Nakon duge 4 godine blokade prometnog 'krvotoka' od Zagreba do krajnjeg istoka Hrvatske, tijekom kojih su od ratne 1991. pa do svibnja 1995. i pruga i tadašnja 'Autocesta bratstva i jedinstva' bile potpuno mrtve, uslijedila je munjevita operacija kojom je konačno oslobođena Zapadna Slavonija. Iako je prometno spajanje glavnog grada Hrvatske s istokom zemlje bilo apsolutni imperativ, mirno je rješenje imalo prioritet. Kao rezultat pregovora između hrvatskih vlasti i predstavnika SAO zapadne Slavonije Srbima s okupiranog područja bilo je omogućeno točenje goriva na Ininoj benzinskoj crpki, na odmorištu motela Slaven, kod Nove Gradiške te na odmorištu Lipovljani. Zauzvrat, oni su tada omogućili prolaz autocestom između Novske i Nove Gradiške. Činilo se da je taj pomak s mrtve točke prvi konkretan korak na putu ka mirnom rješenju mučne situacije i konačnom prometnom spajanju Zagreba s istokom Hrvatske. No, optimizam nije dugo potrajao - incident na autocesti kod Nove Gradiške, koji se dogodio nekoliko dana kasnije, ponovo je vratio stvari na početak.
Tog travanjskog dana Tihomir Blagojević, mladić srpske nacionalnosti iz sela Smrtić, kod Okučana, došao je na benzinsku pumpu kako bi utočio gorivo, no kući se nije vratio. Kod motela Slaven ubio ga je prognanik, Hrvat iz Gornjih Bogićevaca. Iako je počinitelj ubojstva bio odmah uhićen, nemili je događaj bio okidač za snažan revolt na srpskoj strani i val nasilja koji je ubrzo eskalirao. Za odmazdu, Srbi su na autocesti kod Okučana napravili masakr, pri čemu je ubijeno i zarobljeno više osoba. Prema odluci tadašnjeg srpskog vodstva promet autocestom bio je ponovo zabranjen. Nakon što je bilo jasno da su pregovori o otvaranju autoceste Zagreb – Lipovac definitivno propali, nestala je i posljednja kap nade u mirno rješenje problema.
Dramatičnih 36 sati
S ciljem oslobađanja zapadne Slavonije, 1. svibnja 1995., točno u 5 sati i 25 minuta, počela je vojno–redarstvena operacija 'Bljesak'. Napad na južni i središnji dio okupiranog teritorija Zapadne Slavonije, započeo je jakom, topničkom vatrom. Prema službenim podacima Ministarstva obrane, snage Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova, imale su ukupno 103 komada topničkog oruđa, 53 komada topništva za protuoklopnu borbu, 29 tenkova i 12 oklopnih transportera. Na protivničkoj strani čekalo ih je 4770 vojnika i policajaca, 47 komada topničkog oruđa, 12 komada topništva za protuoklopnu borbu te devet tenkova i tri oklopna transportera.
Glavni smjerovi napada bili su iz Novske, pod zapovjedništvom general – bojnika Ivana Basarca, te iz Nove Gradiške, zapovjednik smjera bio je general – pukovnik Petar Stipetić. Uz strogu zapovijed da spomenik, muzejski prostor i pravoslavna crkva ne smiju biti niti okrznuti, oko podneva prvog dana operacije, oslobođen je Jasenovac, nakon čega su hrvatske snage počele preuzimati nadzor nad autocestom. Već sljedećeg dana, nešto iza 13 sati, bio je ostvaren i glavni cilj - oslobođeni su Okučani.
"Okučani su simbol oslobođenja, no u njih smo ušli mirno, bez ispaljenog metka i bez ijednog incidenta. Najteže su se borbe vodile prije toga, u mjestu Novi Varoš, gdje je bila glavna komunikacija od Banja Luke, preko Bosanske Gradiške i Stare Gradiške, prema Virovitici. Ta je komunikacija držala čitavo zapadnoslavonsko ratište i tu su se vodile najkrvavije borbe. Žrtava je bilo mnogo i na našoj, ali i na drugoj strani", ispričao je detalje akcije za Večernji list pukovnik Mato Modrić, koji je sa 'sedmoricom veličanstvenih' ušao u okupirane Okučane iz kojih je, tog povijesnog dana, prvi dao izjavu. Ubrzo nakon Modrića i njegovih suboraca u Okučane su, sa zapada, stigli Tigrovi, s južne strane hrvatski gardijski zdrug, te dečki iz Virovitice. Iz oslobođenih se Okučana hrvatskoj javnosti tada obratio i general Mladen Kruljac.
Za samo 36 sati hrvatske su snage pregazile svih 27 km okupiranoga dijela zapadne Slavonije. Vojno-redarstvenom akcijom Bljesak oslobođeno je područje od Nove Gradiške do Starog Grabovca, u smjeru istok-zapad, te područje od Psunja do Stare Gradiške, u smjeru sjever-jug. Oslobođeno je oko 600 četvornih kilometara do tada okupiranog teritorija te je uspostavljen nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji.
