Nakon što je na ovogodišnjim Melodijama Jadrana, u suradnji s klapom Kaše, premijerno izveo novu pjesmu "Bonaca se vitra uželila", Goran Karan ponovno je pokazao zašto je jedan od najcjenjenijih glasova hrvatske glazbene scene. Splitski se pjevač prije toga vratio s australske turneje, na kojoj je, zajedno s Dupinima, Petrom Dragojevićem, Zoricom Kondžom i Tedijem Spalatom, odavao počast Oliveru Dragojeviću izvodeći njegove bezvremenske pjesme pred iseljenicima i ljubiteljima dalmatinske glazbe na drugom kraju svijeta.
Kako je nastala pjesma "Bonaca se vitra uželila" i što vas je inspiriralo za njezine stihove i glazbu? Pjesma "Bonaca se vitra uželila" nastala je iz lijepe rečenice na Braču kod obitelji prijatelja kad sam došao krajem zime kod njih doma i kad su se zaželjeli nekog novog društva jer mislim da su na otoku svi svima rekli što im je i kako im je. Imao sam osjećaj da na cijelom otoku treba po par svježih ušiju i onda sam u šali rekao: "Pa bonaca se vitra uželila", i to mi se učinilo kao da se u tome krije pjesma. Zapisao sam te riječi, a glazbu sam napisao kada sam otišao u Indiju. Naime, svake godine idem sam na put 20-ak dana kako bih stekao novu perspektivu na sve. Tako sam jednog dana u Indiji sjeo s gitarom, i pjesma je nastala u jedno poslijepodne.
FOTO Kolinda Grabar-Kitarović oduševljava svojim izgledom, a ovako se mijenjala tijekom godinaKako je došlo do suradnje s klapom Kaše? Shvatio sam da je nužno da klapa bude uključena jer pjesma ima taj dalmatinski napjev. Klapa Kaše je sjajna ekipa koja izvrsno pjeva i raduje se pjevanju, što je u ovom trenutku meni bilo najvažnije, da ljudi imaju veselje u glasu, da im je uzbudljivo to što rade. Vicko Dragojević je vođa klape i jednom smo zgodom predstavljali Hrvatsku turističku zajednicu u Sloveniji. Imali smo zapravo dva koncerta u nekoliko sati, i dosta smo se družili. Vicko je napisao odličan aranžman za klapu, a Nikša Bratoš, dugogodišnji oplemenjivač mojih glazbenih ideja, napravio je sve što treba napraviti da bismo zvučali zaista sjajno i svevremenski.
Premijerno ste je izveli na Melodijama Jadrana. Kako je bilo? Nakon što smo pjesmu snimili, bilo je vrlo jasno da je trebamo pokazati u Dalmaciji, a najbolje mjesto i trenutačno najbolji festival koji se događa u Hrvatskoj su Melodije Jadrana. Gospodinu Tomi Mrduljašu poslao sam radnu verziju pjesme. Rekao je da mu se sviđa i nakon toga smo je predstavili na večeri novih kompozicija u Splitu u prekrasnom ambijentu Galerije Ivana Meštrovića. Publika ju je prepoznala isti čas jer Split, koji je prilično izbirljiva sredina koja je naviknuta na visoka svjetska mjerila, zna prepoznati kvalitetu. Ljudi su odmah reagirali. Na kraju prvog refrena već je bio aplauz.
Vjerujem da vam je bilo posebno drago kada ste vidjeli da su ljudi odmah zavoljeli vašu pjesmu? Uvijek se nadaš da će se netko poljubiti baš uz tvoju pjesmu. Dok se ne poljube ljudi, dok je ne usvoje, dok je svojim ljubavima ne ožive, ništa od toga. To je misija svakoj pjesmi. Uopće se ne dam zarobiti u jednu vrstu glazbe, u jednu formu. Na kraju krajeva, tu sam stvarno dugo i bavio sam se s punim zanimanjem i puna srca svime što sam do sada radio. Počeo sam s akustičnom gitarom, sviranjem po ljetnim terasama, sam uz more ispred kuće s gitarom, pa onda preko bendova raznih kategorija. Bavio sam se i mjuziklima. Sve to mene vrlo vrlo zanima. Meni srce gori od svega toga i uopće ne dam da me bilo kakva forma ili oblik riječi sputava. A na kraju krajeva, živim u Dalmaciji, u Splitu. Sve što kažem i sve što pjevam, ima svoje pokriće u mom životu.
