“U drugom poluvremenu Veldina Karića na terenu je zamijenio Luka Modrić”. Na tu bi se rečenicu iz novinskog izvještaja s nogometne utakmice danas vjerojatno mnoge obrve podigle u zrak, a bilo bi i podsmijeha zbog, pomislili bismo, nehotične pogreške novinara koji je još pod dojmom Rusije i dodjele Fifine nagrade za najboljeg igrača svijeta. No, ta je rečenica istinita. Veldina Karića doista je na travnjaku zamijenio Luka Modrić, i to prošle srijede u Varaždinu, na ogledu NK Varteksa i NK Varaždina u četvrtfinalu Kupa Županijskog nogometnog saveza. Varaždinski “El Clasico” pratilo je 600 gledatelja.
U srazu gradskih rivala drugoligaš Varaždin s 2:0 pobijedio je četvrtoligaš Varteks. Nakon prvih 45 minuta, kad su “bumbari” već gubili s 1:0, trener je u igru ubacio 19-godišnjeg Luku Modrića, imenjaka i prezimenjaka “onog” Luke Modrića, a izašao je izmoren 44-godišnji Karić koji je desetak dana prije toga briljirao na utakmici šestog kola međužupanijske lige Čakovec-Varaždin, na kojoj je postigao hat-trick i donio svojoj momčadi uvjerljivu pobjedu protiv domaćina Novog Marofa.
“Danas iznimno raspoloženi Karić donio je domaćim igračima nove probleme u 37. minuti, kad postiže svoj prvi gol na utakmici, a samo tri minute poslije i drugi, ukupno treći Varteksov. Pri istom rezultatu otišlo se na predah, a za nova uzbuđenja i ovacije publike u nastavku pobrinuo se još jednom veliki Veldin Karić. Igrala se 63. minuta kad se ponovno upisuje u strijelce zabivši tako svoj prvi hat-trick otkad je došao u redove Varteksa”, napisali su oduševljeni pisari iz Varteksa, kluba za koji je bivši reprezentativac u srpnju potpisao profesionalni ugovor. U 44. godini! Bio je to, moglo bi se reći, transfer godine.
– Ma kakva mirovina, ima vremena – kaže Karić.
Kolika je, pitamo ga, dobna granica do koje se može profesionalno igrati nogomet?
– Nema je, sve ovisi o tome kako se tko osjeća, a ja se osjećam jako dobro. Još su me malo i pomladili ovi moji suigrači pa mislim da bih mogao odigrati od dvije do tri godine. Opet, sve ovisi o zdravlju, ono je najbitniji faktor. Dečki u klubu su prva liga, imamo prvoligaškog trenera Želimira Orehovca koji je sve posložio i napravio dobru klapu, a klapa stvara rezultate. U srijedu smo malo kiksali, protivnička je momčad zbog naših grešaka zabila golove i zaslužila pobjedu. No, kažem, imamo jako dobru i perspektivnu ekipu u kojoj mogu dobro igrati i uklopiti se. Mislim da ćemo ući u 3. ligu, što nam je i cilj, a meni bi to bilo posebno drago – kaže Veldin, koji je u Varaždin prvi put stigao još 1997.
– Počeo sam u Varteksu i završit ću u Varteksu – smije se ravnajući prepoznatljivu “fudbalerku”.
Rodom je iz Slavonskog Broda, no živio je u Gornjim Kolibama, selu pokraj Bosanskog Broda. Nogomet je zavolio s devet godina, a da bi i službeno mogao postati igrač u pionirskoj kategoriji, u osobnim dokumentima upisali su da je rođen 1973., a ne 1974. Zaigrao je za klub Polet iz Bosanskog Broda.
– Otac Bego bio je golman i ljubav prema nogometu je valjda nasljedno, genetski, prešla na mene. I ja sam počeo kao golman, u mlađim pionirima, no nakon jedne utakmice u kojoj sam dobio pet komada, rekao sam da više neću stajati na golu, nego ću zabijati golove. Tako je i bilo – kaže.
Kao dječaku igrački mu je uzor bio Jean-Pierre Papin, igrač Olympiquea iz Marseillea koji je, prisjeća se, prvi škaricama zabijao golove. Roditelji i sestra još žive u Slavonskom Brodu. Veldina je put odveo dalje u sarajevski Željezničar, gdje se zatekao kad je u Bosni i Hercegovini počeo rat. Našao se vrlo blizu smrti i samo puka sreća spasila ga je od toga da ne skonča pred streljačkim vodom.
– U Sarajevu su mi upali u stan i odveli me u vojarnu Lukavica. S konvojem su me zatim odveli na Pale, gdje su me dočekali četnici. Došla je neka milicija, što ti ga ja znam, stavili su mi lisice na ruke i počeli me maltretirati i provocirati. U Armiji BiH tada je na visokom položaju bio Vehbija Karić pa su me četnici krivo povezali s njime misleći da sam njegov špijun. Odveli su me zapovjedniku na Palama koji je rekao da se pripremim na strijeljanje. Za to je, srećom, doznao Nenad Starovlah, moj bivši trener iz Željezničara, koji je otišao za trenera u Vojvodinu, a kum mu je bio Ilija Pantelić, koji je tada bio važan u Vojvodini. Počelo je nagovaranje da me se pusti, da sam ja reprezentativac Jugoslavije i da me ne diraju. U to su me vrijeme htjeli i Crvena zvezda i Partizan, tako da su na kraju na Palama popustili i rekli: “Ajde može, pustit ćemo te ako netko u roku od sat vremena dođe po tebe”. Na brzinu su Starovlah i Pantelić organizirali helikopter za ranjenike i prebacili me njime u Beograd, a iz Beograda sam otišao u Novi Sad. Imao sam, mislim, 19 godina – ispričao nam je Karić, koji je nakon šest mjeseci pobjegao preko granice u Hrvatsku i nekako došao do Slavonskog Broda te se ubrzo priključio Marsoniji.
