Igrom sudbine, gotovo na 10. godišnjicu smrti Arsena Dedića ostali smo i bez Matije Dedića, koji je ovog kolovoza trebao biti središnje ime u programu posvete velikom Arsenu na zagrebačkoj gornjogradskoj Sceni Amadeo. Nije bilo lako biti Matija Dedić. Ne samo zbog poznatog prezimena, poznate majke i oca ili svega što je Matija postigao kao vrhunski glazbenik, pa su i očekivanja bila velika. Nego i zato što je na domaćoj sceni instrumentalna glazba prilično opasno i veliko minsko polje s kojeg su samo najbolji i najsposobniji izašli čitavi, a tek neki kao pobjednici. Primjerice, i nedavni koncert Ladies live feat. Matija Dedić Group u Studentskom centru privukao je malo publike, bez obzira na sve prednosti medijske prisutnosti Matije Dedića i imena poznatih pjevačica.
Matija Dedić doživljavao je pritiske raznih vrsta, a osjetljiv posao umjetnika i osjetljivog čovjeka samo ih je multiplicirao, jer vrhunske domete nije moguće postići bez koncentracije. Suvišno je reći, u sredini poput naše u kojoj osnovni parametri tržišnog života glazbenika nisu povoljni, takva koncentracija i duhovni mir neostvariva su kategorija i trebalo je raditi “tisuću stvari”, pokušavajući ostati vjeran visokim standardima.
Mnogi se sad sindromom “rasprodaje boli” šlepaju na Matiju, jer bili su “najbolji prijatelji”, a malo njih uopće zna koji su bili prioriteti Dedića mlađega. Slično tomu, naklapanja da je pao u kupaonici ili da ga je izdalo srce ulaze u sferu očekivanih govorkanja, koja je prekinula samozatajnost obitelji koja se odlučila na sprovod u uskom krugu najbližih, kao i kod Arsenova ispraćaja. Jer, ako vam nešto poslije života ne treba, onda je to pažnja viška publike koja nije bila dio internog kruga Dedićevih.
Matija Dedić iza sebe je ostavio pregršt sjajnih postignuća i na domaćoj i na inozemnoj sceni, snimajući s domaćim i svjetskim glazbenicima svjetskog formata. Današnja jazz scena u Hrvatskoj iznimno je jaka, jedna od najupornijih kod nas. No, prije tridesetak godina nekoliko mlađih protagonista započelo je put pomlađivanja domaćeg jazza, da bi danas bili općeprihvaćene vrijednosti, zaslužne i za dolazak mnogih novih imena nakon njih te procvata cijele scene posljednjih godina.
Matija Dedić odigrao je važnu ulogu u tom približavanju jazza domaćoj publici koju uobičajeno ne povezujemo s jazzom. I njegovi zadnji samostalni koncerti u ZKM-u, ili oni s Tamarom Obrovac s kojom je do samog kraja ostao najaktivniji, ili spomenuti crossover nastup s nekoliko pjevačica u Studentskom centru prije samo nekoliko tjedana podsjetili su na početke i odiseju kojom su Matija, Tamara, Elvis Stanić i drugi započeli novu priču i potom izrasli u najvažnije predstavnike novog domaćeg jazza devedesetih.
Prije tridesetak godina, skoro istovremeno, u razmaku od godine dana, Tamara Obrovac, Elvis Stanić i Matija Dedić objavili su prve albume. Da se radilo o sjajnim počecima govori da su sva ta CD izdanja i danas ostala na popisima najvažnijih domaćih albuma posljednjih tridesetak godina. Tamara Obrovac 1996. je objavila “Uliku”, godinu kasnije Elvis Stanić “Terra Sacra”, a Matija Dedić “Some Blues” s kvartetom Boilers, da bi 1998. Dedić objavio i prvi album sa svojim triom, “Octopussy”.
