašanja. Tješim se da sve prije ili kasnije dođe na naplatu, kako rad tako i obmana. Jedan od političkih manipulatora u našoj zemlji rekao je novinarima: „Moje je da lažem, a vi onda dokazujte istinu!“ Ne želim ni pomisliti što bi bilo da takav dobije vlast u ruke. Srećom, neki primjeri u Europi pokazuju da ti koji se hvale „da su jedino oni za narod, a ovi na vlasti protiv“, kad dođu na vlast, ne donesu ništa dobro, već počnu gubiti podršku birača jer se tada otkrije njihovo pravo lice, nesposobnost i neodgovornost.
Ovaj tjedan u Saboru je izglasan četvrti krug porezne reforme, no Vladu se kritizira da sporo provodi reforme?
Predsjednik Vlade Andrej Plenković pokazao je od početka mandata da se racionalnim i odgovornim vođenjem mogu ostvariti mnogi pozitivni pomaci, uključujući i to da se državu od zatečenog znatnog minusa u proračunu može dovesti do viška od 629 milijuna kn, što je 0,2 posto BDP-a, a ubrzo će taj višak biti 0,8 posto. Od SDP-a je, treba naglasiti, ostao javni dug od 86,7 posto 2015., nakon njihova mandata nije se moglo ni sanjati o „višku u blagajni“ jer je tadašnji deficit iznosio astronomskih 10,7 milijardi kuna. Gledajući investicije posljednje dvije godine su iznimne, oko dvije milijarde eura ulaganja prošle godine najveće je ulaganje u jednoj godini u povijesti neovisne Hrvatske. To je potencijal. Istina je da su mnoge kritične stvari preokrenute na pozitivno, kreditni rejting, proračunski prihodi, rast plaća i trasiranje puta prema boljem standardu života. Ovu Vladu dočekalo je puno naslijeđenih problema i poneka tempirana bomba i, unatoč tomu, smatram da se to dobro saniralo. Bilo bi dobro nastaviti pozitivan kontinuitet i važno je da se zna što je istina, a što obmana i manipulacija. To je danas velik izazov za sve nas.
Respekt .Osvježenje u Hrvatskoj politici lijepo je znati da u Saboru sjede ljudi koji govore o temama s kojima su upoznati zadnji je čas da se razina prihvatljivog počne podizati jer je spušena ispod granice prihvatljivosti zahvaljujući onih lišenih sposobnosti sročiti ikakvu kvalitetnu raspravu