Mjesecima su pristizale obavijesti kako se neprijatelj priprema za napad na grad. Kolale su glasine o dopremljenim topovima i riječnim lađama te okupljanju većeg broja osmanskih vojnika. A pomoć je pristizala sporo ili nikako... Osmanska ekspanzija na hrvatskom prostoru u 16. stoljeću često se zamišlja kao niz velikih bitaka i opsada, no stvarnost je nerijetko bila bitno drukčija. Ratovanje, a time i život na krajištu, bili su prije svega igra iscrpljivanja – rat je doslovno bio svakodnevnica.
Nakon što su Osmanlije zauzele (Bosansku) Krupu 1565. godine, okolnosti su se za stanovništvo i branitelje Bihaća, Ripča i okolnih utvrda dodatno pogoršale. Napadi, prepadi, zasjede i psihološki pritisak nastavili su se gotovo svakodnevno, bez predaha. Iako su se oni i njihovi preci na takav život već odavno navikli, sada je situacija ipak bila mnogo složenija.
Već sredinom ožujka 1566. zapovjednik Ripča (porkulab) Ivan Izačić očajnički traži pomoć od vrhovnog zapovjednika Ivana Lenkovića. Njegovo pismo predstavlja dojmljivo svjedočanstvo o životu na granici i uvodi nas u čaroban svijet arhaičnog hrvatskog jezika: „A sada Vaša Milost neka znate, da malo manj k nam vsaki dan Turchi dohode, s jedne strane Krupljani a z druge Udvinjani i ne dadu nam ni van izlisti. I sada u četartak dohodi k nam veće dvisto Krupljanov i bihu nam kod samoga grada dvi busije učinili i malo vsi ne zgibosmo i uzeše nam dva soldata i vsu živinu, ča smo je imali. I njih pukšari bihu nam pred samimi vrati u pajatah zaseli i striljaše se ondi s nami veće od jednu uru i pojate nam vse požgaše. Zato Vašu Milost molimo da našega premilostivog gospodina priglejte nida sada veće ljudi k nam, zašto nam ne dadu ni van izlisti“.
Ovaj vapaj pokazuje da su Osmanlije sustavno pritiskale bihaćki prostor iz dva ključna uporišta – Krupe i Udbine – te da se rat nije vodio samo pod zidinama gradova i utvrda. Prije samog osvajanja, gradove, sela i čitave krajeve trebalo je iscrpiti, odsjeći od okoline i pretvoriti život vojnika i stanovništva u neprekidnu borbu za opstanak. Trebalo ih je demotivirati i slomiti. Stvari su postale još bremenitije kada su se počele širiti vijesti o novoj velikoj osmanskoj ofenzivi. Krajem travnja 1566. habsburški obavještajci javljaju kako se za napad na Bihać pripremaju čak tri sandžak-bega.
Posebnu zabrinutost izazivala je vijest da se iz Livna dopremaju veliki topovi te da se gomilaju zalihe brašna za vojsku koja se sprema na pohod. Osmanlije su već ranije izrađivale konope i konstrukcije od dasaka kako bi prešle Unu i približile se gradu. Rijeka Una uvijek je bila ključ obrane, ali o tome u nekoj drugoj objavi. Opasnost je bila toliko ozbiljna da je senjski kapetan Herbart Auersperg upozoravao kako nitko „pod ovozemaljskim suncem“ ne smije vjerovati da će se Bihać, Ripač, Hrastovica ili Sisak održati bez hitne pomoći u ljudstvu, oružju i streljivu.
Kako su prolazili travanj i svibanj, izgledalo je da se oko Bihaća steže obruč. Osmanlije su dopremale velike topove u Krupu, a pripreme za napad trajale su mjesecima. Branitelji su osjećali da se sprema nešto veliko, ali nisu znali hoće li i kada uslijediti napad. Sredinom lipnja bihaćki kapetan Matiasch Mori poslao je dramatičan apel hrvatskom banu i plemstvu: „Oberh Ripča su jur veće od osamdeset ladji udilali, u čem se budu vozili i po vodi Ripču, kad ga budu terli, jagmu davali. A ovo je jur danas dvadeset dan, da je ov naš neprijatelj spravan na glavi Ripču i Bihću, a od tolika vrimena da ne bi od vas jednoga konjika ni pišca ni nijedne pomoći malo ni vele. Zato ako ča kadi kanite učiniti, ne odvlačite tomu, kako ste pod Krupom, zač ako budete tomu toliko dugo odvlačili, oćete i ovo poslati kako ste i Krupu. Ripač i Bihać to je vse jedno. Ako se tomu gradu komu ča primiri, vi znate, da će tamo ostala zemlja pojti, a vi od toga činite, da najbolje znate, ili sada ili veće nigdar“.
Mori je savršeno razumio stratešku važnost Ripča. Njegova poruka da su „Ripač i Bihać to je vse jedno“ nije bila retorička figura. Tko je držao Ripač, smješten na unskoj adi južno od grada, imao je u rukama ključ obrane Bihaća. Bila je to integralna osovina obrane Bihaća i temelj Bihaćke kapetanije. No habsburška strana nije tek mirno promatrala osmanske pripreme, već je i sama poduzimala ozbiljne protuakcije. U navedenom izvještaju Mori je opisao i konkretne radove koje su branitelji poduzimali na terenu. Sa svojim je vojnicima krenuo prema Ripču, gdje je zatekao tragove osmanskih priprema i pokušaja ovladavanja komunikacijama. Pa navodi: „s one strane Ripča za onom crikvom“ naletio je sa svojim ljudima na nekoliko osmanskih konjanika na straži koji, primijetivši ih, „on čas gori klancem pobigoše“.
Potom opisuje opsežne obrambene intervencije u prostoru: „načinjajući on most s one strane, ča su Turci bili došadči u noći raskinuli i vas on kraj do zvoja s nova dobro načinismo i još dosta lisa pripravismo vsemu o(s)talomu mostu. Onu crikvu s one strane, tu smo vsu na tla obalili i sravnjali ripački klanac s one iste strane. Ta su Turci lipo široko rasčistili i zakopali i sravnjali vsega od kraja do kraja, kuda budu mogli lipo doli s one strane pod Ripač pukše dovesti“.
Iako do osmanske opsade na kraju nije došlo, u tih nekoliko redaka otvara se cijeli svijet krajiškog ratovanja. Mostovi se ruše i ponovno grade. Putovi se presijecaju. Klanci se zatrpavaju ili proširuju. Crkve se ruše ne samo zbog vjerskog sukoba, već i zato što predstavljaju potencijalnu vojnu točku ili zaklon za neprijatelja. U bitci za preživljavanje ništa nije sveto. Okoliš je prije svega ratna pozornica pa svaki brežuljak, svaka staza i svaki prijelaz preko rijeke postaju dio bojišta.
To je bila stvarnost hrvatske granice u 16. stoljeću. Ne samo velike bitke i slavni juriši, nego svakodnevni rat i rad, straže, izviđanja, popravci mostova, rušenje prepreka i stalna borba za kontrolu prostora. Upravo zato su Bihać i Ripač desetljećima odolijevali. Njihovi branitelji nisu branili samo zidine, nego i svaki put, svaku riječnu obalu te svaki prilaz koji je neprijatelja mogao dovesti pred vrata grada. Sve do lipnja 1592. kada započinje novo razdoblje u povijesti grada Bihaća.
FOTO Pogled na more, bazen i vlastito dvorište: Zavirite u luksuzni apartman u Malinskoj
Otvori KEKS Pay
