U moru tužnih vijesti koje svakodnevno dolaze iz Ukrajine pomalo ispod radara prošla je ona o iznenadnoj smrti bivšeg ukrajinskog nogometnog reprezentativca Andrija Polunjina – prerano, u 55. godini. Nesretni Polunjin preminuo je šokantno, pred prijateljima, presjekao ga je srčani udar na veteranskoj utakmici u Lutsku.
Kakvu poveznicu s Hrvatskom ima Andrij Polunjin, bivši nogometaš Dnipra, kijevskog CSKA, Karpatija, Krivbasa, Nürnberga, St. Paulija...? Naime, taj nesretni nogometni internacionalac bio je u lipnju 1993. dio 17-eročlane ukrajinske nogometne reprezentacije koja je u jeku Domovinskog rata gostovala u Zagrebu i Splitu.
Sportsko prijateljstvo između Hrvatske i Ukrajine traje još od početka devedesetih, osobito u svjetlu činjenice da je Ukrajina bila treća država koja je priznala hrvatsku samostalnost. Zbilo se to 11. prosinca 1991. godine. Prvi čin naklonosti Ukrajine prema Hrvatskoj u sportskom smislu dogodio se u lipnju 1993. godine, kada je ukrajinska nogometna reprezentacija, u jeku najžešćega rata u Hrvatskoj, pristala igrati prijateljsku utakmicu u Zagrebu.
Bilo je to doba u kojemu je hrvatski nogomet u otežanim, gotovo nemogućim ratnim uvjetima grozničavo tražio međunarodnu afirmaciju. Mjesecima prije toga trajala je potraga za suparnicima tada još nepoznatim vatrenima, sve od listopada 1992. godine, kada je u Zagrebu gostovala reprezentacija Meksika.
- Hrvatska u to vrijeme nikome nije bila poželjna destinacija, i mi smo to prihvaćali, nadajući se kako će ipak netko razumjeti našu situaciju. Tako smo se, preko našega tadašnjega veleposlanika u Kijevu Onesina Cvitana, obratili našim ukrajinskim prijateljima i oni su pristali doći. Ta utakmica ima gotovo jednak značaj kao i ona prva sa SAD-om 1990. godine. Naime, susret s Ukrajinom bio je tada naš prozor u svijet, ali i naš doprinos Domovinskom ratu, jer svaki naš međunarodni sportski nastup značio je i afirmaciju naše domovine izvan naših granica - kazao nam je tadašnji glavni tajnik HNS-a Zorislav Srebrić.
U Zagrebu je tako 25. lipnja 1993. godine igrana politička utakmica zbog koje naši ukrajinski prijatelji zaslužuju posebnu zahvalnost. Doduše, oni su uoči dolaska u Zagreb dobili preporuku Fife (koja je u srpnju 1992. primila HNS u svoje članstvo), a preko sigurnosnih službi bivšega SSSR-a tražili su i sigurnosnu procjenu situacije u Hrvatskoj. Dobili su signal da Hrvatska nije baš idealna destinacija za takav sportski događaj, ali kako je u snagama UNPRFOR-a u Hrvatskoj tada bio angažiran jedan ukrajinski bataljun, Ukrajinci su od njega dobili jamstvo da je Zagreb siguran grad.
Pa ipak, tadašnji ukrajinski izbornik, pokojni Oleg Bazilevič, nije u Zagreb doveo najjaču reprezentaciju. Odustao je od poziva ukrajinskim igračima koji su igrali u inozemnim klubovima, poput Zavarova (Nancy), Jakovenka (Sochaux), Kuznjecova i Mihajličenka (Glasgow Rangers), Protasova (Olympiacos)... i doveli selekciju ukrajinske lige, uglavnom nogometaše kijevskog Dinama i Dnipra – u kojemu je tada igrao Polunjin.
Onesina Cvitana, tadašnjeg veleposlanika u Kijevu (1992.-1995.), a prije toga ministra unutarnjih poslova i gradonačelnika Splita, pitali smo kako su tekli pregovori s Ukrajincima.
- Mi u hrvatskoj ambasadi u Kijevu, zajedno s Ukrajincima bili smo kao jedna velika, sretna obitelj. Podsjećam vas da je Hrvatska u to vrijeme bila sportski izolirana zemlja i da je gotovo nemoguće bilo organizirati bilo kakav sportski događaj na njezinu tlu - kazao nam je danas 86-godišnji Cvitan i nastavio:
- Kada sam se obratio Ukrajinskom nogometnom savezu s molbom za prijateljsku utakmicu u Zagrebu, uzdajući se u povijesnu povezanost dvaju naroda, oni su odmah reagirali pozitivno: “Pristajemo!”. Odmah sam to javio našima u Zagreb, pa i predsjedniku Tuđmanu, koji je bio oduševljen.
