Što nakon čovjeka zapravo ostane? Pitanje je to koje se rijetko postavlja dok smo zaokupljeni svakodnevicom, poslom i gomilanjem stvari koje smatramo važnima. No jedna naizgled obična situacija nakon kupnje kuće potaknula je na Redditu raspravu koja je mnoge natjerala da zastanu i razmisle o prolaznosti života, vrijednosti materijalnih stvari i uspomenama koje s vremenom nestaju.
Autor objave opisao je iskustvo koje ga je duboko pogodilo nakon što je s partnericom kupio kuću. „Prije par dana smo kupili kuću. Kći pokojnog gospodina ostavila je 99 posto stvari, govoreći: ‘Ti si mlad, lakše ćeš ti to izbaciti.’ Doslovno je ostavila i šlape i vojnu uniformu. Nije to problem, nego kada sam sve to izbacio, okrenuo sam se i malo me opralo da sam 30 godina čovjekova života, njegove uspomene, dobre i loše, izbrisao za četiri sata kao da nikada nije postojao. Sve što je on proživio više ne postoji i otišlo je u zaborav. Malo sam se krenuo pitati o našem materijalnom stanju i koliko se zapravo trudimo i žrtvujemo da na kraju padnemo u zaborav kao milijuni prije nas.“
Izbrisali covjekovih 30 godina u 4 sata?
by u/SillyPop8171 in croatia
Njegove riječi pogodile su brojne korisnike koji su podijelili vlastita iskustva s čišćenjem kuća i stanova pokojnih članova obitelji. Jedan korisnik prisjetio se kako je upravo kroz ostavštine starijih članova obitelji shvatio koliko se vrijednosti mijenjaju s vremenom. „Kako sam mlađi u obitelji, imao sam prilike gledati kako su stariji iza sebe ostavljali stvari. Posuđe koje su oni gledali kao nešto nevjerojatno vrijedno mjesecima sam pokušavao prodati i nitko ga nije htio. Nevjerojatno mi je da je moja tetka potrošila jednu ili dvije plaće na tanjure. Isto je bilo s nakitom, dragim kamenjem, figuricama, slikama i glazbenim instrumentima. To je njima tada bilo važno. Nebitno što to nama danas ne znači ništa. Glavno da je njima tada značilo.“
Na njegov komentar nadovezali su se i drugi koji su priznali da i sami još uvijek čuvaju stvari koje se „ne smiju koristiti“. „Mi još u stanu imamo ormar pun finih ručnika, posuđa, čaša i posteljine. I dalje nam ih je žao koristiti da se ne unište jer ih je baka skupo platila i oni su za ‘posebnu prigodu’.“
Drugi korisnik napisao je kako ga je iskustvo čišćenja vikendice potpuno promijenilo. „Prije tri godine čistio sam vikendicu šest dana po osam sati dnevno. Gomila starudije, stare odjeće, izolacijskog materijala i smeća. Nešto sam poklonio, nešto bacio, a ostavio tek pokoji alat koji me podsjeća na trud mog pokojnog oca.
Dok sam radio, stalno sam se pitao zašto si je napravio toliko posla da smo svaki vikend odlazili tamo raditi nešto što se danas jedva koristi i samo je financijska rupa. Tada sam sebi obećao da neću ponoviti istu pogrešku. Dovest ću sve u red, prodati i svojoj djeci ostaviti znanje, iskustvo, možda jednu ili dvije nekretnine i novac, ali ne gomilu stvari koje će jednog dana netko morati čistiti.“
Posebno ga je pogodila jedna misao koju je tada usvojio. „Pogledaj oko sebe, sve te stvari nekad su bile novac. Sav taj novac je tvoje vrijeme.“
Sličnu priču podijelio je korisnik čiji su baka i djed nakon rata ponovno izgradili veliku kuću u Bosni, iako je obitelj već živjela u Hrvatskoj. „Uvijek su govorili da će ostati sinu i unucima. Danas, dvanaest godina nakon njihove smrti, kuća stoji prazna i propada. Nitko od djece ne planira živjeti tamo, a za isti su novac mogli kupiti stan ili dva u Zagrebu.“
Neki su u cijeloj priči vidjeli važnu životnu lekciju. „Surova realnost. Kuća i zidovi ostaju, a stvari koje su nekome značile sve, idućem vlasniku su samo smetnja i otpad. Dobar podsjetnik na to što je u životu zapravo bitno. Memento mori.“
Jedan korisnik smatra da upravo ta spoznaja može čovjeku pomoći da živi opuštenije. „To je šokantna spoznaja, ali treba je gledati s pozitivne strane i kroz život ići malo opuštenije jer na kraju dana, nitko ne mari. Nismo ni svjesni koliko smo kao pojedinci nebitni.“
Drugi su pak opisali kako osjećaju prisutnost ljudi koji su živjeli u njihovim domovima prije njih. „Kupili smo kuću prije dvije godine i još uvijek izbacujemo stvari pokojnih vlasnika. Nekad psujem bivšeg vlasnika zbog gluposti koje pronađem, a drugi dan pomislim kako je nešto odlično napravio. Moram se podsjetiti da su i oni bili ljudi poput mene i radili najbolje što su znali. Jednog dana će netko tako prolaziti kroz moje stvari. Neke će koristiti, neke prodati, neke baciti. Jedan dan će me proklinjati, drugi će mi biti zahvalan.“
Posebno emotivan bio je komentar korisnika koji je nakon bakine smrti čistio njezinu kuću. „Mislim da sam plakao više nego kada je umrla, vidjevši pune ormare novih, nikad otpakiranih stvari. Pitao sam se zašto ih nikada nije koristila. Zar nije uživala u onome za što je cijeli život odvajala od usta? Mislim da se danas ljudi više ne vežu za predmete kao nekad. Starije generacije odrasle su u oskudici, ratovima i krizama pa su drugačije gledale na stvari.“
Još jedan korisnik opisao je kako je kupio kuću od čovjeka koji ju je naslijedio. „Njegov otac bio je osebujan lik. Čuvao je značke, alat, recepte, nacrte i razne zanimljive stvari. Puno toga smo morali baciti jer jednostavno nismo imali što s tim. Našli smo čak i zlatni sat i nešto nakita. Ostale su enciklopedije, dio alata i nekoliko pozlaćenih penkala koje mi je žao prodati. Čovjek je cijeli život gradio tu kuću, a na kraju je prodana za sitan novac da njegov sin kupi auto i potroši ostatak novca.“
*Uz korištenje AI-a.
*Stavovi izraženi u komentarima korisnika Reddita ni u kojem slučaju ne odražavanju stavove redakcije Večernji.hr niti predstavljaju većinsko mišljenje
Otvori KEKS Pay
Francuzi malo toga bacaju. U Parizu se redovno po četvrtima organiziraju buvljaci na kojima se prodaju upravo stvari iz kuća i stanova koje su promijenili vlasnike. Imovina bivših vlasnika dobiva nove a time i svoju novu povijest.