Nakon Marsonije uslijedio je niz hrvatskih klubova, od Varteksa i Dinama do Intera, Oriolika, Novalje i Samobora. Statističari su izračunali da je igrajući u prvoj Hrvatskoj nogometnoj ligi postigao 75 pogodaka, što je dovoljno za jedanaesto mjesto liste najboljih strijelaca. U Varaždinu pamte povijesnu pobjedu protiv Aston Ville u Birminghamu.
Inozemni dio karijere obilježili su dresovi talijanskog Torina (poznata je već priča kako je Torino birao između Karića i Filippa Pippa Inzaghija i na čuđenje talijanske javnosti izabrao Karića) te švicarskog Lugana, no igrao je on i u Poljskoj, na Cipru... Zaigrao je i za slovenski Ljutomer, pa za Dinamo iz Apatije, malog sela pokraj Ludbrega u Varaždinskoj županiji. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju odigrao je tri utakmice, a okušao se 2011. i kao trener međimurskog drugoligaša iz Kuršanca. Nakon igračke karijere koja će potrajati koliko mu zdravlje dopusti, vidi se kao trener.
– Pratim treninge, idem u trenersku školu, volim raditi s mladim igračima i prenositi znanje koje sam stekao proteklih desetljeća, radeći s najboljim trenerima. Prošao sam školu u Sarajevu, jednu od najjačih na svijetu, i mislim da bih se snašao kao trener. Idem po Uefinu licenciju – otkriva nam.
Živi s drugom suprugom Silvijom, s kojom se upoznao u Varaždinu. Ona je Varaždinka i u braku su pet godina. S njima u Varaždinu živi i njegovo dvoje djece koje ima s prvom suprugom, sin Neo (14) i kći Nia (11). – Slobodno vrijeme posvećujem obitelji. Nabavili smo psa, pasmina cane corsa. Zove se Bella, ali je crna. Idem sa psom u šetnju, pratim sina na treninge... – kaže. Koji sport, pitamo?
– Što koji? Pa zna se, haha... Sin je isto zavolio nogomet i marljivo trenira – dodaje.
A na kojoj poziciji igra?
– Što na kojoj? Pa, špica, haha... To su ti geni – smije se.
Sin je, kaže, već za centimetar viši od njega i mogao bi daleko dogurati. Veldina se može vidjeti u vožnji biciklom po gradu. Nema vinograd, a ni klijet, no radi na tome.
– Žena mi je odavde pa moram imati nekakvu klet – kaže.
Kako je u Varaždin prvi put stigao još prije dvadesetak godina, tu je kao domaći. Zavolio je zagorske štrukle i puricu s mlincima. Otkako je jednom stigao do 120 kilograma, broji kalorije. Zbog zdravlja.
– Pazim na prehranu, a to me u kombinaciji s treninzima održava u formi i omogućuje da i s 44 godine igram nogomet. Ne znam baš kuhati, žena vodi kuhinju. Skuhat ću vam jednom nešto pa će vam biti jasno zašto ne kuham – našalio se.
Vraćamo se nogometnim temama. I dalje igra za veteranski sastav Dinama, zajedno s bratićem Edinom Mujčinom. Bi li nešto promijenio da može vratiti vrijeme?
– Ne bih ništa mijenjao. Ponosan sam na sve što sam postigao. Sad, jesam li mogao više ili nisam, ne želim razmišljati o tome – odgovara kratko.
Reprezentacija?
– Nije me iznenadilo to što se dogodilo u Rusiji. Imamo jako dobru reprezentaciju i to se potvrdilo. Vidjeli ste i kakav je Rakitić eurogol zabio u srijedu. Imamo Modrića, najboljeg nogometaša svijeta. Perišić igra u Interu, Brozović, Mandžukić, to su igrači koji igraju u najjačim klubovima na svijetu. Nije me zato nimalo iznenadilo što smo došli do finala, žao mi je samo što nismo osvojili zlato. Igrali smo nekoliko utakmica s produžecima, a Francuzi nisu. No, u finalu su bili bolji i zaslužili naslov. Naše srebro k’o da je zlato – smatra.
A Luka Modrić?
– S Lukom sam igrao u Dinamu, on je jako dobar dečko, a o igračkim kvalitetama neću puno govoriti, dovoljno je to što je proglašen najboljim igračem svijeta. To je poseban tip igrača koji mijenja i daje ritam utakmici i zato ga svi klubovi na svijetu žele. Došao je u Dinamo kao mlad, bio je rezerva mojem bratiću Edinu, ali odmah se vidjelo kakav je veliki potencijal. Imao je brzu promjenu pravca, davao je dobre lopte, volio je trenirati i igrati i, kad se to sve spoji, dođete do takvog rezultata kakav ima danas – tumači.
A ovaj trenutačni suigrač Luka Modrić?
– On je možda malo manji potencijal od starijeg Luke Modrića, ali svakako da može biti jak igrač. Mora samo skinuti nekoliko kilograma... Ima jako dobre kvalitete, voli raditi i mogao bi biti blizu reprezentativca Luke Modrića – kaže.
A koji mu je, pitamo na kraju, najbolji hrvatski trener? Samo se nasmijao. Ne bi se štel zameriti...
>> Pogledajte trening hrvatske reprezentacije
A onda je on bacio bombu kao Valter i pobio sve četnike. Treba da osnuje udrugu.