Ne postoji košarkaška ni životna etapa Dražena Petrovića koju je lako prepričati ili do kraja precizno objasniti, ni 32 godine nakon njegova odlaska. Iako se svake godine iznova prisjećamo njegovog života, obilježavamo obljetnice, pišemo na tisuće redaka, bilježimo izjave svjedoka i kolekcionara te organiziramo svečane tribine, određeni trenuci iz Draženove priče vjerojatno će zauvijek ostati neispričani. Mit će trajati, ali pravu istinu o odrastanju košarkaša koji je iz Preradovićeve ulice u Šibeniku stigao do statusa legende zna tek uski krug ljudi. Oni koji su mu, uz roditelje i brata Acu, bili najbliži. I najčešće ih nećemo vidjeti niti čuti u prvim redovima kada se govori o čudu s Baldekina.
Draženova majka, Biserka Petrović, govorila je kako su joj Dražena odmalena "stalno otimali iz ruku", svi su ga htjeli "pomalo za sebe", jer je bio posebno dijete. Za ispričati Draženovu priču potrebni su ljudi koji su se bavili činjenicama više nego mitovima, oni koji danas ne žele stajati u prvim redovima, a bili su ključni kad je 1983. trebalo reći ne režimskoj odluci o poništenju utakmice između Šibenke i Bosne, i zakazivanju njezina ponavljanja u Novom Sadu. Ako su Draženova dva slobodna bacanja za pobjedu nakon faula Hadžića, kojeg je dosudio sudac Ilija Matijević, sekundu i 56 stotinki prije kraja, nagovijestila raspad Jugoslavije, onda je, kako kaže Tomislav Zorić, Dražen bio prvi koji je toj državi rekao ne. Puno prije nereda u Maksimiru, mitskog udarca Zvonimira Bobana, navijanja za Tursku protiv Osimove Jugoslavije u Splitu ili paljenja jugoslavenske zastave na Maksimiru protiv Nizozemske.
GALERIJA Pogledajte emotivni susret Biserke Petrović i Bobana. Pustili su suzu za Dražena FOTO Pogledajte emotivni susret Biserke Petrović i Bobana. Pustili su suzu za Dražena
"Rekao sam: ne mafijo, nećete! Jeste li vi ludi? Šta da vratimo? Mi smo prvaci, mi vam svoje medalje ne vraćamo, a vi dalje kako vas volja", prisjetio se Zorić.
Mirnoća i ton kojima Zorić, 40 godina nakon jedne od najkontroverznijih utakmica u povijesti ovih prostora, to izgovara, upućuju na dva zaključka: da je uvjeren kako je pobjeda Šibenke bila čista i da je bio u samom središtu događanja u noći s 9. na 10. travnja.
"Jedina istina je da apsolutno nitko, ni u zapisniku nakon utakmice ni u razgovoru, nitko od dvojice delegata, ja kao jedan od organizatora, ni među sucima ni igračima, nije imao ni slovo prigovora. Dodijeljene su medalje. Vidio sam i ja te čudne ljude, privrednike, koje su doveli na utakmicu, bila je Olimpijada u Sarajevu, sve je to bilo. Ali mene su ujutro nazvali preko linije iz Splita. Mislim da je bilo oko 13 sati kada je objavljeno na radiju."
Tada je cijeli Šibenik izašao na ulice. Nastale su povijesne fotografije mase na Poljani i ispred šibenske vijećnice. Igrači Šibenke, među njima i Zorić, stajali su na balkonu dok su im okupljeni klicali: "Prvaci, prvaci!" Danas to svi potvrđuju, velika imena tadašnje momčadi Šibenke.
Čak je i legendarni Zoran Slavnić tek tada doznao gdje je Šibenik. Kad su ga prvi put pozvali, nije znao gdje se grad nalazi. Kako se tako brzo odlučio i umjesto u Beograd krenuo za Šibenik?
"Pa za novac, kako drugačije."
Slavnić je Dražena uveo u prvu momčad Šibenke protiv beogradskog Beka.
"Uzeo ga je čim ga je vidio. Mi smo tada shvatili da ne možemo puno samo s našim dečkima i doveli smo Macuru iz Jugoplastike, Ljubojevića iz Cibone i s našim dečkima Šarićem, Fabom Žurićem i Amanovićem, mi smo u tu utakmicu izašli s tako jakom postavom. Do tada su nas svi voljeli, Zadrani su nam puno pomogli da uđemo u prvu ligu, bili su tu Jelavić, Marelja, Babić, Petani koji su igrali s našim dečkima Slavicom, Šarićem, Furčićem i ostalima."