Hrvatska strana obvezala se tada isplatiti Ukrajincima 20.000 njemačkih maraka za dolazak u Zagreb, a za vrijeme putovanja Ukrajinaca prema Zagrebu dogodila se još jedna neočekivana intervencija naše strane.
- Oni su na put krenuli autobusom iz Lavova, a vozilo, očito starije proizvodnje, u Budimpešti se pokvarilo, pa smo im hitno iz Zagreba poslali novi autobus. Do Zagreba su putovali 19 sati - prisjetio se Cvitan, koji je također bio na utakmici Hrvatska – Ukrajina u Zagrebu, igranoj pred 24.070 gledatelja.
Zanimljivo, ukrajinsko-hrvatsko nogometno prijateljstvo, osim utakmicom u Zagrebu, moglo je te 1993. rezultirati još jednim oblikom suradnje. I to sa senzacionalnim efektom za naš nogomet. Naime, Onesin Cvitan tvrdi da su Ukrajinci u to vrijeme ponudili Hrvatskoj najtalentiranijega nogometaša kijevskoga Dinama – tada 16-godišnjeg Andrija Ševčenka!
- Da, oni su predložili da se taj dragulj preseli u Hrvatsku, u Dinamo ili u Hajduk, i uđe u sustav Hrvatskog nogometnog saveza. Neki ljudi iz našega nogometa odlazili su zbog toga tada u Kijev, trebalo je to platiti oko 200 tisuća njemačkih maraka te mladiću omogućiti školovanje i prebivalište u Hrvatskoj. No, nitko nije imao hrabrosti i odlučnosti ući u to, vremena su bila teška, a nitko nije mogao znati u kakvoga će Andrij Ševčenko igrača izrasti. Tako smo, eto, propustili tu priliku da Ševčenko zaigra za Hrvatsku - zaključio je Cvitan.
A kakva je uopće bila utakmica u Zagrebu i tko je u njoj nastupio? Najzvučnije ukrajinsko bio je Andrij Leonidovič Husin, nogometaš koji je kasnije postao zvijezda kijevskog Dinama (1993.-2005.), a 2014. godine, nažalost, poginuo je u prometnoj nesreći, u padu s motocikla. Taj je plavokosi vezist odigrao 71 utakmicu za ukrajinsku reprezentaciju.
Za Hrvatsku su protiv Ukrajine nastupili: Ladić, Živković (od 46. Gašpar), Pavličić, Jarni, Vulić (od 44. Mladenović), Peršon, Adžić (od 75. Ćelić), Miše, Šuker (od 82. Špehar), Boban, Bokšić (od 59. Bičanić).
Alen Bokšić, tada igrač Marseillea, bio je debitant u toj utakmici, a poziv je dobio i Tomislav Ivković, koji je trebao biti pričuva Ladiću, ali se ozlijedio. U igru nisu ulazili Stanić, Jurčević i Scoria. Strijelci za Hrvatsku bili su Davor Šuker (13. minuta), Željko Adžić (47.) i Miroslav Bičanić (83.), a za Ukrajinu spomenuti Husin (57.). Najbolji igrač utakmice bio je naš lijevi branič, tada nogometaš Barija, Robert Jarni.
Hrvatska nogometna reprezentacija u utakmici s Ukrajinom nije nastupila u našim prepoznatljivim dresovima s crveno-bijelim kvadratićima, nego u crvenim dresovima, bijelim gaćicama i plavim štucnama. Zanimljivost je i da je Hrvatski nogometni savez bio zabrinut zbog slaboga zanimanja publike za ulaznice u pretprodaji, pa se na dan utakmice odlučio gledatelje na stadion pustiti besplatno. Iz Maksimira toga dana čak nije bilo ni televizijskog prijenosa.
Hrvatsku je u utakmici s Ukrajinom vodio izbornik Vlatko Marković, kojemu je to bio jedini izbornički nastup. Obnašao je izborničku funkciju od 29. travnja 1993. do 28. veljače 1994., kada ga je zamijenio Miroslav Blažević.
Otvori KEKS Pay
Najzanimljiviji dio članka :" ...a poziv je dobio i Tomislav Ivković, koji je trebao biti pričuva Ladiću, ali se ozlijedio.."