Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Odakle uopće Hasanbegović zna kolika nam je posjećenost kad ga nikad nisam vidjela u kazalištu

Protiv mene i HNK već se dulje vrijeme vodi vrlo vidljiva kampanja, a ona nije politička nego osobna. Čini mi se da je riječ o revanšizmu koji ne razumijem
02. listopada 2017. u 11:55 91 komentara 4685 prikaza

Četvrtak ujutro. Dolazim na razgovor s intendanticom zagrebačkog HNK Dubravkom Vrgoč. Susrećem je ispred zgrade, razgovara na mobitel. Dok zajedno ulazimo, čujem kako nekoga uvjerava da više nema nijedne jedine ulaznice. U dizalu istim riječima odgovara na drugi poziv, u hodniku ispred njezina ureda na treći. Te je večeri premijera nove predstave “Tko pjeva zlo ne misli”. Mobitel ostaje kod tajnice, a mi u intendantskom uredu, osvijetljenom lijepim sunčanim jutrom, počinjemo razgovor.

Dubravka Vrgoč Kontrapunkt Kritičari Dubravke Vrgoč u krivu su, ona o nacionalnoj kulturi brine više od svih njih

Je li ovako uvijek na dan premijere?

Ne, danas je potpuni kaos! Bavim se iz ove perspektive teatrom već 14 godina i baš nikada, ni oko jedne premijere nije bilo takvo ludilo. A još smo imali sinoć i preksinoć dvije pretpremijere, na kojima su ljudi doslovce visili iz loža, u što sam se uvjerila sinoć kada sam s puta svratila u kazalište. I još se nečemu iznimno veselim: nikada u HNK još nisam čula da se publika toliko smije koliko u tih dvadesetak minuta koliko sam gledala.

Dakle, pun pogodak?

Očito publici to treba, ali riječ je i o sjajnoj glumačkoj podjeli i velikom entuzijazmu s kojim je Rene Medvešek ušao u taj projekt, koji je svakako bio iznimno rizičan. Kad imate kultno djelo, kao što je film Kreše Golika, koje se gleda četrdeset godina, onda je svatko pametan i svatko najbolje zna kako bi ga trebalo postaviti na pozornici. Mi smo se potrudili pokazati da se ta svima poznata priča može prikazati iz drukčije perspektive, koja je opet, s druge strane, i ista perspektiva. U predstavi se ljubuje i pjeva, ali se i čuje kako već negdje zvecka oružje, kako je neki rat prošao, a neki drugi dolazi. Unutar tog konteksta Zagreba tridesetih godina na pozornici se zbiva jedna vesela apokalipsa. Puno se pjeva, na pozornici je i mali orkestar. No našu predstavu ne bih nazvala mjuziklom nego više muzičkim teatrom kakvim se Europa već neko vrijeme bavi i u kojem su govor i pjevanje jednako važni.

Prijepodne vas još čeka i press-konferencija na kojoj ćete najaviti Dan otvorenog trga.

I Bijele noći. Dan otvorenog trga nastao je 2014., kada sam došla u HNK, malo iz mog straha ili očaja i iz želje da ovo kazalište ne bude muzej, nego mjesto otvoreno svim građanima ovoga grada. Okupili smo sve institucije u susjedstvu: Akademiju dramske umjetnosti, Pravni fakultet, Sveučilište, Školski muzej, Muzej za umjetnost i obrt i Školu primijenjene umjetnosti, a onda se dogodio i taj čudesni trenutak da je taj dan, 30. rujna 2014., otvorena i Muzička akademija, kojoj smo tako, kao novom susjedu, priredili dobrodošlicu. Bio je to fenomenalan dan u kojem je nekoliko desetaka tisuća građana prošlo preko našeg trga i gledalo i slušalo naše programe. Sljedeće godine pridružili su nam se i Turistička zajednica grada Zagreba i Francuski institut s Bijelim noćima u sklopu projekta predstavljanja francuske kulture u Hrvatskoj. Tako će i ove godine, u subotu 30. rujna, biti održane po cijelom gradu Bijele noći, a u nedjelju 1. listopada Dan otvorenog trga. Pozivam građane da već u subotu navečer dođu pred HNK, koji će biti osvijetljen na neobičan i jedinstven način. A u nedjelju će se svuda oko HNK od 11 do 13 sati paralelno izvoditi razni programi. Na travnjak će ponovo izaći i naš Balet, što građani posebno vole, ovaj put s ulomcima iz „Labuđeg jezera“ i „Glembajevih“.