Zorić, danas 91-godišnjak koji s lakoćom pamti imena i podatke s utakmica igranih prije pola stoljeća, tada je bio direktor Šibenke, ali i prvi potpredsjednik košarkaškog udruženja klubova bivše Jugoslavije. Bio je i prvi koji je 1949. u Šibeniku s društvom postavio koš, između zvonika Crkve Gospe van Grada i današnje zgrade Fine. Igrao je u prvoj javnoj košarkaškoj utakmici u Šibeniku i sa SOUR Šibenkom stvorio preteču Novoselove Cibone. Kao veterinar, vodio je i Mesopromet, jednog od glavnih financijera kluba, uz šibenske hotele, slavnu Vinariju i pekaru Krka.
To je bilo doba blagostanja, za razliku od ranih 50-ih kada je otišao na studij, što je označilo kraj njegove gimnazijske ekipe, začetka šibenske košarke i svega što će kasnije uslijediti, uključujući i Dražena. Ali i onoga što se nikad nije dogodilo, ali će se iz godine u godinu iznova ponavljati kao istina.
Zato se ova priča temelji isključivo na poznatim i dostupnim činjenicama o Draženovu djetinjstvu u Šibeniku i ključnim ljudima njegova formativnog razdoblja, među kojima posebno mjesto imaju Zorić i novinar Stanko Ferić.
Jer upravo je Zorić prvi dao Draženu ključeve dvorane u kojoj je po 500 puta šutirao s različitih pozicija. U toj dvorani nastala je i legenda o driblanju između drvenih stolica, dok je sam trenirao, uz zvuk lopte i škripu parketa, o čemu je Dražen često govorio.
"Imao je devet godina kada sam ga prvi put vidio", prisjeća se Zorić.
Bilo je to 1973., kada se klub odvojio od Sportskog društva Partizan, a osnovana je KK Šibenka sa ženskom i muškom ekipom.
"Mene su pozvali, kao direktora Mesoprometa, a i tada ja više nisam igrao košarku, rekli su mi da bih ja to mogao. Tada je igrao Aco, Dražen je dolazio s njim, dolazio je uvijek kada bismo trenirali. Bio je samo obično dijete, ali kako je rastao, krenuo je igrati s juniorima. Bio je tolik marljiv da bi, osim sa svojom momčadi, ostajao igrati i s curama. Bila je to ekipa Revije iz koje će kasnije nastati slavni Elemes."
"Dražen je igrao s njima, sjećam se Danijele Laurić, bile su tamo i sestre Rak, Manojlović... On je bio totalni zaljubljenik, molio je ključeve od dvorane i pucao je stalno po košu. Znate, ja sam posebno vezan za njega…"
Zato je možda trivijalno, čak i nepristojno pitati Zorića: je li Dražen stvarno bio toliko poseban?
"Hoćete li se vi uvrijediti ako vas ja zamolim da na to pitanje ne odgovorim? Ne, nije stvar kakvo je pitanje, nešto drugo…"
GALERIJA Ovo je mjesto na kojem je poginuo Dražen Petrović. Prizori slamaju srce i nakon 32 godine FOTO Ovo je mjesto na kojem je poginuo Dražen Petrović. Prizori slamaju srce i nakon 32 godine
Za njega je Dražen bio njegovo dijete.
"Da, on je bio moj."
Samo potpuni luđak osjećao bi potrebu nešto dodati nakon toga. Preostaje slušati ono što Zorić ima za reći. Jer Dražen je uvijek bio osoban, htjeli mi to priznati ili ne.
Stanko Ferić, novinar i publicist koji je posvetio velik dio života istraživanju šibenskog sporta, kaže:
"Da je Dražen živ, Aco bi danas bio puno zvučnije ime u košarci, još bi više vrijedio, to je sigurno."
Govori da je Dražen sve u životu radio po uzoru na starijeg brata, da bi trenirao vaterpolo ako bi Aco to radio. Međutim, Zorić ima drukčiji pogled:
"Nije mi nešto tako poznato, da je Dražen zbog Ace bio takav fanatik. Možda jest, ali meni to nije poznato. Mislim da je košarku obožavao ne samo zbog toga što je brat prvi krenuo s njom."
"Aco je bio sjajan, veliki košarkaš, a Dražen je bio čudesan. Bio je radnik, fanatik, zaljubljenik u košarku koji je sve što je ikada postigao, postigao svojim radom. Ali bio je talent, prije svega. On bi, znate, postavio stolice na tri pozicije i pitao me da mu kupim sladoled ako sve pogodi. Mi smo, zapravo, stavljali te stolice na deset metara i onda bi on sve tri pogodio. U to vrijeme nije bilo trice, nije postojala linija za tri poena. On je šutirao po 500 puta svakog jutra, to je bio Dražen."
U jugi se stvarao kult ličnosti od pokojnika. Nije to dobro. No onda ni sad.