Britanski glazbenik Chris Rea u jednom je trenutku svoje dugotrajne karijere postao velika pop-zvijezda. Bilo je to početkom osamdesetih kada je serijom hitova i albuma dospio među najpoznatije glazbenike dekade. Velika pop-zvijezda postao je postupno, radom, spojem talenta, upornosti i prepoznatljivog glazbenog veza, a ne preko noći. Iako je karijeru počeo još početkom sedamdesetih, pravi proboj prema širokoj publici dogodio se tek u osamdesetim godinama s albumima "Shamrock Diaries", "On the Beach" i "Dancing with Strangers". Uz velike hitove Rea je počeo puniti velike dvorane, a vrhunac popularnosti dočekao je 1989. s albumom "The Road to Hell".
Iako ga mnogi pamte kao "zvijezdu osamdesetih", Rea je u glazbi bio ne samo mnogo dulje nego i dublje od površne identifikacije masovne publike s njegovim najvećim uspjesima. Dok ga je ta široka publika ponajprije poznavala po najpopularnijim pjesmama, u drugom planu ostao je njegov rad prije i poslije toga, kada se tek probijao na poziciju pop-mahera čije su melodije postale neizbježne na FM radijskim postajama ili kad se vratio korijenima, što smo srećom imali prilike čuti dva puta uživo u Zagrebu.
Pogotovo u ovo predbožićno vrijeme, u osvrtima nakon njegove smrti u 75. godini, svi ističu pjesmu "Driving Home For Christmas" kao jedno od općih mjesta glazbenog menija u sezonskoj potrošnji prigodnih pjesama. No Chris Rea bio je daleko ozbiljniji glazbenik i sjajan gitarist, koji je u karijeri napravio puno značajnijih stvari od ovih najpoznatijih pjesama po kojima ga većina pamti. U zadnjoj fazi karijere Rea se namjerno odrekao tih najpopularnijih zgoditaka i na svojim novijim albumima posvetio se redefiniranju zvuka gitare, a imali smo sreću da smo ga kod nas vidjeli baš u toj, svirački sjajnoj fazi rada.
Bilo je to u Zagrebu, na Velesajmu 2008., kamo je došao u sklopu turneje u povodu albuma "The Return Of The Fabulous Hofner Bluenotes", dok je 2012. godine u Boćarski dom stigao u sklopu turneje za album "Santo Spirito Blues", opet pretežno posvećen gitarističkim stilizacijama. I premda ga najšira publika poznaje po seriji hitova iz osamdesetih, Chris Rea je i prije toga globalnog uspjeha, a i zadnjih godina, kad se vratio korijenima, prije svega bio znalački gitarist koji je pop-slavu stekao gotovo nenamjerno, dijelom i zbog sličnosti sviranja s J.J. Caleom, Markom Knopflerom, pa i Ericom Claptonom.
Chris Rea pripadao je upravo tom krugu glazbenika sklonih laid backu, opuštenoj svirci za ugodno starenje i, primjerice, već nakon početka s novom pjesmom "The Last Open Road" u Boćarskom domu jasno se čulo da ga format promišljene bluesy svirke uz odličan prateći sastav zanima više od pop-slave, koju je gurnuo u drugi plan.
Budući da se u Boćarskom domu tada skupilo više od dvije tisuće ljudi s ne baš jeftinim ulaznicama, Rea je promotorima opravdao ulaganje i pokazao da se dvorana može napuniti i kad se donosi zahtjevnija glazba.
Chrisa Reu dvije godine prije toga gledao sam i u ljubljanskom Tivoliju, a manje-više sličan koncept koncerta dočekao nas je i tada u Zagrebu, samo garniran dodatkom novih materijala objavljenih u međuvremenu. No Rein gitaristički potpis, glas koji stvara ugođaj i melodične pjesme, s dozom blues-prosviravanja između svega toga, bili su pouzdan meni koji je publika dobro poznavala i prihvaćala. Ukratko, na prilično luksuznoj i efektno osvijetljenoj pozornici Chris Rea u Zagrebu je pokazao da prije svega uživa u svirci s peteročlanim sastavom, a tek potom u "staroj slavi". Dakako, u više od sat i pol čuli smo i neizostavne hitove poput "Josephine", "The Road To Hell", "On The Beach" i "Let's Dance", ali je gro programa ipak bio posvećen novim pjesmama i efektnom gitarističkom vezu.
Rea je bio najbolji kad se odmaknuo od pop-formata u kojemu je, htio ili ne, počinjao nalikovati sitnom vezu Marka Knopflera i Dire Straitsa, iako su njegov robusniji svirački ton gitare, pogotovo kada se koristio slideom, i namjeran korijenski ugođaj, sugerirali da je bliži izvorima delte Mississippija. Poneke sličnosti s rifovima Canned Heata ili ZZ Topa na zadnjim albumima, također izniklim iz blues-tradicije, kao i nekoliko reggae-posveta pokazale su da je s bendom sposoban proširiti teritorij rada, ali pritom je uvijek "platio" i dug zabavi publike najpoznatijim pjesmama.
Dakle, imali smo sreću da smo pod stare dane vidjeli ne samo pop-zvijezdu nego i sposobnog stilista gitare i korijenskih žanrova rocka, pri čemu je Rea inspirativnim nastupima u Zagrebu i u Ljubljani svoju dugogodišnju karijeru sažeo ne po ukusu publike, nego po vlastitome. Za čovjeka koji se popeo na vrhove top-lista bio je to znak da nikada nije ispustio iz ruku sklonost promišljenoj svirci i da poziciju pop-zvijezde nije žrtvovao nauštrb sviračkoj uzbudljivosti. Za potrošni svijet pop-glazbe više nego dovoljan znak zašto je Chris Rea bio prije svega zanimljiv glazbenik, koji je, stjecajem okolnosti, najpoznatiji dio karijere proveo kao svima poznata pop-zvijezda, o čijim mnogim i drukčijim sposobnostima mnogi zapravo i nisu znali mnogo.
Otvori KEKS Pay