Pokazalo se vidovitim što uime te manifestacije, kada ste je pokrenuli, niste stavili ime trga.

Ma nismo o tome tada uopće razmišljali. Ja nastojim da teatar ne bude izvanjsko-političan, niti on to, po mojem mišljenju, smije biti. To je, dakako, legitimna orijentacija, ali mene to ne zanima.

Što to točno znači?

Pravi politički teatar na ovim je prostorima, koliko je meni poznato, posljednji put postojao u vrijeme komunizma. Politički teatar uvijek mora imati nekog neprijatelja. Kad imaš neprijatelja, onda je puno lakše, prema njemu se postavljaš i sve radiš u odnosu na njega. Kad nestane neprijatelja, onda smo svi lagano izgubljeni i tražimo neprijatelja i tamo gdje ga ne bismo trebali tražiti. Čini mi se da je današnji politički teatar više teatar pamfleta, izravnih poruka i provokacija, a ne toliko ideološki artikuliranih ideja, kako ga pamtimo iz drugih vremena. Neprijatelji prema kojima se ravna takva vrsta teatra mijenjaju se, ovisno o situaciji. Mene više zanimaju unutarnje drame u ljudima kroz koje se, naravno, artikulira i vrijeme i prilike u kojima živimo, ali kroz prizmu univerzalnih pitanja koja se ne mijenjaju, a na koja, od starih Grka do danas, još ne uspijevamo pronaći odgovor. Nažalost.

Što za HNK znači promjena imena trga na kojem se nalazi?

Znači promjenu adrese, pa tako i svih memoranduma, statuta i ostalih dokumenata.

Je li promjena adrese primijećena u vašoj komunikaciji s inozemstvom?

Ne, nitko me o tome, da vam pravo kažem, ništa nije ni pitao.

Vi ćete se sigurno složiti ako kažem da je ovo kazalište zapravo uvijek mnogo snažnije definiralo i obilježavalo ovaj trg nego bilo koje od njegovih imena.

Apsolutno! Otkad je nastalo 1895., kad je ovdje bilo sajmište s kravicama, pa sve do danas, kazalište je centralno mjesto ovog trga, što ga u rasporedu ostalih zagrebačkih trgova čini drukčijim i uzbudljivim. Imena mi nisu važna koliko sadržaj. U konačnici, najvažnije je da ovaj trg bude otvoren svim našim građanima.

Početak kazališne sezone popraćen je i na početku sezone u Saboru, kada se gospodin Hasanbegović u svom prvom obraćanju pozabavio upravo zagrebačkim HNK, odnosno vama.

Najviše me začudilo što je od svih važnih tema, kojih se jako puno nakupilo tijekom ljetne stanke, gospodin Hasanbegović svoje prvo obraćanje iskoristio da se obruši baš na Hrvatsko narodno kazalište. Iako je u javnosti inače prisutan kao kritičar mnogih društvenih problema, nije se osvrnuo ni na Agrokor, ni na arbitražu, ni na promjenu poreznog zakona ili bilo koji drugi problem, nego baš na HNK, što očito govori o našoj trenutačnoj važnosti, i to u političkom kontekstu. Dakako, sve ono što je izrekao, bilo je više nego diskutabilno. Spomenuo je, između ostalog, da lažiramo podatke o posjećenosti i prodaji ulaznica. Zanima me odakle on to zna ako nikada od nas nije zatražio te podatke, a nikada ga nisam ni vidjela u kazalištu da bi mogao brojiti koliko je bilo gledatelja. Također je rekao da sam ja polutajno izabrana za još jedan mandat na mjestu intendantice. Izabrana sam prema svim propisima. Kazališno vijeće otvorilo je kuvertu s mojom prijavom i oko mog izbora ovaj su se put dogovorili i gradonačelnik i ministrica kulture i cijela je Vlada glasala za mene. Što je u svemu tome polutajno? Sve je to, pa i njegov napad na direktora Drame zbog govora na jednom prosvjedu, dio priče koja je počela davno prije, imenovanjem gospodina Hasanbegovića na mjesto ministra kulture. A ta priča uopće nije politička, nego osobna, i nije njegova, nego nekog drugog.

