Ono što se, s obzirom na njegovu trenersku i organizacijsku uspješnost, moglo i očekivati na koncu se i dogodilo. Kao i mnogi hrvatski uspješnici i naš tekvondaški izbornik Toni Tomas dobio je ponudu da napusti Hrvatsku. Točnije, stigla mu je ponuda od Njemačkog te-kvon-do saveza da preuzme njihovu reprezentaciju.
U stručnjaku koji je kao hrvatski izbornik sudjelovao u tri olimpijske, 11 svjetskih i 29 europskih medalja pedantni Nijemci prepoznali su čovjeka koji bi mogao reformirati njihov te-kvon-do. Otkako je te-kvon-do standardni olimpijski sport, od Sydneyja 2000., Njemačka je osvojila samo dvije medalje (srebro i broncu) a još uvijek nema zlato.
Vidjevši kako je Tomas odveo Mateu Jelić do zlata, ali i kako je još jedan borac iz njegova kluba dohvatio broncu (Toni Kanaet), Nijemci su se odlučili za ono što svi moćniji sustavi obično rade. Kada nešto nemaju onda to pokušaju kupiti pa su tako 40-godišnjem Tomasu ponudili mjesečnu plaću koja je otprilike pet puta veća od onoga što će dobivati od hrvatske države, preko Hrvatskog olimpijskog odbora, kao trener iz kategorije vrhunskih.
Doduše, kao osnivač najmasovnijeg hrvatskog kluba koji je u dvadeset godina Hrvatskoj donio 33 seniorske medalje, Tomas je zacijelo u prilici isplaćivati si dodatnu plaću no taj stimulativni dio bi Nijemci također ponudili. Za svaku novu njemačku medalju, na najvećoj sceni, Tomas bi bio dodatno stimuliran.
Ponuda koja je Tomasu stigla u vrijeme kada je on već počeo razmišljati o nastupu hrvatskih tekvondaša u Parizu izazvao je konsternaciju u Hrvatskom te-kvon-do savezu a zacijelo i u Hrvatskom olimpijskom odboru koji baš ovih dana slavi 30 godina od svog utemeljenja. A kao član Vijeća HOO-a, prof. dr. Dragan Primorac (nekad i sam tekvondaš) na ovu je temu kazao:
- Svaka osoba koja doprinosi razvoju Hrvatske je dragocjena, a posebno potporu treba pružiti izvrsnima, jer oni Hrvatskoj daju svjetsku prepoznatljivost i podižu njenu globalnu konkurentnost. Upravo je Toni Tomas čovjek koji svjedoči izvrsnost, a njegovi dosadašnji rezultati ga pozicioniraju na mjesto najuspješnijeg izbornika u povijesti Hrvatske na ljetnim Olimpijskim igrama. Toni je skroman čovjek, goleme energije i znanja koji svojim djelima pokazuje koliko mu je stalo do sporta i Hrvatske. Ne dvojim da će se pronaći način kako zadržati Tonija u Hrvatskoj, jer bi bilo koja druga varijanta značila golemi gubitak za hrvatski sport. Sad je pravi trenutak pružiti mu svu potrebnu potporu kako bi za dobrobit hrvatskog sporta ostao i daje stvarao u Hrvatskoj. Osobno vjerujem da će Hrvatska danas već kao velesila u taekwondo-u pod njegovim vodstvom u Parizu 2024. napraviti sjajan rezultat.
Uznemiren je, dakako, i Toni Nobilo, predsjednik Hrvatskog te-kvon-do saveza koji kazuje:
- Situacija je neugodna no nije neočekivana i toga smo se pribojavali. Hrvatska je postala tekvondaška velesila a Tomas je kreator stručnog rada. On je za te-kvon-do isto što i Rimac za autoindustriju. On je najzaslužniji što smo mi na Olimpijskim igrama u Tokiju, na listi osvajača tekvondaških medalja, zauzeli drugo mjesto, ispred domovine te-kvon-doa Južne Koreje ili pak Kine u kojoj 70 milijuna ljudi trenira ovaj sport. Kao takvi, logično je to, našli smo se u fokusu zanimanja bogatih i moćnih. Sve što smo stvorili dosad bilo je na pogonsko gorivo sportskog idealizma, a sada smo se sudarili s realizmom svijeta sporta kao biznisa. Zemlje koje su daleko veće od nas, a sportski slabije, s čijim se proračunima za sport ne možemo uspoređivati, pokušavaju kupiti najbolje što imamo.
Pitali smo Nobila, što se tu, kada stigne takva jedna "nemoralna ponuda", može uopće učiniti?
- Bez pomoći Vlade i HOO-a mi ne možemo parirati finajcijskoj moći jedne Njemačke. Tu se sada postavlja načelno pitanje hoćemo li dozvoliti da nam tri godine prije sljedećih Olimpijskih igara, za koje već sada počinju kvalifikacije, ode takav stručnjak. A s njim i s ekipom koju je uobličio mi u Parizu možemo osvojiti od dvije do četiri medalje. To je sada pitanje i prestiža odnosno hoćemo li i u ovom slučaju dozvoliti da sve što vrijedi ode izvan naših granica. Ja sam nekako uvjeren da bi mi, kada bi mi došli do 40 posto njemačke ponude, Tomas ostao. Pri tome mi iz te-kvon-doa ne mislimo samo na Tomasa nego i na sve trenere olimpijskih medaljaša iz drugih sportova. Nisu to neka ekstremna sredstva no treba ih stvoriti kako bismo kao društvo nagrađivali izvrsnost što bi trebalo biti naše društveno načelo.
Ono s čime Nijemci mame Tomasa jest i nacionalni centar kakvog Hrvatska.
- Sve zemlje svijeta koje nešto predstavljaju u te-kvon-dou imaju svoje nacionalne centre. Ako želimo da nam sport prosperira i mi ih moramo imati. Mi smo došli dokle smo mogli, dalje ne možemo bez pomoći Vlade i HOO-a, pa ćemo vidjeti što se tu može napraviti. U ovom konkretnom, Tomasovom, slučaju sada je biti ili ne biti. S njegovim odlaskom završila bi jedna era pri čemu bismo se morali zapitati što bi nam ostalo. Možda će netko reći da sport nije najvažniji, no ovdje je važno da je svaki kvalitetan mladi čovjek koji ode gubitak za Hrvatsku u bilo kojoj djelatnosti. Ja bih rekao, da u ovom slučaju mi ne gubimo perspektivnog časnika nego generala kojeg se smatra jednim od najboljih tekvondaških trenera na svijetu.
Hahah kažem vam ja, domoljublje ima cijenu.. Hrvat prestaje biti Hrvatina čim mu ponudis veću plaću negdje vani. Pare samo pare care. Svi ovi koji laju na ljude koji su vani, samo su ljubomorni jer nisu i sami otišli za nofcem i boljim životom. Znam po vlastitoj rodbini. Kmecanje na kvadrat, neki glasno, neki tiho.