Nakon što je u petak popodne održana premijera dječjeg filma "Anka", redatelja Dejana Aćimovića, u petak je i službeno otvoren četvrti Mundijal prijateljstva pod geslom "Samo nam je ljubav potrebna". Svečanost otvorenja održana je na ulcinjskoj rivi, a nakon što se na pozornici, uz kraće razgovore, predstavilo više od 30 sportskih velikana s prostora bivše SFRJ, uslijedio je i prigodni vatromet. A kakva bi to svečanost bila kada ne bi bila otvorena svečanim govorima, pri čemu je najemotivniji bio onaj inicijatora i vizionara ovog druženja Pavla Pepđonovića. Ovaj crnogorski poslovni čovjek ovu je priču, koja će nadrasti samu sebe, počeo sa željom da u Ulcinj dovede Ivana Gudelja i da zajedno predstave njegovu knjigu. I zato je razumljivo što je njemu, za pozdravnog govora, zastala knedla u grlu:
– Ovih više od 400 gostiju premašuje jednog čovjeka i jako bih volio da mi je otac živ i da na samo sat vremena vidi sve ovo. Ja jesam medijski eksponiran, no ja sam samo pokupio energiju i želje ljudi dobre volje i ovo je eskaliralo. Pa kada se prvi Mundijal prijateljstva dogodio, nama su lokalni ribari poklonili 500 kilograma vrhunske ribe. Mi nemamo infrastrukturu, sve smo dogovarali telefonom, a tek prije dvije godine otvorili smo web-adresu.
Na pozornici se pojavio i proslavljeni slovenski roker Zoran Predin, koji je objasnio svoju nazočnost:
– Ja sam ovdje u pratnji slovenskog košarkaškog velikana Petra Vilfana, s kojim sam u mlađim uzrastima igrao košarku u Mariboru. I dok se on s košarkom proslavio, ja sam loptu zamijenio gitarom. Pero mi je rekao da će on ići ako idem i ja i to je moja jedina uloga. A za mene je sjediti pokraj mog idola Zorana "Moke" Slavnića kao da su mi se ostvarili snovi. Kad se vratim u Sloveniju, napravit ću si majicu s natpisom "Moja nacionalnost je košarka".
A kako je ovogodišnje druženje etiketirano kao mundobasket, bila je i logična najveća nazočnost košarkaških velikana. Prvi je izašao i najveći među prisutnima, Dragan Kićanović, osvajač tri europska zlata te po jednog svjetskog i olimpijskog, koji se inače rijetko pojavljuje u javnosti. I četvrti je izašao "Kićanović", točnije Zoran "Moka" Slavnić, koji se u društvu zna predstavljati s: "Drago mi je, Kićanović." Moka ima ista zlata kao i Kića, ali i jedno srebro i broncu manje. "Moka" je Ulcinj proglasio najgostoljubivijim gradom u bivšoj SFRJ, u što su se ovih dana mogli uvjeriti i Peter Vilfan i hrvatski košarkaški velikan Nikola Plećaš. A kad je netko priupitao: "Što je muškarac bez brkova?", ovaj ponosni brko ispričao je sljedeću anegdotu.
– Prije Svjetskog prvenstva u Ljubljani dogovorili smo se mi igrači da ćemo se obrijati tek nakon što osvojimo zlatnu medalju. Kako smo u tome uspjeli i prije posljednje utakmice u finalnoj skupini, ja sam se obrijao, a Sovjeti, s kojima smo igrali utakmicu koja nama ništa nije odlučivala, pitali su se: "A gdje je Plećaš?"
Na pozornicu je izašao i dugogodišnji Kićanovićev cimer u reprezentaciji SFRJ Željko Jerkov, a pozdravljena su još trojica igrača Jugoplastike iz 70-ih godina Duje Krstulović, Branko Macura i Mlađan Tudor. Prije njih predstavili su se i cibonaši Mihovil Nakić, Zoran Čutura i Andro Knego, udarni trojac iz momčadi Cibone koja je 1985. prvi put postala prvakom Europe.
Da tim časnim Ciboninim veteranima ne bi bilo baš sve po volji, publika je imala prilike pozdraviti i Petra Popovića, čovjeka koji je najbolju utakmicu karijere odigrao u najvažnijem trenutku, u majstorici finala Prvenstva kada je zabio 36 koševa i onemogućio vukove da jurišaju i na treći uzastopni naslov prvaka Europe. Tu je bio i trener koji je cibosima priredio to razočarenje Vlada Đurović. Od trenerskih imena zapazili smo još i Janeza Drvariča, koji je ispričao priču o tome koliko je Dražen Petrović teško podnio poraz u svojoj posljednjoj utakmici u životu, protiv Slovenije.
– Vidim ja njega i pitam ga zašto je tužan kada smo se i mi Slovenci i Hrvati plasirali na Prvenstvo Europe. Priznao mi je tada da ga muči to što su izgubili utakmicu koja je rezultatski donosila samo prestiž, jer prolaz je već bio osiguran – rekao je.
Među posljednjima od košarkaša pojavio se Miško Ražnatović, najutjecajniji europski košarkaški menadžer, koji ima kuću u Ulcinju. On je o tom gradiću na granici s Albanijom i njegovu statusu domaćina Mundijala prijateljstva kazao:
– I dok su se na prostoru SFRJ događale neke loše stvari, ovdje se ništa nije promijenilo. Dvorana u kojoj sam kao klinac igrao košarku zvala se "Maršal Tito", a tako se zove i danas.
Nakon košarkaša uslijedilo je trenerski olimpijski pobjednik i svjetski prvak Lino Červar, koji je u popodnevnim satima imao i promociju svoje knjige, a bili su tu i njegov kolega trener Zoran "Tuta" Živković (također olimpijski i svjetski prvak), ali i članovi vaterpolske reprezentacije koja je 1986. bila svjetski prvak (Igor Milanović, Dragan Andrić, Deni Lušić). Stigao je i hrvatski izbornik Ivica Tucak, Crnogorcima dobro poznat iz vremena kada je trenirao Jadran iz Herceg Novog.
Na koncu je sve pozdravio Ivan Gudelj kazavši:
– Nigdje kao ovdje nećete naći toliko pozitivne energije. Ovo je bajka i zato, dragi organizatori, nemojte nikad od ovoga odustati.
Otvori KEKS Pay
Kome je to važno neka si uokviri svoje legende. Za Hrvate to nema baš nikakvu važnost.