Mislite na gospođu Anu Lederer?

Da.

Ona je također, još proljetos, gostujući u TV Bujici, iznijela iste tvrdnje o lažiranju podataka o rezultatima HNK u vašem mandatu.

Ne znam odakle i njoj ti podaci. Posljednji sam put s njom razgovarala još dok je bila članica Kazališnog vijeća HNK, kamo je postavljena od trenutka kada je postala zamjenicom gospodina Hasanbegovića u Ministarstvu kulture. Cijelo to vrijeme neprestano sam morala odgovarati na raznorazna pitanja upućena iz kancelarije zamjenice ministra, baš odakle je došao i upravni nadzor koji je u HNK trajao mjesecima, a koji je također trebao poslužiti difamiranju i mene i cijelog kazališta. To je vrlo vidljiva kampanja koja traje već dulje vrijeme. Čini mi se da se radi o nekom revanšizmu koji doista ne razumijem. U HNK nisam došla odmah nakon gospođe Lederer, nego godinu dana poslije. Vratila sam sve dugove, tko god da ih je napravio. Premda se u jednom trenutku htjelo prikazati da nitko nije napravio nikakav dug, on je bio tu kao činjenica i iznosio je osam milijuna kuna. Trenutačno poslujemo iznimno pozitivno, a broj publike povećali smo s 92 na 192 tisuće. Zaista ne znam kome sam time naškodila, no kampanja se nastavlja. Štoviše, nastavila se odmah nakon istupa gospodina Hasanbegovića kampanjom udruge Vigilare protiv plakata naše nove sezone.

Doći ćemo i na to pitanje. Prije toga, recite jeste li ikada uskratili ikakve podatke gospođi Lederer ili gospodinu Hasanbegoviću?

Ne. Dobivali su čak i podatke koje im nismo bili dužni davati. Uostalom, ja i sada pozivam i gospođu Lederer i gospodina Hasanbegovića da dođu u kazalište. Predočit ću im sve podatke, blagajničke izvještaje i podatke s gostovanja pa neka sami sve zbroje i uvjere se da su naše brojke točne.

Je li se iz tog kruga javio neki protukandidat na posljednji natječaj za mjesto intendanta HNK?

Ne. Zapravo i nisam imala protukandidata. Javila se samo jedna riječka operna prvakinja, Mirela Tioć, ali bez sve dokumentacije koja se mora priložiti uz kandidaturu.

Plakati i Vigilare. Koliko su dugo ti plakati bili na ulicama?

Tri mjeseca. Zapravo, naša je kampanja službeno već bila završila 13. rujna, ali plakati uvijek ostanu dulje dok ih ne zamijene novima.

Jeste li tijekom ta tri mjeseca dobili ijednu pritužbu, ikakvu naznaku da je taj plakat opscen i da nekoga vrijeđa?

Apsolutno ništa! Nitko ništa nije primijetio.

Kako ste onda doživjeli napad iz udruge Vigilare?

U prvom sam trenutku bila zbunjena, čak i prestrašena, jer je iznenada došlo puno e-mailova.

Dubravka Vrgoč Nova intendantica Dubravka Vrgoč: Provest ću reviziju poslovanja HNK Zagreb

Koliko?

