Preminuo je pet mjeseci nakon nje: Naša glumica suprugu je na prvom susretu rekla: 'Bit ćete moj muž'
Glumica Semka Sokolović Bertok rođena je 22. prosinca 1935. godine u Sarajevu, u obitelji Rasima i Abide Sokolović. Njezin otac Rasim, financijski inspektor i – kako bi ona rekla – “bećar koji je volio kocku”, preminuo je kad je Semka imala samo tri godine.
Odrasla je uz majku Abidu i sestru Bademu, koja je kasnije postala operna diva zagrebačkog HNK-a. Bila je iznimno energična, znatiželjna i sportski nadarena – bavila se mačevanjem, veslanjem, igrala nogomet, a u šahu je postala osmerostruka prvakinja Hrvatske i šahovski majstor. “Šah sam naučila u kazališnom kafiću, a ondje sam i upoznala svog budućeg supruga Marija Bertoka."
Osim šaha, zavoljela je i bridž. “Ja sam im kuhala kave, pravila sendviče i – kibicirala. Kako sam u duši kartaš, igra mi se svidjela.” Igrala je, dodala bi uz osmijeh, “sve osim briškule i trešete, koje me pokušao naučiti Boris Dvornik, ali bez uspjeha.”
Nakon završene sarajevske glumačke škole i položene mature 1953. godine, upisala je zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti. Na prijemnom ispitu predsjedavao joj je sam Branko Gavella. Svojom izvedbom Smrti Smail-age Čengića impresionirala je komisiju – i tako započela put koji će trajati desetljećima.
Cijeli svoj radni vijek provela je u Dramskom kazalištu Gavella, od 1957. do 1998. godine. U kazalištu i na filmu ostavila je dubok i prepoznatljiv trag – ostvarila je sedamdesetak kazališnih uloga, pedesetak filmskih i petnaestak TV serija.
Posebno su ostale zapamćene njezine uloge Anke u Krležinom Kraljevu i Ane Petrovne u Drami bez naslova, a publika ju je obožavala u filmu Kod amidže Idriza i u Grbavici, dobitnici Zlatnog medvjeda u Berlinu.
Voljela je životinje, svoj dom u Martićevoj ulici dijelila je s mačkama – a dva najdraža mačora nosila su imena po njoj i njezinu suprugu: Semko Sokolović i Sony Bertok.
O životu i glumi govorila je jednostavno i mudro: “Moj recept za dugovječnost u glumi jest održavanje mentalne kondicije. Ljudi idu u teretane, voze bicikl, trče – no sve to ne odgađa starost. A ja vježbam moždane vijuge: čitam, igram bridž i šah. Mislim da u tome uspijevam… barem po pamćenju i koncentraciji. A tijelo – Bože moj…”