Grade prijateljstva, uče surađivati i natjecati se, online igre danas su jedno od glavnih mjesta druženja djece i mladih u kojem provode velik dio svog slobodnog vremena. Industrija online igara obrće više od dvadeset milijardi eura godišnje, no isti taj prostor koji im donosi značajnu zaradu, a djeci veliku količinu zabave, može postati mjesto sustavnog digitalnog nasilja.
Novo nacionalno istraživanje pokazuje da više od trećine učenika doživljava elektroničko nasilje barem jednom mjesečno, a u višim razredima osnovne škole udio žrtava i počinitelja približava se 35 posto. Istodobno, više od polovice djece nasilje ne bi nikome prijavilo.
Gdje se briše granica između natjecateljske komunikacije i zlostavljanja? Kako anonimnost i grupna dinamika u igrama utječu na ponašanje djece? I što roditelji mogu učiniti bez pribjegavanja potpunoj zabrani igranja?
O tim pitanjima razgovarali smo s Teom Čičić, socijalnom radnicom iz Centra za sigurniji internet i stručnjakinjom za digitalnu dobrobit djece i mladih, osobito u području gaminga.
Online gaming danas je jedno od glavnih mjesta druženja djece i mladih. Kada online igra, prema vašem iskustvu, prestaje biti igra i prelazi u prostor nasilja?
Online igranje je za mnogu djecu danas važan prostor druženja, timskog rada i zabave.
Ono prestaje biti prostor zabave onog trenutka kada interakcije između igrača počnu nanositi štetu – emocionalnu, psihološku ili socijalnu. Granica se prelazi kada ponašanje više nije dio igre, nego postaje usmjereno na ometanje, ponižavanje ili ugrožavanje drugih igrača.
To se može dogoditi kada drugi igrači namjerno sabotiraju igru, kontinuirano vrijeđaju, isključuju nekoga iz tima ili ga ciljano napadaju porukama i komentarima. U težim slučajevima pojavljuju se prijetnje, ucjene, prijevare ili pokušaji manipulacije i vrbovanja.
Gdje je granica između tzv. „trash talka“ i stvarnog zlostavljanja? Postoje li jasni psihološki pokazatelji da je ta granica prijeđena i doživljavaju li djeca takve situacije kao ozbiljan problem?
U natjecateljskim igrama određena razina provokacije ili komentiranja tuđe igre često se doživljava kao dio natjecateljske atmosfere. Komentari poput „loše si odigrao“ ili „nauči igrati“ mnogi igrači toleriraju, iako im nisu ugodni. Upravo tu nastaje prvi problem – takav oblik komunikacije s vremenom se normalizira kao „trash talk“ i prihvaća kao nešto što je očekivano i neizbježno. Kada su negativni komentari o tuđoj igri stalno prisutni i prihvaćeni kao dio natjecanja, agresivniji oblici komunikacije lakše se razvijaju i eskaliraju.
Prema istraživanju koje je provedeno u suradnji s Centrom za sigurniji Internet, mladi prepoznaju da se granica prelazi kada nasilna komunikacija postane osobna i usmjerena na identitet ili dostojanstvo igrača. Vrijeđanje na temelju spola, nacionalnosti ili izgleda, ponižavanje, prijetnje i poticanje na samoubojstvo više nemaju veze s igrom ili natjecanjem – mladi ih jasno prepoznaju kao oblike zlostavljanja.
Djeca i adolescenti takve situacije ne doživljavaju kao šalu. Istraživanja pokazuju da takva iskustva izazivaju snažne emocionalne reakcije – od ljutnje i frustracije do srama, tuge i povlačenja.
Oni često ne prijavljuju uvrede jer ih doživljavaju kao „dio igre“ ili smatraju da prijavljivanje nema smisla. Umjesto toga, najčešće reagiraju istom mjerom – uzvraćanjem uvreda, ismijavanjem ili agresivnim komentarima.
Time se stvara začarani krug: djeca koja su bila izložena toksičnoj komunikaciji počinju oponašati isti obrazac kako bi se uklopila, obranila ili stekla status unutar zajednice. S vremenom takav način komunikacije postaje norma, a granica između kulture i nasilja dodatno se briše.
Upravo je normalizacija jedan od glavnih razloga zašto se digitalno nasilje u igrama rjeđe prijavljuje, ali i zašto se agresivni obrasci lako šire među mladim igračima. Dugoročno, to povećava toleranciju na nasilje i smanjuje empatiju prema osobama koje su meta.