Oko 600 u dva dana. Svi su prenosili tekst udruge Vigilare, ali bilo je i nekih vrlo uvredljivih, koji su vrijeđali i mene osobno, kao ženu i ravnateljicu. U najmanju ruku je čudno kada vas ljudi, koji tvrde da bdiju nad moralom u ovoj državi, vrijeđaju na način koji je ispod moralne i bilo koje druge razine. Ali, nakon toga sam to doživjela kao svojevrsni teatar apsurda. Oni su vidjeli ono što su htjeli vidjeti, no čini mi se da je i ta kampanja ionako bila povezana s nečijim tuđim interesima i ciljevima.

Je li ikome u vašoj ekipi, makar u vicu, pala na pamet neka “bludna” konotacija fotografije na tom plakatu?

Apsolutno nikome. Ista je fotografija i na naslovnoj stranici knjižice naše nove sezone, koju sam nosila i dijelila posvuda, pa i u inozemstvu. I nitko ništa iz toga nije iščitao, a vidjelo ju je i oko 400 ravnatelja škola i profesora, za koje smo 16. rujna priredili predstavljanje naše nove sezone jer mi je osobito stalo da nam u kazalište dolazi što više učenika i mladih ljudi. S autorima te besmislene kampanje uopće ne želim ulaziti u bilo kakvu polemiku. No, već sljedeće jutro, dan nakon objave njihova pisma, prodalo se čak 128 pretplata. Ne znam je li to slučajna podudarnost ili nije, ali toliko prodanih pretplata u samo jednom danu, na kraju pretplatničke kampanje, nismo imali otkad sam ovdje. Uglavnom, ove ćemo godine imati još 700 pretplatnika više nego dosad, ukupno ćemo biti blizu četiri tisuće.

A zašto se vama dopala ta fotografija i što ona vama poručuje?

Dopala mi se prije svega njezina teatralnost. Postoji taj balon, ne vidi se lice glumca, lice glumice je zamućeno, oboje nose vrlo živopisnu i šarenu odjeću, fotografija je izrađena umjetnički i sve to vrlo jasno aludira na teatar. Ta teatralnost je meni uzbudljiva, a ne bilo kakva naznaka erotičnosti, a kamoli nešto drugo čega na toj fotografiji nema. Naša prva ideja je, zapravo, bila da naše umjetnike odvedemo i slikamo u kvartovima u kojima žive ili koje oni vole. Ali, za takvo što nije bilo mogućnosti i vremena, pa smo ih sve odveli u Maksimir, koji je itekako prepoznatljiv dio našega grada. Od kada sam došla u ovo kazalište, važno mi je da ono postane i bude dijelom ovoga grada. Jer jedino tako će biti prepoznato i kao dio države, regije i Europe, jer ako ne bude dio grada usred kojeg se nalazi, onda je cijela priča uzaludna. Mislim da smo u tome uspješni. Građani nam vjeruju, dolaze na naše predstave i to nas najviše zanima. Stoga smo imali  takvu oglašivačku kampanju, bez ikakvih drugih primisli. Naravno, postoje i kampanje one druge vrste, ali ja ih sigurno ne bih nikada radila.

U međuvremenu se dogodila još jedna mala političko-kazališna histerija oko Noći kazališta. Što mislite o tome?

Nekako nisam sklona tim „izdvojenim noćima“ jer mislim da bi svaka noć trebala biti noć kazališta. Taj populizam je u redu, ali čemu oko toga raditi velike drame. Najvažnijim mi se čini publiku sustavno educirati da što više dolazi u kazalište. S druge strane, pokazalo se da neki imaju očito potpuno pogrešnu predodžbu o kazalištu, kao o nekom isključivo zabavnom programu, pa još k tome nakaradnom. Kazalište je, od kada postoji, uvijek ulazilo u ozbiljan dijalog sa svojim vremenom, prepoznavalo je probleme društva i nije bilo protiv ljudi, nego im je, štoviše, pomagalo. I u ovom je slučaju, kao i u mnogim drugima, zapravo trebalo sjesti i razgovarati, što mi više uopće ne činimo. Ljudi samo napadaju jedni druge, bez ikakve želje za stvarnom komunikacijom. Nema želje za rješavanjem, nego samo za umnažanjem problema. Kao kazalište surađujemo i s braniteljskim udrugama te ih sve pozivam da dođu u kazalište, da vide što mi ovdje radimo i da imamo svi isti cilj, a to je napraviti ovo društvo boljim. Mislim da je nešto drugo jako važno, a to bi se moglo pokrenuti i realizirati baš u Noći kazališta: da se barem jednom svake godine zagrebačka kazališta raziđu po cijeloj Hrvatskoj i svoje predstave besplatno ponude građanima u manjim sredinama gdje kazalište rijetko ili nikada ne dolazi.

