Na otvaranju zadarskih Dana Krešimira Ćosića zanimljivog sugovornika našli smo u Željku Jerkovu, negdašnjem igraču Jugoplastike i Krešinu suigraču iz reprezentacije.
– I ljudski i igrački Krešo zaslužuje strahopoštovanje. Jako sam ga volio. Moj odnos s njim bio je specifičan. Kada je on 1969. u Napulju igrao tu čuvenu utakmicu protiv Sovjeta, kada smo ih prvi put dobili, ja još nisam trenirao košarku, ali te se utakmice jako dobro sjećam. Ja sam košarku počeo igrati sa 16 i pol godina, tek nakon 1970. i Svjetskog prvenstva u Ljubljani, jer sam do tada igrao tenis. I onda se dogodilo da sam uz nekoga koga sam obožavao igrao devet godina zajedno u reprezentaciji. S njim sam odigrao 154 utakmice u reprezentaciji, a kako su naše pripreme trajale i po tri mjeseca, mi smo, rekao bih, barem dvije i pol godine živjeli skupa. Prolazili smo zajedno i pobjede, kojih je bilo više, i poraze, i vi tada najbolje možete doživjeti čovjeka. Dvije i pol godine u istom prostoru, doručak, ručak, večera, pa dva treninga dnevno i sve što je tome popratno. On je bio čudo od čovjeka. Zafrkant.
No kada je postao sljedbenik mormona, Krešo se više nije smio zafrkavati kao prije, ali i tome je našao lijeka.
– Da bi prošla zafrkancija, on bi drugima rekao što da naprave, jer on nije smio. Kada se tek vratio iz Amerike, kao mormon, Kićanović i ja smo pjevali na njegovoj nedjeljnoj misi. On bi nju održao u hotelskoj sobi, a mi bismo obukli odijela i kravate i pjevali. Zapravo, njega su svi reprezentativci obožavali i svi smo ga držali za svojeg prvog igrača. Bili smo blagoslovljeni što smo naišli na njega, a mi smo njemu dali novu snagu.
No Krešo i Jerkov bili su i veliki rivali.
– Često je naš dvoboj odlučivao tko će pobijediti, njegov Zadar ili moja Jugoplastika. Moja prva utakmica dogodila se 1973. na oproštaju Lovre Tvrdića. Na toj utakmici Skansi i ja igrali smo protiv Ćosića i Jelovca i u toj utakmici sam pokazao da mogu. A on je kao suparnik bio vrlo korektan, među nama nije bilo laktarenja. Nikad ništa od grubosti, nikad nijedna loša riječ. U reprezentaciji sam uz njega rastao, a pet godina smo bili i centarski tandem, ja na petici, a on na četvorci jer je volio igrati gore na postu.
Ovaj splitski sugovornik nazvao je Krešu svojom dobitnom sportskom srećkom.
– U sportskoj karijeri trebaš imati sreće. A on je svima nama iz tog naraštaja bio sreća. Ja sam došao u reprezentaciju i igrao s Ćosićem, najboljim centrom na svijetu, ali i s najbolja dva beka na svijetu Kićanovićem i Delibašićem, najboljim krilom na svijetu Dalipagićem. No bez Moke i mene nisu mogli postići koliko bi inače postigli. Treba imati sreće upasti u takvu momčad, koja će sve osvojiti.
Bila je to družina iz koje su jedne godine u istom tjednu dvojica postala mladoženje. Ćosić i Jerkov, koji se prisjeća:
– Kada smo se pripremali za SP u Kolumbiji, Žeravica nam je dao četiri dana slobodno da se oženimo. Krešo se ženio u Zagrebu, u hotelu Esplanade, a ja u Splitu, a reprezentativni suigrači bili su na obje svadbe. Bili smo dosta vezani, a kada sam ja bio u vodstvu Jugoplastike, mi smo njega angažirali za trenera.
Je li Krešo, baš kao što je bio kao igrač, i kao trener pokušavao biti ispred svog vremena?
– Veliki igrači prepoznaju talent. On je sve te talente, Divca, Kukoča, Rađu, vidio i odmah ih angažirao. Možda je to bila njegova pogreška, možda bi bolje prošao s iskusnijim igračima. No on je vidio sebe u njima i svima je odmah dao priliku. Imao je oko za igrača. Uostalom, on je u Zadar doveo Bodirogu.
Prije nego što će postati trenerom, Krešo je dvije sezone odigrao u Ciboni, kojoj je 1982. donio naslov prvaka, a njegov tadašnji suigrač bio je Damir Pavličević, koji ga opisuje anegdotalno:
– Krešo je bio jako lucidan igrač pa sam više puta dobio loptu u glavu i tek tada bih skužio da sam na ziceru. Osim toga, bio je psihološki poticajan prije i tijekom utakmice.
U svoje dvije izborničke godine Ćosić je osvojio svjetsku (1986.) i europsku (1987.) broncu, a jedan od njegovih izabranika bio je Stojko Vranković:
– Baš kao što je kao igrač bio ispred svog vremena, to je nastojao biti i kao trener. On je od nas očekivao da radimo što je i on radio, no takvih je igrača bilo jako malo. Prvo što je tražio od nas, naročito protiv Sovjeta, bilo je da suparnika pretrčavamo. Meni je objašnjavao tajming skoka, tajming istrčavanja u kontru, kako zatvarati prostor...
U čast Kreši govorili su i zadarski župan na odlasku Božidar Longin, koji je ispričao zanimljivu anegdotu.
– Mi dečki s Puntamike išli smo početnih 70-ih u crkvu kod don Mustaća, koji je bio dobar Krešin prijatelj. A kada se Krešo vratio iz Amerike, donio je snimke američke košarke koje smo mi gledali u crkvi.
Anegdotalno se Kreše prisjetio i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša.
– Kada se Krešo vratio iz SAD-a, poslan je na odsluženje vojnog roka u Lukavicu, odnosno Sarajevo, gdje sam vojsku i ja služio. Bili smo zajedno u vojsci nekoliko mjeseci, a onda je on otišao u Zagreb. No za to vrijeme imao sam priliku upoznati ga kao čovjeka i tada sam shvatio njegovu duhovnost, dobronamjernost, ali i da je pametan čovjek. I zbog svega toga mi je, nakon što je preminuo, jako nedostajao taj njegov dragi lik – zaključio je Mateša.
