Branimir Johnny Štulić bio je produktivan i cijenjen autor, kako glazbe tako i tekstova. Između 1980. i 1983. objavio je šest albuma, među kojima i dva dvostruka te jedan trostruki. Nakupilo se tu jako puno iznimnih pjesama te je Štulić priredio i knjigu "Big Beng", u kojoj su objavljene pjesme nastale između 1975. i 1985. Knjiga u vlastitom izdanju izdana je pod imenom Johan B. Štulić i nije nikad bila u slobodnoj prodaji te je danas rijetko i vrijedno kolekcionarsko izdanje.
Ove godine jedan primjerak prodavao se na Njuškalu za čak 135 eura. No glazbenici su se u Hrvatskoj rijetko odlučivali svoje stihove ukoričiti ili objaviti kao knjige poezije. Mnogi ih nisu ni doživljavali kao pjesnike, nego prije kao tekstopisce koji su stihove prilagođavali nekoj glazbenoj podlozi. Rijetki su se nakon Štulića odlučili na takav korak. Knjigu svoje poezije objavio je 2001. godine i Darko Rundek te nakon toga tek još nekolicina.
Negdje u vrijeme kada je Štulić izdao "Big Beng", a Haustor svoje treći album "Bolero", školarac Boris Jokić počeo je otkrivati glazbeni svijet. Prve ploče koje je kupio jako su utjecale na njega. Negdje u petom razredu čuo je da neki američki sastav imena R.E.M. objavio album pa ga je kupio na zagrebačkoj Remizi, usput je zapazio i jednu crvenu kasetu njemu još nedovoljno poznate grupe Haustor, pa je i nju kupio.
Vrpce su se izlizale od slušanja i tu je počela njegova ljubav prema glazbi, koja traje i danas. Uskoro je otkrio i Azru, EKV... "Otvorile su mi se neke nove dimenzije, neki novi svjetovi, neke ideje o tome da se kroz glazbu drukčije može promišljati cijeli svijet", kaže Jokić, danas doktor psihologije, ravnatelj Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i voditelj emisije "Glazbeni kurikulum" na radiju Yammat, koji je postao veliki poznavatelj suvremene pop-kulture, posebice glazbe. Ove je godine objavio i knjigu "60 otkucaja – glazbena lektira", u koju je uvrstio 60 njemu važnih pjesama, a tekstove o pjesmama ilustrirali su učenici Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu. U knjizi uz glazbene reference, osobne priče i umjetničke slike mladih talenata autor istražuje kako pjesme oblikuju našu percepciju, identitet te odnos prema životu i svijetu. Jokić govori zašto se odlučio za taj pothvat i zašto je važno da i takva umjetnost nađe svoje mjesto u knjižarama, ali i u školama.
– U pozadini knjige je nekoliko stvari. Prvo, to je moja strast prema glazbi, koju sam otkrio kao osnovnoškolac. Drugi razlog je taj što smatram da Hrvatska kao država uopće ne cijeni suvremenost i suvremenu umjetnost, a posebice suvremenu glazbu. U potpunosti smo nesvjesni kvalitete rada i umjetnosti koju ljudi ovdje rade u glazbi. I to je zapravo bio poticaj da napišem tu knjigu. A treća stvar je ta da mladi ljudi danas slušaju najrazličitiju glazbu i da često nemaju priliku uopće doći u doticaj s nekim autorima i autoricama za koje smatram da bi ih svatko, od 7 do 97, trebao čuti i upoznati se sa svjetovima koje oni otvaraju – objašnjava Jokić te dodaje da je poražavajuće da velik broj mladih nikad nije čuo primjerice za Darka Rundeka, Arsena Dedića ili Bowieja. U knjizi su obrađene pjesme Josipe Lisac, TBF-a, Azre... Uključen je i niz inozemnih glazbenih imena, a među njima su i Rage Against the Machine, Nina Simone, Bob Dylan, Rosalía, The Beatles, John Coltrane, Bruce Springsteen, The National, The Ramones...
Svojevremeno se, dok je radio na kurikularnoj reformi, zalagao i da neki autori iz suvremene rock i pop glazbe uđu u lektiru. Jokić objašnjava zašto misli da je to važno te koji su to autori vrijedni toga da uđu u lektiru.