KVIZ ZA RODITELJE
Koliko anonimnost i fizička udaljenost u online okruženju utječu na to da djeca lakše posežu za uvredama, prijetnjama ili isključivanjem drugih igrača?
Anonimnost je jedan od ključnih razloga zašto se ponašanje u online igrama razlikuje od ponašanja uživo. Kada igrači ne vide osobu s druge strane i ne očekuju stvarne posljedice, lakše prelaze granice i govore stvari koje u izravnom kontaktu ne bi izrekli.
No anonimnost ne djeluje samo tako da smanjuje osjećaj odgovornosti. Prema dobro poznatim teorijama, anonimna okruženja dovode do deindividuacije, odnosno slabljenja učinka vlastitih vrijednosti i normi, a jačanja utjecaja grupe. Drugim riječima, ljudi se manje vode vlastitim vrijednostima, a više se prilagođavaju onome što percipiraju kao „normalno“ ponašanje unutar neke zajednice.
Tu nastaje ozbiljan problem. Ako se dijete nađe u gaming zajednici u kojoj su vrijeđanje, omalovažavanje i agresivna komunikacija uobičajeni i prihvaćeni, ono će takvo ponašanje početi doživljavati kao standard. U takvom okruženju nasilje ne djeluje kao odstupanje, nego kao dio kulture grupe.
U kombinaciji s anonimnošću i fizičkom udaljenošću, to dodatno smanjuje empatiju – drugi igrač prestaje biti osoba, a postaje samo protivnik ili netko koga treba okriviti za poraz. Zato mnogi mladi i sami navode da je vrijeđanje „lakše iza ekrana“, ali i da su takav način komunikacije s vremenom prihvatili jer ga koriste svi oko njih.
Upravo taj prijenos grupnih normi objašnjava zašto se toksična kultura u nekim gaming zajednicama brzo širi i zašto ju je teško mijenjati – problem više nije pojedinac, nego norma koja se unutar grupe smatra prihvatljivom.
Mogu li nasilni obrasci unutar same videoigre (primjerice agresivna komunikacija, natjecateljski pritisak ili mehanike eliminacije) potaknuti ili normalizirati agresivno ponašanje među djecom u stvarnom svijetu? Postoji li razlika u doživljaju i posljedicama digitalnog nasilja u igrama u odnosu na klasično vršnjačko nasilje u školi?
Teorija socijalnog učenja sugerira da djeca uče ponašanja promatranjem i nagrađivanjem. Ako je agresivno ponašanje u igri nagrađeno pobjedom ili statusom, postoji rizik od imitacije. Važno je naglasiti da veza između igranja nasilnih igara i stvarnog nasilja nije jednostavna i ovisi o mnogim faktorima – prije svega dobi i osobinama djeteta, kao i specifičnostima unutar obitelji i okruženja.
Razlika u odnosu na vršnjačko nasilje uživo leži u dosegu i invazivnosti, ali je važno naglasiti da elektroničko nasilje često nije odvojeni problem, nego produžena ruka nasilja koje već postoji u „stvarnom“ životu. U mnogim slučajevima sukobi i odnosi moći koji se formiraju u učionici, na igralištu ili u društvu vršnjaka nastavljaju se i u digitalnom prostoru. Online okruženje tada postaje dodatni kanal kroz koji se ista osoba može ismijavati, isključivati ili ponižavati.
Zbog toga elektroničko nasilje često djeluje kao pojačivač postojećeg vršnjačkog nasilja. Ono omogućuje da se poruke, komentari ili uvrede ponavljaju i šire izvan fizičkog prostora škole ili susreta, čime se povećava intenzitet i trajanje nasilja.
Istodobno, online nasilje može se događati 24 sata dnevno, ulazi u intimu dječje sobe (koja bi trebala biti sigurna zona) i često uključuje nepoznate počinitelje, što doprinosi osjećaju straha, neizvjesnosti i bespomoćnosti.
Tekstualni i glasovni chat omogućuju stalnu komunikaciju među igračima. Kako takvi kanali pojačavaju osjećaj pritiska i srama kod djece koja postanu meta?
