Hrvat koji ovog časa najbolje poznaje Talijane zacijelo je nekadašnji vratar reprezentacije Goran Volarević. No, tu ima samo jedan problem a to je da on svojim sunarodnjacima ne smije ništa reći jer na ovom Prvenstvu Europe (a to čini već šestu godinu) trenira talijanske reprezentativne vratare. A ovaj Rovinjanin zanimljiv je i po tome da je u karijeri branio i za Hrvatsku i za Italiju, tada kao vratar talijanskih klubova (Pro Recco, Pescara).
- Za Hrvatsku sam na velikim natjecanjima igrao od 2001. do 2006. a za Italiju od 2012. pa sve do 2017. i Svjetskog prvenstva u Budimpešti na kojem je Hrvatska osvojila zlato. U Italiji sam branio 15 godina a sada živim u svom Rovinju i radim u tamošnjem klubu a za Italiju radim na poziv.
Njega smo, dakako, prvo priupitali koje vrline imaju titularni vratari dviju njegovih reprezentacija, dva Marka, hrvatski Bijač i talijanski De Lungo.
- Obojica su prijašnje godine odradili na visokoj razini pri čemu je Bijač bio malo konstantniji. On ima tu širinu na golu, od ruku do prebacivanja pozicija. De Lungo je pak više instinktivan vratar koji brani u skladu s obranom i on ima jako dobra dodavanja u kontru.
A De Lungo se zapravo vratio u nacionalnu vrstu.
- I kada je bio izvan reprezentacije to nije bilo "zbogom" već je to bila neka pauza da se vidi kako će mlađi vratari reagirati.
Marko Bijač je ovih dana kazao da je, kada je on počinjao, gledao Volarevića na vratima Juga s kojim je Goran bio i dvostruki klupski prvak Europe.
- Ja sam bio u tandemu s Balićem a poslije je došao Vićan. Jug je uvijek imao vratare visoke razine a to su sada i Popadić i Jurišić. Jug je izbacio dosta dobrih vratara i to je i svojevrsna tradicija.
Pričajući o talijanskoj vrsti, hrvatski izbornik Tucak je kazao da su njegovi suradnici pogledali desetak utakmica velikog rivala i da je ustanovio da je ovo ipak neka drugačija reprezentacija u odnosu na onu s posljednjeg Svjetskog prvenstva u Singapuru.
- I ona momčad je imala isti identitet igre ali i pojedince koji su odskakali. Sada je pak puno više naznačen kolektiv.
Ova Italija nema igrača poput Di Fulvija, majstora koji bi preuzeo na sebe odgovornost kada bi ponestalo napadačkih ideja.
- Nemamo takvog igrača a tome niti ne težimo. Želimo da je prvom planu momčad i kada se tako miješaju karte onda u svakoj utakmici može netko drugi iskočiti.
Bez obzira na to što je na ovom Prvenstvu Europe primijenjen novi koncept natjecanja, bez četvrtfinala, ova utakmica se ipak svodi na takvo što.
- Tako se posložilo. Za razliku od Srbije i Grčke, neke jake reprezentacije nisu ranije izborile polufinale pa to moraju odlučiti međusobnim obračunom. Da biste kao momčad sazrijevali morate proći i ovakve utakmice. A Hrvatska ih je odigrala jako puno.
Kao trener vratara u talijanskoj reprezentaciji, na čemu ovaj hrvatski trener insistira?
- Kada su ovako kratke pripreme ne može se puno napraviti na ispravljanju automatizama iz klubova ali na koncentraciji da. Inače, čujem se ja s njima i tijekom sezone pa im dajemo zadatke, na čemu trebaju raditi. Osim toga, danas trener vratara nije samo trener već je on i prijatelj i psiholog. A vratari su posebna vrsta, to se zna. Oni su za suparnike posljednja prepreka i njihova se pogreška vidi. Oni mogu ispraviti nečiju pogrešku a nitko ne može ispraviti njihovu. Vi danas, u ovom modernom vaterpolu, imate 40-ak udaraca na vrata.
Što nam može reći o Hrvatskoj kao suparniku?
- Znamo se već godinama. Hrvatska je iskusna momčad, ima i masu i brzinu ali i Bijača na vratima. Mi ćemo dati sve od sebe pa neka bolji pobijedi.
Od jugaških uspomena sjeća se osvajanja nekih trofeja, ponajprije osvajanja naslova prvaka Europe pored odličnog Olympiacosa (8:7) i "dream teama" kojeg je imao branitelj naslova Bečej (10:9).
- Ono je bilo nešto nezaboravno. A i godinu dana prije, osvajanje LEN kupa. Lijepo je osvajati trofeje, no kada vratim film, meni su najdraža prijateljstva koja sam stekao. Meni su u Dubrovniku sada "braća" a to je više od osvajanja pehara. Osim toga, u to vrijeme nije bilo u vaterpolu novca kakav je danas prisutan pa se igralo srcem. Sjećam se, kada smo 2001. osvojili prvu Ligu prvaka mi smo dobili nagradu od 1500 njemačkih maraka i to u bonovima nekog supermarketa. A u to vrijeme su u Zagrebu već imali ozbiljne ugovore.
Sjeća se Goran tog vremena po još nečemu upečatljivom pa tako i po zelenoj vodi u koju su ulazili pa su ih, iz zafrkancije, zvali žapcima.
- Tih 90-ih godina kada se ponovo stvarao veliki Jug mi smo trenirali u Kuparima jer bazen u Gružu gradio. Ondje smo čak igrali i Ligu prvaka. Ideš na trening i ulaziš u ruševinu u kojoj štakori šetaju po rubu bazena u kojem, ako napraviš okret, možeš vidjeti gelere od granata. No, nitko na to tada nije gledao kao prepreku jer smo trenirali i igrali iz gušta a danas se traži puno veći komfor. Pa ja još iz tog vremena imam fobiju od hladne vode jer se znalo dogoditi da nafte nema po 20 dana.
Otvori KEKS Pay