– Kada smo radili na cjelovitoj kurikularnoj reformi, suvremena je glazba već tada našla svoje mjesto u predmetu glazbena kultura. Međutim, ja sam zagovarao da neki od njih, poput recimo, Branimira Johnnyja Štulića, postanu i dio lektirnih naslova i onoga što se čita u predmetu hrvatski jezik. Međutim, tu priča nestaje. Malo ljudi zna i vrlo je zanimljivo da su u prijedlogu kurikuluma predmeta katolički vjeronauk, koji su izrađivali kolegice i kolege koje je imenovala Katolička crkva, već u osnovnoj školi htjeli uključiti suvremenu glazbu kao sadržaj koji treba potaknuti mlade ljude da promišljaju i da se kritički osvrnu. Jedna od pjesama koju su uvrstili u prijedlog kurikuluma bila je pjesma Gorana Bareta "Put ka sreći". E sad, to je za mene škola, da recimo, poeziju Gorana Bareta ili Branimira Johnnyja Štulića, a možemo govoriti i o različitim drugim hrvatskim izvođačima, dođe do mladih ljudi. Osim teksta tu je i glazba, koja ih potakne da zapravo na drukčiji način promišljaju svijet oko sebe – kaže Jokić te spremno izdvaja autore koji se po njemu ističu i kao pjesnici.
– Pa sigurno, ako govorimo o poetskom elementu bez ovog glazbenog, izdvajaju se neki autori. Iz zagrebačkog novovalnog miljea tu bi sigurno bili Darko Rundek i Branimir Johnny Štulić. Zatim tu je Goran Bare pa Damir Urban, koji ima poetski senzibilitet. Pravih bisera ima i u Dalmaciji. Recimo, sigurno Momčilo Popadić, koji je pisao pjesme za Olivera Dragojevića, ali i za mnoge druge. Potom tu je Toma Bebić. Tu je i Gibonni kao tekstopisac, Neno Belan, Dino Dvornik. Postoje neki ljudi koji su otvarali neke druge svjetove – kaže Jokić, koji se slaže da bi bilo dobro i važno da neki od njih dobiju i svoje knjige poezije jer već imaju poprilično velik opus sjajnih pjesama.
– Ako govorimo o hrvatskim okvirima, mnogi od ovih koje sam naveo, ali i neki drugi, kao što su Pips, Chips & Videoclips, Let 3 i Elemental, sigurno zaslužuju da se njihova poezija na neki način objavi i kao knjiga, što bi bilo važno. Do prije 30-40 godina svi su znali da je, recimo, Bob Dylan vrlo vješt tekstopisac, ali malo tko bi vjerojatno rekao da će dobiti Nobelovu nagradu za književnost. Sama činjenica da stvarate svoju poeziju i uz nju glazbu te da je izvodite nešto je vrlo vrijedno i na to ne bi trebalo gledati kao na nešto manje vrijedno, nego štoviše, kao na nešto vrijedno literarne pažnje – kaže Jokić.
Tomislav Brlek, profesor na Katedri za opću povijest književnosti Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, objašnjava nam može li se uglazbljene stihove uopće i smatrati poezijom.
– Ne bi trebalo biti nimalo neobično tražiti pjesničku vrijednost u verbalnim tvorevinama nastalima da bi bile otpjevane. Stihove za pjevanje pisali su, uostalom, i Brecht i Sartre i Voznesenski, da Borisa Viana i ne spominjemo. Ezra Pound pak eksplicitno je tvrdio kako je krajnji cilj njegovih modernističkih prozodijskih inovacija i kritičko-didaktičkih napora obnova izgubljenog "umijeća pisanja za pjevanje". A Hans-Magnus Enzesberger među ostalim je i prevoditelj Dylana, koji je 2010. na lamentacije o malom interesu za poeziju odgovorio kako i sami pjesnici uglavnom odveć usko određuju pjesničku vještinu: "Svako dijete zna dvjesto pop pjesama napamet – a to nije proza." Ne mora nipošto, jasno je samo po sebi, svaki otpjevani tekst biti poezija pa najčešće, kao što znamo, i nije. Ali isto tako nema nikakvih razloga da se načelno odriče mogućnost da to bude. Naprotiv – kaže profesor Brlek te pojašnjava zaslužuju li neki tekstopisci iz glazbenog svijeta i pjesnički status.
