Budimo malo drski: dvije su knjige, dva romana u kojima se zrcali Hrvatska od srpnja 2025; prvi "Tko je taj čovjek" Borisa Dežulovića, drugi "Herkul" moje cijenjene neznatnosti. O "Herkulu" danas dalje nećemo, premda bismo i to mogli, a o knjizi "Tko je taj čovjek", evo, ovo:
Roman "Christkind", izvještaj o rođenju u austrijskoj provinciji s kraja devetnaestog stoljeća i o nemogućnosti da se zločinca ubije dok je još dijete, Dežulović napisao je prije dvadeset i dvije godine. Ozbiljna, vrlo ambiciozna i stilski briljantno izvedena europska proza, dramatično je te 2003. nadrastala mjere i mjerila hrvatske književnosti. Nadrastala je, naravno, i njezine mjeritelje, jer "Christkind" je, mimo običnih čitatelja - kakvih u nas itekako ima, dobri su i pouzdani kao i posvuda na svijetu - ostao vrlo temeljito nepročitan. "Tko je taj čovjek" drugi je piščev roman o Hitleru, sada već o Schnurrbart Ritteru, pisan po gotovo istom motivu, ali zločinac nije više dijete, premda još uvijek nije se kao zločinac ostvario, trideset i četiri su mu godine, tog 9. studenog 1923, na Odeonsplatzu, kad vrijeme je uličnih nacionalsocijalističkih demonstracija i neuspjelog Pivničkog puča.
Dok je "Christkind" obilježen atmosferom jeze i strepnje, koja ga čini vjerojatno i jedinim do kraja ostvarenim hrvatskim gotskim romanom, "Tko je taj čovjek" referencama je prebogata, savršeno konstruirana romaneskna zavjera, čiji je najbliži književni rod, možda, "Berlin Alexanderplatz" Alfreda Döblina. Srodnost je, naravno, u vremenu i mjestu radnje, vajmarska Njemačka dvadesetih, u rađanju nacionalsocijalizma iz duha epohe i iz poremećenih ljudskih naravi, ali srodnost je, kada je o hrvatskome čitateljskom iskustvu riječ, još i u stilu i jeziku. Jezikom i stilom Boris Dežulović izvodi savršen otisak epohe, kao što je i Snješka Knežević, prevoditeljica Döblinova romana, jezikom i stilom načinila jednako savršen otisak iste epohe. Vrijedi i iz tog razloga usporedo, ili jednog za drugim, pročitati Liberovo izdanje "Berlin Alexanderplatza" iz 1979, i knjigu "Tko je taj čovjek". Još nešto zajedničko je Döblinu i Dežuloviću: pripovjedne tehnike, svojevrsna romaneskna montaža atrakcija, žamorenje ulice, zidnog plakata, glasova iz filmske dvorane. Pritom, "Berlin Alexanderplatz" pisan je i objavljen krajem dvadesetih godina onog, dok "Tko je taj čovjek" izlazi dvadesetih godina ovog stoljeća. Prošlo je sto godina, a Döblin i Dežulović svejedno su suvremenici. Dijelom, tiče se to teme: Hitler je naša neprestana sadašnjost. Dijelom se tiče stilsko-estetskih formacija: suvremenost Kafke i Döblina naša je suvremenost.
"Tko je taj čovjek" knjiga je dokumenata, citata, skrivenih i otkrivenih faksimila. Nijedan povijesni podatak u knjizi nije izmišljen ni domaštan. Istina je sve, do posljednjeg djelovodnog broja i novinskog citata. Postojalo je i postoji sve. No, "Tko je taj čovjek" ni u jednom trenutku ne biva dokumentarni roman. Ovo je fikcija, fantazija o atentatu na Adolfa Hitlera, s jednim jedinim fiktivnim, izmišljenim protagonistom. Ili, možda, ni on nije posve izmišljen? To će otkrivati pomnjiv i začaran čitatelj, dok bude čitao ovu knjigu.
"Tko je taj čovjek" roman je rasprava o T. S. Eliotu, Oswaldu Spengleru i njegovom klasičnom djelu "Propast Zapada", pomalo je to i zavičajni minhenski roman, plan grada bavarske metropole na njezinim povijesnim i kulturnim vrhuncima. Po svojoj fakturi i zahvatu, roman visokog modernizma. Po prebogatoj referencijalnosti i miješanju visokih i niskih kulturno-civilizacijskih registara, postmodernistički roman. Okvirnom radnjom, onim što bi se moglo prepričati u dvije-tri rečenice, žanrovski roman, triler, jedna od onih tako rijetkih igara unutar žanra trivijalne književnosti, čiji ishod čitatelju doista biva neuhvatljiv, nenaslutljiv, doista iznenađujući. Ali ono što će dobrog čitatelja u svemu tome najprije osvojiti jest genijalno piščevo snalaženje u vlastitoj erudiciji, kakvo srećemo samo u onih pisaca koji stvarno razumiju ono o čemu govore. Hoće li biti jasno o čemu govorimo, ako sljedećeg Dežulovićevog romansijerskog srodnika otkrijemo u Umbertu Ecu, iz "Praškoga groblja"? Romane obojice pisaca lako će, naime, i u punoj napetosti čitati i takav čitatelj koji ne zna ništa ili gotovo ništa o referencama njihove proze.
Čitajte ovo: "Budućnost? Da stvarno izmisle vremenski stroj i pošalju ekspediciju u njemačku budućnost, istraživači bi se vratili i objavili kako takvog nečeg uopće nema, grleno se smijao Gustl i odmah na komadu papira skicirao skeč o putnicima kroz vrijeme koji krstare njemačkom devetom dimenzijom i vraćaju se da objave kako su sve pretražili i kako u Njemačkoj nema budućnosti. Ima samo prošlosti, i to sjajne, veličanstvene njemačke prošlosti, recimo prošle jeseni, kad je obični radnik u tvornici imao satnicu od stotinu milijardi maraka, ali budućnosti nema, ekspedicija je prevrnula cijelu Republiku od Heidelberga do Königsberga i nijednog traga budućnosti nigdje nisu našli, ni svijetle ni mračne, ni daleke ni bliske, nikakve budućnosti u Njemačkoj nema." A Gustl je August Annast, kabaretski glumac i umjetnik minhenski čuveni, pritom i kafedžija, koji je duže od četrdeset godina vodio Caffe Annast, centar kulturnog i umjetničkog života u gradu, mjesto od kojeg je Hitler zazirao, i jedan je od onih, taj Gustl, koji su, ne znajući što rade, stvarali materijal za njemačku budućnost, koju će, kao i svaku budućnost jedne obezbudućnošćene zemlje, skicirati, koncipirati i pisati veliki pisci. A njih Njemačkoj nije nedostajalo, od Thomasa Manna i Güntera Grassa do Borisa Dežulovića. Zato je Njemačka, uostalom, i preživjela. A ne zato što je prostranstvom i brojnošću Nijemaca velika.
Otvori KEKS Pay