Ovi kanali omogućuju trenutnu i nemilosrdnu povratnu informaciju. Svaka pogreška u igri može odmah biti popraćena kritikama ili vrijeđanjem. Glasovni chat je posebno rizičan jer otkriva karakteristike identiteta djeteta koje bi inače ostale skrivene, poput spola, dobi ili nacionalnosti. Upravo ta izloženost različitih aspekata identiteta može dovesti i do doživljavanja govora mržnje, koji se manifestira kroz uvrede ili prijetnje usmjerene na stvarni ili percipirani identitet igrača, a ne „samo“ na njihovu vještinu igranja. Pritisak se pojačava jer je zlostavljanje često javno (pred cijelim timom), a mehanike igre naknadno služe kao alat za kolektivno sramoćenje. Djeca tada osjećaju sram ne samo zbog loše igre, već zbog toga što jesu, što može dovesti do povlačenja, gubitka samopouzdanja i narušene slike o sebi.
Djeca često stave slušalice i zatvore se u digitalni svijet. Na koje načine roditelji mogu prepoznati da je njihovo dijete žrtva digitalnog vršnjačkog nasilja u videoigrama?
Roditelji često traže specifične znakove za svaku pojedinu situaciju - znakove da prati neprimjerene sadržaje, da je izloženo vrbovanju, nasilju uživo/online ili nekom drugom riziku. No u stvarnosti djeca rijetko šalju tako jasne i „kategorijske“ signale. Svaka nagla ili izražena promjena u djetetovom ponašanju ili emocionalnom stanju može biti znak da ono prolazi kroz neko teško iskustvo. To može uključivati povlačenje u sebe, gubitak interesa za aktivnosti koje je prije voljelo, razdražljivost, tugu, anksioznost ili nagli pad samopouzdanja. Neka djeca postaju šutljivija i zatvorenija, dok druga reagiraju ljutnjom ili frustracijom. Takve promjene nisu nužno znak jednog specifičnog problema ili da je dijete doživjelo nasilje baš u videoigri, one su prije svega signal da se s djetetom nešto događa i da mu treba otvoren razgovor, podrška i osjećaj sigurnosti, umjesto pretpostavke o uzroku.
Koje konkretne korake roditelji trebaju poduzeti kako bi razvijali odgovorno ponašanje djece u gaming okruženju bez posezanja za zabranom igranja? Zašto takva mjera dugoročno najčešće ne rješava problem i može li čak dodatno pogoršati odnos s djetetom?
Potpuna zabrana igranja rijetko je učinkovita. Umjesto toga, roditelji mogu djetetu biti podrška tako što će se aktivno uključiti u njegov digitalni svijet. Otvoreni razgovori o online svijetu, uključujući o video igrama, pomažu djeci da prepoznaju rizike i nauče kako reagirati u neugodnim situacijama. Prije svega, roditelji bi trebali pokazati interes za svijet u kojem dijete igra: pitati koje igre igra, s kim igra, kako se osjeća i što mu je u igri važno. Paralelno, potrebno je postaviti jasna pravila i granice – ograničiti trajanje igranja, paziti na dobne oznake (PEGI) i ovisno o dobi djeteta ograničiti kontakt s nepoznatim igračima. Istovremeno ih je važno naučiti kako koristiti značajke poput blokiranja i prijave igrača te kako igrati odgovorno, uz empatiju prema drugima te brigu o sebi.
Videoigre mogu imati i brojne prednosti za razvoj djeteta. Kroz njih dijete može učiti kako kontrolirati ljutnju i frustraciju, kako surađivati u timu, donositi odluke pod pritiskom i promišljati strateški. Umjesto da igre vide samo kao izvor problema, roditelji mogu pomoći djetetu da iz njih izvuče pozitivne lekcije i nauči važne životne vještine.
Takav pristup omogućuje djetetu da se sigurno kreće u digitalnom svijetu, da razumije granice i rizike te da zadrži povjerenje u roditelja. Igre tako mogu postati prilika za zajedničko učenje, razgovor i jačanje međusobne povezanosti.
Odraslima često nije lako snalaziti se u svijetu videoigara i razumjeti suvremene digitalne izazove. Za sva pitanja o sigurnosti djece na internetu potičemo roditelje da nas kontaktiraju putem besplatne helpline linije Centra za sigurniji internet: 0800 606 606, koja je otvorena svakim radnim danom od 8 do 16 sati.
Sadržaj nastao u suradnji s A1 Hrvatska.
Otvori KEKS Pay