– Pitanje zaslužuju li tekstopisci pjesnički status zapravo je pseudoproblem, koji se, kao i štošta toga, refleksno preuzima iz anglofone sfere – dapače, specifičan je, još uže, za američku kulturu. Ostrašćene ispade kakve je izazvala dodjela Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu teško bi uopće bilo zamisliti u Francuskoj, gdje su Jacques Brel ili Georges Brassens odavno uvršteni u prestižni niz Poètes d'aujourd'hui izdavačke kuće Seghers. U Italiji se također Fabrizio de André i drugi prvaci canzone d'autore bez ostatka smatraju pjesnicima, baš kao i Visocki ili Okudžava u Rusiji. Ni u Sloveniji, sudeći po statusu Svetlane Makarovič ili Tomaža Pengova, to nije sporno. Da Arsen Dedić, koji je, kako znamo, blisko drugovao s Luigijem Tencom i Ginom Paolijem, i u povodu čijeg je rada Igor Mandić 1983. napisao uzornu raspravu "Pjesnik na pozornici", u kojoj akribično podastire razvoj šansone kao umjetničke vrste, ali i Branimir Štulić i Darko Rundek, spadaju u istu kategoriju, naime, autora čiji tekstovi, premda pisani da bi bili pjevani, mogu funkcionirati i lišeni muzičkog i (ne manje važnog) izvedbenog konteksta, mislim da bi svakome iole upućenom trebalo biti očito. Svi su navedeni, kao i mnogi drugi, kod nas i u svijetu, s razlogom objavili zbirke svojih stihova. Inače, Leonard Cohen, Patti Smith ili Svetlana Makarovič svoje su karijere započeli između korica knjiga, da bi tek potom stupili na pozornicu i snimali ploče – kaže Brlek.
Iako ima sjajnih tekstopisaca rijetki se u Hrvatskoj odlučuju svoje stihove objaviti kao knjige. Krešo Blažević, osnivač Rockmarka, prve specijalizirane knjižare u glazbi u Zagrebu, kaže da knjige stihova hrvatskih glazbenika ne zauzimaju puno mjesta na policama.
– Nema ih puno. Sanjin Karamehmedović iz Silentea prije dvije godine objavio je knjigu "Terca na tišinu" s 40 uglazbljenih i neuglazbljenih pjesama. Srđan Sacher, izvrstan tekstopisac, ranije je objavio sjajnu knjigu, Mile Kekin prošle je godine objavio knjigu pjesama. Ima i knjiga o Riperovim stihovima, ali u kojoj su neki drugi govorili o njegovim tekstovima. U svakom slučaju malo je do sada knjiga stihova. Neki autori valjda misle da pjesme ogoljele od muzike ne bi bile dovoljno dobre te se ne odlučuju na takav korak. No ima sjajnih tekstopisca, recimo Urbanove i Baretove pjesme sjajne su i za glazbenu podlogu i bez nje. Zatim tu su i Rundek i Saša Antić iz TBF-a. Ima i publike za takvu vrstu literature. Nama su se znali javljati profesori nakon što bismo objavili neku knjigu o glazbi koji su je odlučili kupiti jer žele unijeti inovacije u nastavu. I sad su se javili neki profesori da će na nastavi obrađivati neke pjesme iz Jokićeve knjige. Bilo je i primjera da je učiteljica ili nastavnica cijelom razredu kupila neku knjigu. Zanimljive su i knjige u kojima autor objašnjava kako su nastale pojedine pjesme, u kakvim situacijama. Paul McCartney objavio je takvu knjigu, i kada je čitaš, drukčije percipiraš pjesmu i ona ima drugo značenje – kaže Krešo Blažević, koji nema dilemu treba li neke autore uvrstiti u lektiru.
– I ja bih volio da smo kada sam išao u školu obrađivali autore poput Štulića, Houre ili pjesme Filma, Parnog valjka ili kasnije Urbana i Bareta. Bilo bi dobro da smo ih obrađivali na satu hrvatskog jezika, jer drukčije pristupaš učenju kada imaš nešto što ti je blisko. Ne znam zašto je problem suvremenu glazbu uvrstiti u lektiru. Naravno da će se i dalje učiti i izučavati klasici i da njih nitko neće ugrožavati, ali treba ubaciti i tekstove iz suvremenog života i vremena – smatra Blažević, koji dodaje da i među mlađim autorima ima onih koji se ističu kvalitetnim tekstovima.
– MORT ima ozbiljnije tekstove. Nina Romić je super tekstopisac. Njezina glazba nije komercijalna, ali zaslužuje pozornost. Malo je pozornosti na tom kantautorskom valu jer tu ima sjajnih izvođača, poput Mary May. Tu si i Porto Morto, Silente, Mayales. Vojko iz trapa ima liriku. Edo Maajka ima kvalitetne tekstove. Kod trepera se uglavnom sve vrti oko zabave. Auti, cure, neke rime. Ima i kod njih poneka pjesma s porukom, ali to nije glazba koja će ostaviti neki dublji trag – smatra Blažević.
