Nekoliko je nezaboravnih kazališnih trenutaka koje sa sobom nosim ne samo u 2026. već i u sve godine koje dolaze. I na moju veliku sreću svi su vezani uz mlade ljude. Jako mlade ljude.
Meni osobno najtoplija od tih scena dogodila se na peronu željezničke stanice u predgrađu Londonu nakon što sam (poslije 30 godina čekanja) napokon uživo gledala "Labuđe jezero" Matthewa Bournea, već desetljećima svjetski slavnu verziju ove baletne bajke, u kojoj priča govori o ljubavi dva muškarca i u kojoj nema eteričnih balerina jer labudice su postale energični labudovi. Dečki koji plešu, audicijom izabrani među najboljim mladim plesačima Britanije, bili su nevjerojatni na sceni; umijeće, baletna tehnika, ali i strast s kojom su plesali u meni su stvorili iluziju da je sam Čajkovski glazbu za taj balet (usput budi rečeno, glavna glazbena tema "Labuđeg jezera" za mene je najgenijalnija "hrpica" nota ikada stavljena u jednu melodiju) skladao upravo za ovu posve drukčiju, usuđujem se reći i posve životnu, varijantu dobro poznate priče. No trojica od tih labudova doslovno su me oborila s nogu na već spomenutom peronu. Vjerojatno ne bih ni shvatila da su tri mlada dečka koja su, u trapericama i trenirkama s velikim sportskim torbama preko ramena, zakoračila na peron suprotno od moga zapravo baletani čija me umjetnost oduševila, da jedan od njih nema (kraljevski, baš poput princa Harryja) riđu kosu. Kako svi oni imaju glave izbrijane na nekoliko milimetara jer takvi s kljunom našminkanim preko nosova doista na sceni stvore iluziju labudova, ta je kratka riđa kosa doslovno blistala pod neonskim svjetlima perona. Bili su dečki u prvi čas zbunjeni kada smo im počeli pljeskati, vikati "Bravo" i mahati knjižicama predstave preko željezničkih tračnica, da bi nam odmah zatim otplesali nekoliko koraka iz baleta. Taj peronski balet spada u nešto najbolje što sam vidjela u umjetnosti koju najviše volim i nikada nisam bila nesretnija što vlakovi u Londonu – ne kasne.
No isto takvo veselje u meni izazvali su mladi ljudi koje sam srela na 49. Danima satire Fadila Hadžića u lipnju. Dani satire od lani uz "veliki", tj. odrasli i stručni žiri imaju i Mladi žiri, sastavljen od srednjoškolaca (uglavnom maturanta) i studenata, koji svoje mjesto "zarade" pišući esej o nekoj od Kerempuhovih predstava. Nisam čitala te eseje, a vjerujem da su bili odlični jer sam dva tjedna iz večeri u večer sretala mlade ljudi koji vole teatar i znaju o njemu razgovarati; mlade ljude koji su obrazovani i načitani i koji (iako svi već godinama tvrde da takvih nema) čitaju čak i novine. Priznajem da smo ih mi iz odraslog žirija (nadam se da se Bojana Gregorić Vejzović i Espi Tomičić neće naljutiti zbog ovog priznanja) prisluškivali na zadnjem vijećanju kad su morali odabrati predstavu koja je po njima bila najbolja. Naravno, kroz zidove i zatvorena vrata nismo čuli svaku riječ, ali smo svi troje bili sretni jer je njihova argumentirana rasprava dugo potrajala i očito bila mnogo ozbiljnija od onog uobičajenog: "Meni se ovo ne sviđa!"
A onda je stigao rujan i nova kazališna sezona. Jedna od prvih predstava koja je imala premijeru bio je Arterarijev "Matija", nastao prema autobiografskom romanu Drage Hedla u kojem je zapisao tragičnu i razarajuću priču o samoubojstvu jedinog sina, jedinog djeteta. Predstava, koju je režirao (te za nju adaptirao knjigu) Patrik Lazić doslovno je emocionalna bomba, a u središtu joj stoji mladi Zadranin, glumac Domagoj Ikić. Bio je to njegov veliki kazališni debi u složenoj i zahtjevnoj priči, u predstavi u kojoj su mu partneri Doris Šarić Kukuljica i Dražen Bratulić. Ikić je pri tome ostvario kazališni debi koji mogu usporediti samo s debijem Adriana Pezdirca, danas velike snage glumačkog ansambla ZKM-a, s tim da je Ikić to u "Matiji" postigao uz nekoliko otežavajućih okolnosti. Naime, Pezdirc je zablistao u ispitnoj predstavi kojom je diplomirao (nastala je u koprodukciji ADU i Kerempuha) i za koju je za sezonu 2013./14. nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju ulogu mladog glumca do 28 godina starosti. No on je u Molièreovu "Tartuffeu" oko sebe imao svoju klasu, dok je Ikić Matiju igrao s mnogo manje mogućih "zavjetrina" na sceni. Naravno, i on se u svakom trenutku može osloniti na svoje iskusne i izvrsne partnere, ali velik luk svog lika, od zaigranog dječaka do stručnjaka koji živi i radi u SAD-u i lomi se pod teretom depresije, morao je stvoriti sam. I nosi je sam, iz večeri u večer, boreći se s razarajućim emocionalnim potresima te priče. I zato će u godinama koje dolaze biti veliko veselje, i uzbuđenje, pratiti njegovu karijeru. Vrlo je važna u priči oko "Matije" i Domagoja Ikića i audicija koju je Arterarij održao kako bi pronašao mladoga glumca za ovu ulogu, istinski dokaz da sva naša kazališta (velika i mala, institucionalna i nezavisna) trebaju što češće prakticirati takav način rada. Audicije će, kad ih bude više nego sada, ne samo donijeti svježu krv hrvatskim kazalištima već i unijeti kakvu-takvu sigurnost u živote mladih, tek diplomiranih glumaca.
Uz bok Ikiću u 2025. godini stao je još jedan izvrstan mladi glumac pred kojim je velika budućnost i čiji debi treba pamtiti. On je Ivan Jurković, koji je zablistao u složenoj ulozi Mordecaija u predstavi ZKM-a "Max, Mischa i ofenziva Tet" koju je prema istoimenom romanu Johana Harstada režirao Ivica Buljan, dokazujući po tko zna koji put da je redatelj koji pomno prati što se događa među mladim glumcima te precizno izdvaja najbolje (upravo takva bila je i njegova odluka da naslovnu ulogu u "Ciganinu, ali najljepšem", predstavi koju je režirao u HNK Zagreb prema romanu Kristiana Novaka, igra tada još jako mlad Filip Vidović). Ivan Jurković je 2023. bio prvi mladi glumac, tada student prve godine diplomskog studija glume, koji je dobio potporu zaklade "Nenad Šegvić", da bi u ovoj godini s kojom se opraštamo opravdao sva očekivanja. U ZKM-ovoj hit-predstavi pokazao je ne samo svu raskoš svog talenta već i to da se u veliku ansambl predstavu uklopio kao da mu je barem trideseto, a ne prvo takvo iskustvo. Pri tome se Jurković istaknuo na sceni s glumačkim ansamblom za koji (s pravom) mnogi redatelj tvrde da je najbolji u našoj zemlji.
Sa svima njima u mislima veselim se 2026. – što i vama želim.
Otvori KEKS Pay
