U Gavelli se priprema premijera "Ronda", predstave koja nastaje po svakako najboljem filmu Zvonimira Berkovića, koji je za mnoge i najbolji hrvatski film svih vremena. Već sama ta vijest pokazuje da netko u hrvatskom kazalištu razmišlja izvan okvira. Taj netko je Janko Rakoš, glumački prvak ovog kazališta, kojem će "Rondo" biti redateljski debi.
Tko se sjetio "Ronda"?
U jednom trenutku je nasušna potreba mene kao glumca bila da počnem režirati. Što iz sam umjetničke želje da se kreativno izražavam izvan glume, a djelomično i zato što se svakom glumcu dogodi da radi predstave i suoči se s tim da režiseri nešto ne znaju, nisu pripremljeni... I tog nezadovoljstva, sebi sam u jednom trenutku rekao: "Moraš", a krenuo razmišljati što. I tada je na Trećem programu HTV-a je počeo "Rondo". Stao sam, naravno da sam film gledao već nekoliko puta, ali sada su neki od tih kadrova izgledali kao da sjedim u kazalištu, kao da sam u drugom, trećem redu male scene. I tako je to krenulo: tri glumca, mala scena... I uskoro je postalo jasno da je to – to.
Čini mi se da se "Rondo" dobro uklapa u lepezu Gavellinih naslova, posebno sada kada vaša kazalište, nakon muke po obnovi i otvaranja Male Gavelle, reda premijere kao 'na traci'? Kao da je nedostajala baš jedna ljubavna, intimistična drama, drama karaktera?
Znao sam da to neće biti nakalemljeno, već da će se fino uklopiti u Gavellinu priču. Ima za to puno razloga, počevši od tog da je baš Berković bio prvi dramaturg Gavelle. A moj želja za "Rondom" rodila se i iz nekog prepoznavanja Zagreba kakvog više nema. To je čudna nostalgija u meni od koje ne bježim, niti je se sramim. "Rondo" je i slika tog nekog intelektualizma među ljudima koji je nekada bio najnormalniji. Ljudi su tada bili obrazovaniji, mirniji, nije se toliko trčalo za svime...
Po svojoj suštini taj je film satkan od svega što nije izrečeno, a baš to u kazalištu ne prolazi. Kako ste to riješili?
Krenuo sam od film i scenarij i proučavao ih vrlo dugo. Naime, od moje odluke do danas prošlo je sedam godina. Naravno radio sam ne tome, puštao sve, vraćao se... sve do konačnog dogovor da "Rondo" ide. Uspio sam pronaći i knjigu snimanja "Ronda" koja je tiskana u vrlo malom broju primjeraka. I domogao sam se Pinterove (Tomislav Pinter, snimatelj film, op. a.) knjige snimanja, koja je puna njegovih bilješki. I tu ima puno, puno više teksta od onog što je ušlo u film. Zapravo je nevjerojatno d u prvoj verziji scenarije uopće nema šah, već se oni samo druže. Pa je puno eksplicitnije to da je Mladen ženskaroš, zatim su likovi mijenjali zanimanja. U tom proučavanju shvatili smo da film donio najčišću verziju te priče, a mi smo je nadogradili onim što traži drugi medij. U kazalištu je trebalo riješiti protok vremena, što film jednostavno riješi, a nama je na tome puno radio Zdravko Stolnik, naš majstor svjetla, pa smo to riješili glazbom, svjetlom, atmosferom.
Kako ste izabrali glumce? Moram to pitati jer svi će imati u glavi Milenu Dravić, Relju Bašića i Stevu Žigona.
Imao sam raznih verzija, mlađih i starijih varijanti. Tena (Tena Nemet Brankov) je tu od samog početka, kao i Franjo Dijak, a kada je u predstavu ušao i Filip Šovagović to je bilo to.
I 'slušaju' li kolegu koji im je sada redatelj?
Tolike smo godine zajedno u ansamblu, tolike godine prijatelji da bi bilo jako čudno da se sada ja pretvorim u sadistu koji urlam na njih. Naravno, svim nam je jasno da redatelj mora hiljadu stvari držati pod kontrolom, ali oni su svi jako ušli u priču, dečki su već i prije proba počeli vježbati šah. I dogodi nam se stvarno dobar spoj.
Vaša budućnost? Glumačka ili redateljska?
I jedna i druga. Neću napustiti glumu, ali moram priznati da sam od trenutka kada sam krenuo u projekt "Ronda" sve više zagrizao i u režiju. Već imam jako puno novih projekata. Neki su već i spremni, neki u razradi... Reći ću da za svako kazalište imam po jedan naslov, da su to sve posve različiti naslovi, različiti žanrovi. I ni jedno od djela o kojima razmišljam ili na kojim već radim još nikada nije igralo u hrvatskim kazalištima. Recimo da je to nek moj dječja želja, Tarantino je rekao da želi imati deset filmova, a moja je želja da do kraj imam deset režija. I onda sam u to svoju želju dodao i Kubricka, koji je za svaki novi film biro i novi žanr. Ne baš da to mora tako biti, ali za sad se tako otvara.
Potvrda svega toga je dramski teatar koji počiva na glumcu?
Uvijek na glumcu, jer bez glumca nema ništa. I Matko Raguž je krenuo od ideje: crna kutija i glumci u prvom planu. Možeš ti imati sva čuda tehnike, ali ako nemaš glumca, nemaš ništa.
No, što bi bila glumačka izvrsnost?
Prvo trebaš imati talent. Ako ga imaš moraš raditi, jer ako ne radiš talent ti je ništa. Netko je to sjajno jednom rekao: 33 posto je talent, 33 posto je rad, a 34 posto je sreća. Evo, Franjo Dijak i ja smo zajedno od Akademije, na kojoj smo bili ista klasa, dakle više od trideset godina. Na tim smo počecima bili ludi za Pacinom, pa smo proučavali ranije filmove, pa je došao Brando, a danas je to Daniel Day-Lewis koji u muškoj glumi nema konkurenciju, baš kao što je Meryl Streep nema u ženskoj.
Trebaju li naša kazališta biti repertoarno hrabrija, a ne vrtjeti uvijek iste ili slične naslove?
Trebaju, ali to je sklop više stvari. Kazalište mora egzistirati zbog ljudi, jer ako nema publike nema ni kazališta, tko da gradnja repertoara nije lak zadatak. Uvijek svi želimo da repertoar zadovolji umjetničke kriterije, ali i one koje postavlja publika i kada se tu nađe neki dobar spoj, onda smo na pravom putu.
Što je s koncentracijom publike? Više mi je dojadilo slušati kako danas nitko više nema strpljenja za duge predstave, jer tvrdim da to nije upitno kada je predstava dobra.
Kazalište je živa stvar i ako je predstava loša i dosadna, ti poludiš nakon deset minuta jer znaš da tu vrijeme traje unedogled. No, kada je predstava dobra onda vrijeme ne znači ništa.
Otvori KEKS Pay