Jedan od najnagrađivanijih pjesnika srednje generacije, autor dvadesetak knjiga, pjesnik Marko Pogačar, nekada i sam bubnjar u bendu, kaže kako je domaća pop-rock scena iznjedrila velik broj vrsnih tekstopisaca te navodi svoje favorite.
– Uz šansonijere poput Arsena Dedića i recimo "nesvrstane", autore koje je teško ukalupiti u žanr, poput Tome Bebića, Francija Blaškovića ili Mancea, koji su tekstove, čini mi se, promišljali ipak na nešto drukčiji način, za mene to su uvijek bili Johnny Štulić i Darko Rundek. Poštujem i neke druge poetike, jednostavnije, ali koje baš zato znaju biti zaguljen, klizav teren; u rasponu od nekih pjesama Jure Stublića i Marijana Bana, preko Gorana Bareta, Rippera i Leta 3 do Saše Antića i Vojka V, koji su opet neka sasvim druga priča. Neke od njih vjerojatno bismo mogli nazvati pjesnicima, ali ne vidim potrebe. Oni se ponajprije bave ipak jednom drugom, od klasičnog pjesništva, barem što se mene tiče, često zahtjevnijom disciplinom – kaže Pogačar i navodi Azrine albume "Filigranski pločnici" i "Krivo srastanje" ili Haustorove "Treći svijet" i "Bolero" kao primjere onih s hrpom izvrsnih tekstova. Pogačar smatra da neki od autora sasvim sigurno mogu naći svoje mjesto i u lektiri.
– Ne znam više kako točno izgledaju književni kurikulumi. Kad sam ja išao u srednju školu, u čitankama je bilo i brdo gluposti, poput pjesama raznoraznih generala i časnih sestara, stavljenih uz bok s Krležom, Ujevićem, Goranom. Štulića bi svakako trebalo čitati u školama, kao i Dylana – dodaje Pogačar, koji smatra da je i na rock sceni sve manje kvalitetnih tekstova. Uz ogradu da ne sluša komercijalne radiopostaje i da, dok kuha, da sluša Radio Student, kaže kako je na srednjostrujaškoj i indie sceni ono što slučajno čuje poprilično loše, ali da uvijek iskrsnu neki zanimljivi tekstopisci, poput Dimitrija Dimitrijevića.
– Nije slučajno da se najrelevantnija novija kompilacija zagrebačkih indie bendova zove "Generacija bez refrena". Mlađi su se muzičari, čini mi se, još prije 20 i više godina fokusirali prije svega na zvuk, žanr, a tekst je, ako ga je uopće bilo, tretiran kao nužno zlo. Singer-songwriteri su, također, uglavnom podbacivali. U tom smislu su se najzanimljivije stvari u posljednje vrijeme vjerojatno događale u hip hopu, koji mene osobno i ne zanima previše. Moj opći osjećaj je da su tekstovi danas generalno umjetnički manje ambiciozni i slabiji, da je ljestvica postavljena daleko niže, kod samih autora, kritike, publike. Danas se, tvrde, eksplicitno može reći puno više toga nego prije 40 godina, samo čini se da se to "puno više" uglavnom svodi na "droca", "crack", "gun"i slično. Nekad su se subverzivne, sistemski kritične pjesme možda skidale s ploča samo da bi se pojavile na sljedećima. Danas se takve pjesme u principu jednostavno ne snimaju. Kada se neka, poput npr. "Firme" Hladnog piva, ipak pojavi, služi više kao podsjetnik na ono što smo izgubili – zaključuje Pogačar.
– Rock poezija, taj termin je zavodljiv i pomalo nategnut... gotovo oksimoron. No doista su neki autori, netko u više, netko u manje trenutaka, ponekad dosegnuli najvišu razinu arta, tj. književnoga izričaja, odnosno "prave" poezije. Ili da parafraziram znamenitog Davida Leinga a propos pop-kulture i industrije zabave: "Unatoč potrošačkom društvu postoje pojedini albumi koji u određenim uvjetima predstavljaju ipak nešto više od izraza kulture profita i ideologije pasivne potrošnje." Dakle, postoje poneki autori koji u određenim trenucima nadahnuća dostižu te art/književne/poetske visove. To su u prvom redu najveći: Arsen Dedić. Ikona. Guru. Da je pisao u brojnijem jeziku, bio bi u rangu Dylana, Cohena, Reeda, Cavea. Ma i ovako već jest. Tvorac bez sumnje antologijskog opusa nastavio je pisati poeziju objelodanjenu 1971. u knjizi "Brod u boci". Tu su i novovalni heroji Rundek, Sacher, Stublić, Houra na prva dva albuma i posebno, naravno i ponajviše, Štulić, taj veliki pjesnik Zagreba, koji je najutjecajniji domaći stihoklepac nakon Arsena, a čiji je doprinos i "kristaliziranje jezika nastalog pročišćavanjem svakodnevnog govora ulice preobraženog u pjesnički idiolekt". Potvrda tomu je i vrednovanje Štulićeva opusa i uvrštavanje njegovih pjesama u brojne antologije i preglede suvremene poezije – kaže Branko Kostelnik, publicist, glazbenik, multimedijalni umjetnik, producent u MSU i predavač kolegija Pop kultura i mediji na Sveučilištu VERN.