S članovima tog trija, bubnjarom Krunoslavom Levačićem i kontrabasistom Žigom Golobom svirao je “do kraja”, pa tako i na spomenutom koncertu u ZKM-u s Tamarom Obrovac, iz čijeg je kvarteta sredinom devedesetih i nastao Dedićev trio. Spominjao je to i sam Matija, jer tako je počeo; nakon što se 1997. vratio sa studija u Grazu, Tamara Obrovac ostala je bez talijanskog pijanista, pozvala je Matiju Dedića, a on je pak s njezinom ritam sekcijom napravio svoj trio.
Situacija tada nije bila nimalo ružičasta za domaći jazz. Čak i nakon što je američki magazin Time krajem 1999. uvrstio Boilerse na popis najzanimljivijih glazbenih pojava nove Europe, na domaćem terenu nije se moglo govoriti o VIP tretmanu kakav bi se očekivao za jazziste te reputacije. Ako je Jerry Lee Lewis dobio nadimak The Killer, onda bi se ta sintagma u drugačijem kontekstu svakako mogla odnositi i na Matiju Dedića. Možda smo ga mogli nazvati i najradišnijim čovjekom u domaćem jazzu, iako konkurencija nije bila mala. Premda je radio na mnogim projektima koji su bili na estradnoj strani priče, osnovna i najveća ljubav Matije Dedića bila je i ostala – klavir. A kad je svirao sa svojim triom, ili Tamarom Obrovac, Matija Dedić bio je nedostižan na svom terenu.
Matija je posljednjih desetljeća bio u briljantnoj sviračkoj formi bez obzira na to u kojoj smo ga postavi gledali, a bilo ih je mnogo. Od albuma “Family” koji je promovirao svirkom u Studiju Bajsić na HTV-u, do mnogih projekata s rock glazbenicima poput Zorana Predina ili drugačijih svirki s Gibonnijem; zajedno su on i Gibo s bendom znali napraviti dojmljiv dernek u bečkom klubu Porgy&Bess, ali jazz je ipak bio njegova najdraža priča.
Kada je Dedić na svojim koncertima počeo poskakivati na klavirskom stolcu ili se premještati s desne na lijevu stranu i natrag, pronalazeći tipke za koje niste znali da postoje, bilo je jasno da je vrag odnio šalu. Album “Matija svira Arsena” iz 2015. bio je razdjelnica s kojom je čak i tromo domaće tržište pokazalo da pred ključnim projektom dvojbe nema. Lako što je na popisima kritičara proglašen za album godine, ali čak pet osvojenih nagrada Porin, uključujući i onaj u kategoriji albuma godine – što se dogodilo prvi puta nekom instrumentalnom domaćem jazz albumu – pokazalo je da velike proboje rade oni najbolji.
Dapače, kao najprodavaniji domaći album 2015. “Matija svira Arsena” svjedočio je rijetkoj pojavi, usuglašenosti stručne javnosti i poklonika sa željama masovne publike. Radilo se o projektu čija je važnost debelo nadilazila granice jedne sezone ili karijere. Godine 2019. Matija Dedić održao je jedan od svojih najvažnijih koncerata, obilježivši 25. godišnjicu karijere. U zagrebačkoj dvorani Studentskog centra promovirao je inozemni album “Influence” koji nije ni objavljen kod nas, a snimio ga je u Parizu, gdje smo se sasvim slučajno sreli usred grada nekoliko mjeseci prije, dok je snimao tamo.
Legendarni bubnjar Petera Gabriela Manu Katche stigao je i u Zagreb. Suradnja i na albumu i na koncertu publici je priuštila iz blizine čuti i vidjeti majstora bez kojeg Peter Gabriel ne ide na turneje i ne snima albume. Katche, gost i zvijezda večeri, bio je fasciniran Matijinim umijećem. Bili su i mnogi drugi kojima sad ostaje slušati sve ono što prije nisu čuli, jer je Matija Dedić iza sebe ostavio opus koji tek sad treba ponovno revalorizirati.
Otvori KEKS Pay
