Tijekom idućih mjesec i pol dana, do kraja regularne sezone 12. travnja, na Zapadu će se voditi velika bitka za pozicije. Dok se Thunder (15 poraza) i Spursi (17) bore za prvo mjesto, a Sunsi pokušavaju prebroditi probleme s ozljedama i pobjeći iz opasne play-in zone, prava drama odvija se u sredini poretka. Četiri momčadi bore se za četiri mjesta, a između njih je trenutačno samo utakmica i pol razlike: Rocketsi (37-22), Timberwolvesi (28-23), Nuggetsi (27-24) i Lakersi (36-24). Od te četiri ekipe, nijedna nije izgubila manje od tri utakmice u posljednjih deset, a najbolji omjer imaju Wolvesi (7-3), dok su najlošiji upravo Nuggetsi (4-6).
S obzirom na takav scenarij, nedjeljni izravni dvoboj između Minnesote i Denvera, odigran u udarnom terminu američke televizije, bio je od iznimne važnosti. Nuggetsi su do te utakmice vodili 3-0 u međusobnim susretima ove sezone, čime su imali osiguranu prednost u slučaju istog omjera i održavali su psihološku dominaciju. Ipak, tu su dominaciju barem djelomično izgubili u ovom porazu (108-117). Wolvesi su ovoga puta u Denveru pobijedili s velikim autoritetom i još jednom sami sebi dokazali da u svojoj najboljoj verziji mogu biti najbolja od spomenute četiri ekipe. Pokazali su da je njihov plan igre gotovo jednako dobar kao i onaj Nuggetsa, koji na papiru predstavljaju najveću prijetnju Thunderima na Zapadu, ali čija se najbolja verzija već dugo nije pojavila na parketu.
U Coloradu su problemi s ozljedama postali kronični ove sezone, zbog čega se nitko previše ne uzbuđuje oko poraza i loših dojmova, barem zasad. Ipak, situacija polako postaje alarmantna jer se postavlja ključno pitanje: koliko će ova momčad uopće biti zdrava za doigravanje, koje će na Zapadu zasigurno biti izuzetno teško od prve runde? Peyton Watson, čiji je proboj bio ključan za podizanje kolektivne razine igre, ne igra već gotovo mjesec dana. Aaron Gordon, jedan od najvažnijih sporednih igrača u cijeloj NBA ligi, prava superzvijezda svoje uloge, odigrao je samo dvadeset utakmica jer ne može uhvatiti kontinuitet zbog problema s mišićima, a posljednju ozljedu pretrpio je 30. siječnja.
Zbog svega toga, Nuggetsi su na alarmantan način izgubili svoj prepoznatljivi ritam. Osjećaji su čudni: na čudesan su način, s obzirom na okolnosti, preživjeli mjesec dana bez Nikole Jokića (i s nizom drugih izostanaka) te ga završili s omjerom 10-6. No, otkad se srpski centar vratio i kad se činilo da se oluja smiruje, momčad je na omjeru 5-8. To je podatak koji se čini gotovo nemogućim s obzirom na prisutnost trostrukog MVP-a, koji ni sam nije bio na svojoj najvišoj razini nakon povratka, ali je, primjerice, protiv Wolvesa odigrao čudesno: 35 poena, 13 skokova i devet asistencija. Ipak, nastavio je s problemima u dva segmenta u kojima se muči posljednjih tjedana, a to su šut za tri poena (1/4) i izgubljene lopti (pet). U veljači je gađao samo 31% s linije za tri poena uz 4,3 izgubljene lopte po utakmici.
Ipak, Jokić je protiv Wolvesa utakmicu završio s plus-minus rejtingom od +4 u više od 37 minuta na parketu, pa se postavlja pitanje kako su Nuggetsi izgubili s 13 poena razlike u preostalih desetak minuta. Centar je prvu četvrtinu završio s 13 poena i četiri asistencije (31-22 za njegovu ekipu), ali su Timberwolvesi iskoristili njegov odlazak na klupu kako bi u drugoj četvrtini potpuno preokrenuli osjećaj na terenu. Slična priča ponovila se i nakon povratka iz svlačionice: 17 poena Jokića u trećoj dionici, a zatim potpuni raspad dok je hvatao zrak na početku posljednje. Ako se tome doda šut za tri poena 6/22 naspram protivničkih 14/36, omjer u poenima iz tranzicije 6-30 i poenima nakon izgubljenih lopti 11-21, rezultat je poraz koji ostavlja gorak okus: bio je neupitan.
Dobar obrambeni rad Nuggetsa da udvajanjima izbace iz ritma Anthonyja Edwardsa pao je u vodu zbog sposobnosti Wolvesa (11-2 u ukradenim loptama) da stvaraju poene iz obrane, ne čekajući postavljeni napad. Klupa trenera Chrisa Fincha postigla je 35 poena, uz sjajnu prvu polovicu bivšeg igrača Denvera, Bonesa Hylanda (15 od svojih 18 poena), koji je bio ključan za promjenu ritma u drugoj četvrtini. Posao je dovršio sjajni Naz Reid, nadopunivši dobar posao Aje Dosunmua i startera, ali sporednog igrača poput Dontea DiVincenza, koji je pogodio četiri trice u trećoj četvrtini i završio sa 17 poena koji su se činili vrjednijima od toga.
Ovakav tip pobjeda, ostvaren sa zrelošću, fizičkom snagom i dubinom rostera, pokazuje da Wolvesi, finalisti konferencije u posljednje dvije sezone, nisu daleko od onog konačnog klika, onog malog koraka koji im nedostaje da bi se svrstali među prave kandidate za naslov. Ponekad se čini kao da sami sebi pucaju u nogu i postaju glavna prepreka na putu do finala. U svakom slučaju, iz ove su utakmice izašli zadovoljni i s uvjerenjem da im je treće mjesto na Zapadu, važno zbog mogućih kombinacija u doigravanju, itekako nadohvat ruke.
Nuggetsi, koji teoretski imaju najteži raspored u svojoj skupini od četiri tima, počeli su dobro, ali su se polako gasili. U drugom poluvremenu imali su nekoliko naleta, no više s namjerom nego s realnom snagom. Wolvesi su sve bolje kontrolirali Jamala Murraya (25 poena, 22 šuta) kako je utakmica odmicala, a rupe u rotaciji uzrokovane ozljedama postale su ogromne zbog očajne forme Cama Johnsona i očitih ograničenja igrača poput Strawthera, Nnajija i Christiana Brauna. Preostaje više od mjesec dana, pa Nuggetsi imaju vremena za oporavak ozlijeđenih i mentalno resetiranje. U međuvremenu, Wolvesi mogu nastaviti zatezati vijke i usavršavati svoju rotaciju, koja se čini dobro osmišljenom za iscrpljujuće bitke u doigravanju. Obje ekipe imaju čvrste razloge za sanjarenje, ali i duhove zaključane u ormaru. Ovaj put, Wolvesima je pripalo ono prvo, a Nuggetsima su ostala neugodna pitanja.
Otvori KEKS Pay
