„U stoljećima koja su slijedila taj je kraj ostao (vojno)krajiška arkadija, krvava i teška, mračna i gladna, kao što to već predziđa znaju biti. Stanovništvo se iseljavalo diljem onodobnoga hrvatskog prostora, ali i u Gradišće, Ugarsku, Kranjsku, Kras, pa čak i u Apuliju. Krv starog Modruša danas kola širim regionalnim, ali i prekojadranskim arealom. Iako je s vremenom samo naselje obnovljeno, stari grad izgubio je svoju funkciju, svoje gospodare, svoju pozadinu. Prepušten je svojoj sudbini, na milost i nemilost prirodnim elementima koji nemaju sentiment prema ljudskoj potrebi za sjećanjem. Iz današnje perspektive čini se da taj sentiment nemaju ni potomci onih koji su ga s toliko truda podignuli, a ni država koja je na zidinama poput modruških krvavo izborila svoj opstanak. Isluženim veteranima davnih bitaka danas se nitko ne divi. Nepotrebni su i anakroni. Nema im spasa. Još koju generaciju i možda će zauvijek nestati s naših horizonta, utonuti u vlažnu tamu majke zemlje daleko izvan našeg domašaja i pogleda. Zauvijek. Modruše, Modruše, vrijeme planete melje pa kako neće i tvoje kamenje. Nismo zaslužili to naslijeđe. Nismo, vjere mi.“
A teško je pronaći hrvatski srednjovjekovni grad koji je to manje zaslužio od Modruša. Bio je sjedište knezova Krčkih, kasnijih Frankopana, dao je ime čitavoj Modruškoj županiji te stoljećima nadzirao jedan od najvažnijih prometnih pravaca koji je povezivao jadranski i panonski prostor. Nakon osmanskih prodora upravo je ovdje 1460. godine svoje sjedište pronašla Krbavska biskupija, što dovoljno govori o važnosti koju je Modruš imao u hrvatskom političkom i crkvenom životu.
Sve se promijenilo nakon katastrofe na Krbavskom polju 1493. godine. Osmanski prodori opustošili su grad i čitav kraj. Nekadašnje političko, upravno i crkveno središte postupno je postalo tek jedno od isturenih krajiških uporišta, a nakon konačnog nestanka osmanske opasnosti 1791. izgubilo je i svoju posljednju vojnu funkciju. Ono što nisu uspjeli uništiti ratovi, dovršili su vrijeme i ljudska ravnodušnost.
Još je glagoljaš prije više od pet stoljeća zapisao:
"Leta 1493. bi rasap grada Modruše, ki ga Turci porobiše i popališe."
A mi danas, nažalost, možemo dodati samo jednu rečenicu:
"Svih ovih leta bi rasap ruine Modruše, ki ga Harvati zaboraviše."
Otvori KEKS Pay
