Poznata hrvatska umjetnica, Edita Schubert (1947. – 2001.), dobila je prvu veliku samostalnu izložbu izvan Hrvatske, i to u prestižnom švicarskom Muzeju Susch. Postav nazvan "Profusion" (Obilje), otvoren do svibnja 2026. godine, privukao je pažnju svjetskih medija, a opsežan tekst posvetio joj je i britanski The Guardian.
U njemu se naglašava ključni, a često zanemaren aspekt njezina života i rada, onaj koji je duboko povezivao dva naizgled nespojiva svijeta: umjetnički atelje i dvoranu za seciranje. Njezina iznimna karijera, tijekom koje je izlagala na Venecijanskom bijenalu i Bijenalu u Sydneyu još 1982. godine, ostala je relativno nepoznata široj međunarodnoj publici, no ova retrospektiva to ispravlja, bacajući svjetlo na genijalnost umjetnice koju je kritičar Ješa Denegri svojedobno nazvao predvodnicom "prakse obilja".
Više od tri desetljeća, Edita Schubert vodila je, kako piše Guardian, dvostruki život. Svakoga radnog dana, od osam ujutro do tri poslijepodne, radila je kao crtačica na Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Ondje je s gotovo forenzičkom preciznošću crtala secirana ljudska tijela, a njezine minuciozne ilustracije mišića, kostiju i organa i danas se koriste u kirurškim udžbenicima i priručnicima za studente medicine u Hrvatskoj. Kustos izložbe David Crowley ističe kako Schubert nimalo nije bila uznemirena boravkom u dvoranama za seciranje, dapače, bila je potpuno uronjena u tu praksu. Iako dvostruke karijere nisu bile rijetkost za umjetnike u bivšoj Jugoslaviji, gdje je komercijalno tržište umjetnina bilo slabo razvijeno, način na koji su se njezina dva svijeta prožimala bio je apsolutno jedinstven i gotovo nezabilježen.
Ta dva poziva nisu tek koegzistirala, već su se duboko ispreplitala, stvarajući jedinstveni umjetnički izričaj. Alati iz anatomskog laboratorija postali su njezini umjetnički instrumenti. Skalpeli kojima je radila čiste rezove na kadaverima postali su oruđe za paranje slikarskog platna. Medicinska traka, namijenjena previjanju rana, služila joj je za spajanje perforiranih umjetničkih djela, a staklene epruvete, inače rezervirane za laboratorijske uzorke, postale su posude za pohranu njezine vlastite, fragmentirane autobiografije. Granica između preciznog, znanstvenog promatranja ljudskog tijela i radikalnog umjetničkog eksperimenta u njezinu se radu potpuno izbrisala, pretvarajući medicinsku praksu u temelj avangardne estetike.
Frustracija tradicionalnim slikarstvom tinjala je u njoj još od studentskih dana na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je bila prisiljena slikati aktove. Ta napetost kulminirala je u jednoj od njezinih najpoznatijih izjava, koju je dala povjesničarki umjetnosti i bliskoj prijateljici Leonidi Kovač: "Umjesto kista u platno sam zabila nož. Morala sam to učiniti, jednostavno mi je na živce išla ta zategnuta površina na kojoj sam kistom trebala govoriti o nečemu". Taj poriv 1977. godine dobio je doslovan oblik. Stvorila je seriju od jedanaest velikih platana, svako obojivši u monokromatsku plavu, a zatim je medicinskim skalpelom napravila stotine preciznih rezova. Potom je presavijala izrezanu tkaninu kako bi otkrila naličje, stvarajući djela koja je dokumentirala s forenzičkom točnošću, datirajući svako od njih kako bi naglasila da se radi o akcijama, gotovo performansima.
Iako su hrvatski kritičari dugo promatrali njezina dva života kao potpuno odvojena, onaj avangardne umjetnice i onaj medicinske ilustratorice koja plaća račune, Leonida Kovač, jedna od rijetkih osoba kojoj je Schubert davala intervjue, tvrdi suprotno. "Moje je mišljenje otpočetka bilo da su te dvije osobnosti bile duboko, duboko povezane", objašnjava Kovač, a u tekstu prenosi The Guardiana. "Ne možete raditi trideset i pet godina na Zavodu za anatomiju od osam ujutro do tri poslijepodne, a da vas ono što tamo vidite ne oblikuje". Sama Schubert dala joj je ključ za razumijevanje kada je na pitanje o značenju svojih radova odgovorila: "Da, sva moja umjetnost ima karakter seciranja... seciranje kao večernji akt". Ta je izjava za Kovač bila pravo otkriće, rijedak trag koji je ostavila umjetnica koja je rijetko objašnjavala svoj rad i koja je ponekad namjerno izlagala lažne radove dok bi originale skrivala ispod kreveta.
Švicarska izložba posebno je dragocjena jer otkriva medicinske tragove čak i u djelima koja se na prvi pogled čine potpuno apstraktnima. Sredinom osamdesetih godina Schubert je stvorila seriju geometrijskih slika, takozvanih trapeza, koje su jugoslavenski kritičari svrstali u tada pomodni pokret neo-geo. Međutim, Kovač je istinu otkrila tek godinama kasnije, dok je katalogizirala umjetničinu ostavštinu. "Pitala sam je kako nastaju trapezi", prisjeća se Kovač. "A ona mi je rekla: 'Vrlo jednostavno, to je ljudsko lice'". Karakteristične boje, koje su kolege prozvale "Schubert crvena" i "Schubert plava", bile su zapravo točne nijanse koje je koristila za ilustriranje dviju glavnih vratnih arterija za kirurški anatomski udžbenik koji se koristio diljem Europe. Njezine apstrakcije bile su, zapravo, visoko stilizirana ljudska tijela, nastala dok je danju radila na anatomskim crtežima.
Tijekom devedesetih, suočena s brutalnošću Domovinskog rata, Schubert je reagirala serijom kolaža. Ljepila je novinske fotografije i tekstove izravno na podlogu, fotokopirala ih i uvećavala, a zatim preko svega slikala akrilom, dodajući crne trake nalik barkodovima i geometrijske oblike koji su djelomično prekrivali prizore užasa. Jedan rad prikazuje opsadu Vukovara, čije je razaranje djelomično prekriveno motivom koji podsjeća na klavirske tipke. Njezina sestra Marina prisjeća se kako je umjetnica tim intervencijama "prekrivala surovu stvarnost vlastitim vizualnim jezikom". Posljednji radovi nastali su nakon što joj je 1997. dijagnosticiran rak. U djelu "Biografija" (1997. – 1998.) ispunila je staklene epruvete fotografijama iz djetinjstva, s putovanja, reprodukcijama svojih djela, anatomskim crtežima te autoportretima bez kose nazvanim "Lažni osmijeh". Nakon što je godinama secirala druge, Schubert je odbila biti svedena na medicinski slučaj. Odbila je daljnje liječenje, potpuno svjesna posljedica, ostavivši iza sebe opus koji i danas, desetljećima nakon njezine smrti, ostaje jednako zagonetan i moćan.
Njenu retrospektivu gledali smo 2015. u Zagrebu u Galeriji Klovićevi dvori.
Otvori KEKS Pay