Kostelnik smatra i da bi uz one koji su već objavili zbirke pjesama, poput Štulića, Rundeka, Sachera... sad bio red na Sašu Antića iz TBF-a i Edu Maajku. Navodi i da neke jake pjesme imaju i Mile Kekin, Coki Muratović iz Jinxa, Riper iz Pipsa, Elemental, Paraf, Marijan Ban, Gibonni, Majke, Let 3, KUD Idijoti te cijeli niz autora drugog novog vala s naravno pokojom pjesmom poput Boe, Doriana Graya, Animatora, pa alter/art bendova poput Sexe, Grča, Trobeca, Rodericka... Kostelnik smatra i da se među mlađim autorima nađu pjesnički istupi koji zavređuju pozornost, ali treba im još vremena da sazru. U nastavku objašnjava i jesu li autori danas angažirani kao prije 30-40 godina.
– Jesu, ima ih, možda ne kao prije, ali drugo je vrijeme. Ima autora koji stvarno "peglaju", ali uvijek može i mora više. Uvijek je u rocku važan taj društveni kontekst. Ima i sličnosti i razlika u odnosu na prije. S jedne strane stalna je i kontinuirana ta borba protiv Babilona koji mora jednom pasti, a s druge strane, naravno, svaka epoha ima svoje specifičnosti koje onda utječu na nove autore i njihovu poetiku – kaže Kostelnik.
Sjajnih autora i tekstopisaca ne nedostaje, ali za njih nema mjesta u obrazovnom sustavu. Boris Jokić kaže kako je to poražavajuće.
– U tome se po meni krije i nedostatak Hrvatske i kao društva, ali posebice obrazovnog sustava. Ne mogu zamisliti da sustav obrazovanja, recimo u Francuskoj, mlade ljude ne upozna s tim tko je Edith Piaf. Isto tako, recimo, u Velikoj Britaniji. Ne mogu zamisliti da ne znaju ili da nisu čuli tko su Beatlesi. Da nisu čuli za Pink Floyd... Da se nisu susreli s glazbom Eltona Johna i na to zaplesali. I sad postavljam pitanje zašto u Hrvatskoj mladi ljudi ne znaju tko je Arsen Dedić, tko Gabi Novak? Tko je i kakva je umjetnica Josipa Lisac? Što je za Split i splitsku scenu značio Dino Dvornik? Što su Zagrebu značili novovalni bendovi i svi oni koji su bili prije? Što znače osječki bendovi i zašto ne znaju ništa o tome kakva je bila gospićka punk scena 80-ih? To je dio naše kulture i nije mi jasno kakvo smo mi društvo ako se takve kulture sramimo – govori Jokić te podsjeća da su mladi ljudi, školarci, izvrsno reagirali na pjesme koje su predstavili u knjizi i da su zahvaljivali na prilici da upoznaju tu glazbu i izvođače. Jokić dodaje i zašto smatra da takvog sadržaja ni nema u lektirama.
– Baš kao što pišem u tekstu o pjesmi "Kurvini sinovi". Kada se suočite s time da kroz pjesmu naiđete na bunt, kada vam netko kaže i definira što bi mogla biti sloboda. E, onda ta mlada osoba zapravo postaje kritički misleća osoba, a kritički misleće osobe na ovim prostorima nikada nisu bile dobrodošle. I to ne samo na ovim prostorima. Za kritički misleće osobe treba se boriti i treba zapravo učiniti sve da one i dalje imaju sadržaj i prostor, da se mogu izraziti – zaključuje Jokić.
* Tekst objavljen u sklopu projekta "Poticanje novinarske izvrsnosti" uz potporu Agencije za elektroničke medije
Otvori KEKS Pay
Dušebrižnici za Hrvatsku mladost Jokić ankete po fakultetima koliko volite Štulića... Dragaš za glazbu.. Rada Borić za vjeru...Maja ne zaboravi napomenuti mami da te ne upiše na vjeronauk A koje knjige treba čitati savjetuje vrla književnica