No, akcija Bljesak tada nije i završila. Pregovori o predaji više od 1500 srpskih pobunjenika potrajali su i 3. i 4. svibnja, kada je oko 17 sati počela bezuvjetna predaja, a oko 19 sati operacija Bljesak, koja je trajala ukupno 86 sati, bila je i službeno završena. U toj je vojno-redarstvenoj operaciji, od 1. do 4. svibnja 1995. godine, sudjelovalo je 16.374 pripadnika Oružanih snaga, a život je izgubio 51 hrvatski branitelj. Na strani pobunjenih Srba borilo se ukupno 4770 vojnika, a procjenjuje se da su gubitci SVK bili između 350 do 450 mrtvih te preko 1.000 ranjenih.
Posljednji let Rudolfa Perešina
U oslobodilačkoj akciji sudjelovao je i hrvatski pilot Rudolf Perešin koji je zrakoplovom MiG 21, 25. listopada, ratne 1991. godine prebjegao iz JNA, te je s bihaćkog aerodroma sletio na aerodromu u Klagenfurtu, u Austriji. U operaciji Bljesak njegov je zadatak bio bombardirati most na Savi kojim su bosanski Srbi planirali krenuti u pomoć okruženim, srpskim jedinicama u zapadnoj Slavoniji. No, u jeku akcije Perešinov je zrakoplov bio pogođen protuavionskim raketama. Nakon što se katapultirao, njegovo su tijelo pronašli vojnici Republike Srpske, no posmrtni ostaci Rudolfa Perešina vraćeni su Hrvatskoj i predani njegovoj obitelji tek 4. kolovoza 1997. nakon čega je, 15. rujna, pokopan na Gradskom groblju Mirogoj.
Odmazda na metropoli
Uz isticanje da Hrvatska država svim svojim građanima jamči sigurnost i miran život te će se, u tom smislu, primjenjivati i Zakon o aboliciji, s izvanredne sjednice Vlade RH, održane tijekom operacije 'Bljesak', Srbima na okupiranim područjima poručeno je da prihvate mirnu reintegraciju i ustavni poredak Republike Hrvatske. No, umjesto toga, nakon poraza u zapadnoj Slavoniji, 2. i 3. svibnja, uslijedila je srpska odmazda. Iz višecijevnih bacača raketa M-87, raketiran je Zagreb. Da je riječ o odmazdi otvoreno je tada priznao i Milan Martić, jedan od najekstremnijih srpskih vođa iz okupiranog dijela Hrvatske, potvrdivši da su upravo iz osvete bombardirali Zagreb i druge Hrvatske gradove, među kojima su bili Sisak i Karlovac.
Projektili su tog 2. i 3. svibnja padali na civilne ciljeve u samom središtu Zagreba i širem gradskom području. Jedan je projektil tada pogodio i Kliniku za dječje bolesti u Klaićevoj ulici te susjedni dom umirovljenika, dok je drugi projektil uletio kroz stakleni krov dvorane u kojoj je balet HNK imao probu, a među ranjenima je bila i tadašnja direktorica baleta, Almira Osmanović. Kada su eksplozije utihnule, opasnost je i dalje prijetila od neaktiviranih zvončića koji su bili razasuti na širem području grada, zbog čega su pirotehničari imali pune ruke posla. U dva dana raketiranja Zagreba poginulo je petero civila, a preko 200 ih je bilo ranjeno. Na zagrebačkom Mažuranićevom trgu, ranjena je bila i studentica Mirna, kći tadašnjeg potpredsjednika Vlade, Ivice Kostovića, koji je u to vrijeme bio glavni pregovarač s pobunjenim Srbima na pakračkom području. Upravo je Kostović u srijedu, 10. svibnja 1995., izgovorio povijesnu rečenicu - "Povratak može početi".
Tog je dana, sa zvučnika na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, nakon pune 4 godine ponovo odjeknula najava: "Putnički vlak za Novsku-Okučane-Novu Gradišku-Slavonski Brod i Vinkovce, kreće u 6 sati i 12 minuta". Od tog svibanjskog dana željeznička pruga Zagreb-Vinkovci bila je u cijelosti otvorena za promet. U prvom, redovnom, putničkom vlaku, kojim je tog je proljetnog jutra na relaciji Zagreb- Vinkovci upravljao Ivan Tolić, bilo je 50 putnika. Mnogi su tada izašli iz vlaka u Okučanima samo kako bi kročili na oslobođeno tlo ili se slikali ispod sata koji je stao tko zna kojega dana, točno u 3 sata i 20 minuta. Nakon zaustavljanja u oslobođenim Okučanima, vlak je nastavio put ka Vinkovcima, s čijeg je kolodvora, istog tog jutra, u suprotnom pravcu, preko oslobođenih Okučana, put zagrebačkog Glavnog kolodvora, krenuo brzi, putnički vlak, kojim je upravljao strojovođa Nikica Pažin. Kao točka na "i", tri mjeseca nakon Bljeska, uslijedila je i završna operacija Domovinskog rata - "Oluja".
Otvori KEKS Pay
Prošle godine sam imala čast upoznati suprugu Rudolfa Perišina,ostala sam ugodno iznenađena i dirnuta koliko je to jedna divna i prekrasna žena i prava dama.Rasplakala sam se pred njom,i umjesto da ja nju tješim,ona je počela mene tješiti i grliti...sad još više poštujem i volim i nju i našeg pilota Rudija...