Upravo ste se vratili iz Münchena i Pariza. Kakve nam vijesti otamo donosite?

U Münchenu sam bila na inauguracijskom koncertu maestra Ivana Repušića kao novog šefa dirigenta Münchenskog radijskog orkestra. Bilo je lijepo vidjeti u gledalištu dosta ljudi iz Hrvatske, a na pozornici naše pjevače Marka Mimicu i Antu Jerkunicu. Mislim da mogu reći da ćemo maestra Repušića napokon uskoro vidjeti i za dirigentskim pultom zagrebačkog HNK, a u Parizu sam dogovorila nove koprodukcije s našim već tradicionalnim partnerom Opérom Comique.

Vratimo se na početak, kazalištu i novoj predstavi “Tko pjeva zlo ne misli”. Rekli ste “vesela apokalipsa”. Vidite li je vi i danas oko nas?

Ima je. Možda više apokalipse nego veselja. Vlada nesigurnost iz koje nerijetko nastaju histerije. Sve je više neodređenosti oko nas. Bavimo se više prošlošću nego budućnošću jer nemamo stabilnost u današnjici za koju bismo se mogli uhvatiti. U takvim je vremenima uvijek lakše tražiti utjehu u prošlosti jer smo prepadnuti od budućnosti. Takvo je vrijeme. Ne samo kod nas, nego i u svijetu. Kao što se u našoj predstavi stalno govori o Abesiniji, dok je budući rat mnogo bliže, tako se i mi danas bavimo Sjevernom Korejom, a problem je zapravo negdje drugdje i mnogo bliže.

Rene Medvešek 'Tko pjeva zlo ne misli' može nam pomoći da shvatimo današnjicu plakat HNK Zagreb Odgovor HNK reagirao na optužbe udruge Vigilare o 'prostačkoj marketinškoj kampanji' plakat HNK Zagreb Prostačka reklama Vigilare traži da HNK povuče plakate: Dosta je frljićizacije Hrvatske!

 

Plazma keksi
BAŠ KAO NEKADA
Stvari koje se godinama nisu promijenile, a svejedno ih obožavamo
  • BeroII:

    I to je odgovor jedne akademske građanke ? ? ? Pa gospođo Vrgoč, kako vi znate da je zemlja okrugla kada ju nikad niste propješačili ? ? ? Od kuda vam svo to znanje kada vas ja nikada nisam vidio ... prikaži još!io da učite ? ? ? Strašno gospođo Vrgoč, na koje se vi niske grane spuštate u svojim komentarima. Strašno.

  • Croman 95:

    Pofuk kao i obično, prodaje maglu.Antifašistićku.Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Jedno veliko fuj.

  • hegedus:

    "Najviše me začudilo što je od svih važnih tema, kojih se jako puno nakupilo tijekom ljetne stanke, gospodin Hasanbegović svoje prvo obraćanje iskoristio da se obruši baš na Hrvatsko narodno kazalište." Znači da sama ravnateljica kazališta smatra da ono nije ... prikaži još! važna tema. A što se tiče plakata, ako ona u njemu vidi samo tatralnost, a ne ikakve erotske konotacije, onda je doista nevjerojatno da ju je netko na taj način preveslao u marketingu. Sad joj se smiju a da ona ni ne zna.