Prije Melodija bili ste na australskoj turneji "Tragom Olivera". Sa Zoricom Kondžom, Dupinima, Tedijem Spalatom i Petrom Dragojevićem pjevali ste Oliverove pjesme. Zanimljivo je da ste nastupali u najvećim kazalištima. Australska turneja bila je najbolje što sam doživio organizacijski, sa sjajnim interesom publike svih generacija. Svi su znali sve pjesme. Izvrsni Dupini, koji imaju potpuno pokriće nakon nekoliko desetljeća sviranja s Oliverom, dali su nam kredibilitet. Zvali su i Zoricu Kondžu, koja je vrhunska pjevačica, legendarnog Tedija Spalata, izvanrednog Petra Dragojevića i mene. Imali smo tri vrhunska koncerta u Melbourneu, Sydneyu i Perthu, i sva tri mjesta bila su kazališta velikoga kapaciteta, za dvije do tri tisuće ljudi. Interes je bio izvanredan. Bila mi je velika čast pjevati Oliverove pjesme, a svatko od nas je osim toga pjevao i po dvije svoje pjesme. Na svakom od koncerata imali smo gudače, tako da je produkcijski bilo na vrlo visokoj razini, a organizacijski još i više. Gospođa Donna Radalj i njena kompanija Face To Face, koja je organizirala koncert, ostavili su nam prekrasnu uspomenu na Australiju.
Sigurno je bilo zanimljivih anegdota? Sve je bilo prepuno zafrkancije i jako lijepoga odnosa. Bili smo svjesni da Oliverove pjesme zaslužuju samo najbolje. Bila je to prava pjesma. Puno toga smo doživjeli, od kupanja u oceanu do grljenja koala. Bilo je tu još puno anegdota, koje bi se pokvarile kad bi ih dijelio s ljudima.
Kako vidite razvoj dalmatinske glazbe danas i što mislite da je najvažnije za njezinu budućnost? Dalmatinska pisma uvijek pronađe svoj put, bez obzira na to kakvi se glazbeni stilovi, trendovi u produkciji ili aranžmani pojave. Jezik je živ, u njega ulaze novi izrazi, iznova i iznova. Svaka ulica u Splitu, svaki kvart, ima nekoga, bilo već prepoznatoga genijalca, bilo nekoga tko je tek u stvaranju. Ovo je sredina koja je doista puna talenata kao šipak zrna. Nema nikakvog straha da pjesma neće nastaviti živjeti i ići tamo gdje treba. Bez obzira na različite glazbene ukuse, vezane uz određene uspomene ili životne dobi, pjesma uvijek pronađe put. Tu su Vojko V., TBF, Daleka obala, Neno Belan, Doris Dragović, Tonči Huljić, Jelena Rozga, Severina, Gibonni, Grašo… Svaka ulica ima vrhunskog autora ili pjevača, svaki kraj je u nekom trenutku procvjetao s nekom pjesmom koja i dalje živi. To su ljudi koji su obilježili naše živote i ljubavi. Dalmatinska pjesma ide dalje. Tko će je ponijeti i kako će zvučati? Ne znam, ali ni najmanje ne sumnjam da će nastaviti živjeti.
Dosta nastupate ovog ljeta. Jeste li stigli na omiljeni picigin? Naputovao sam se ove godine već natprosječno za prvih šest mjeseci, tako da sam tek sad uhvatio desetak dana zaredom na piciginu. Počeli su se pojavljivati tragovi nekadašnje forme. Meni je ipak najbolje krajem devetog mjeseca, kad odu turisti. Tako da, dragi ljudi, ako dođete tada u Split, pronaći ćete me na plaži Bačvice.
Stvarno je Karan?