Naslovnica Kultura Kazalište

'Tko pjeva zlo ne misli' može nam pomoći da shvatimo današnjicu

Premijera predstave zakazana je za 28. rujna, a zbog velikog interesa publike održat će se i dvije pretpremijere – 26. i 27. rujna
20. rujna 2017. u 15:07 0 komentara 942 prikaza
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/2

Otkako je Dubravka Vrgoč preuzela kormilo središnje kazališne nacionalne kuće, sa sve većim se nestrpljenjem iščekuje svaka nova premijera. Bilo je tako prije premijere “Tri zime”, “Ivanova” ili, recimo, “Ljudi od voska”.

Viktorija od neprijatelja Praizvedba “Viktorije od neprijatelja” Bez Držića neće preživjeti ni festival ni Dubrovnik

Napetost prije premijere baleta “Glembajevi”, koji je prema slavnoj Krležinoj drami postavio koreograf Leo Mujić, doslovno se mogla rezati nožem. A opet, kada bi se sve to zajedno stavilo na vagu velikih iščekivanja, ona bi prevagnula na stranu prve ovosezonske premijere – legendarnog naslova “Tko pjeva zlo ne misli”. Predstavu inspiriranu scenarijem Kreše Golika za istoimeni film (kojem su čitatelji Večernjeg lista dodijelili Večernjakovu ružu 20. stoljeće te ga tako proglasili najboljim filmom s ovih prostora), a koji je nastao na temelju “Dnevnika maloga Perice” Vjekoslava Majera, u HNK Zagreb režira Rene Medvešek, i te kako svjestan golemog zadatka kojeg se prihvatio.

Tko pjeva zlo ne misli! Postoji li nešto teže od toga?

Ovdje teško da bismo pronašli nešto teže, veći izazov, ali u tome i jest privlačnost ovog naslova. Treba pokušati, a to je izazov i za nas kao generaciju. Hoćemo li uspjeti, to ćemo vidjeti.

Zanimljivo mi je da ovdje nije riječ samo o “prijevodu” iz medija u medij, nego i da se bavite materijalom koji je utisnut u mozgove brojnih generacija. Poznajem, naime, ljude koji doslovno znaju napamet cijeli film, sve replike.

Da, svjestan sam toga. Postavlja se pitanje kako se uopće uhvatiti u koštac s time, a mi smo odgovor našli u odnosima među likovima. Tu smo našli razloge da izgovorimo te svima znane replike. One će sigurno odzvoniti kao i u filmu, ali nadam se da će imati i svoj zasebni život na sceni. Nema nam druge, treba ići na intuiciju i povjerenje pa ćemo vidjeti.

Jeste li radeći na predstavi razmišljali o tome da priču pomaknete u vremenu, da je osuvremenite? Ili je ona zauvijek ukorijenjena u duh Zagreba u godinama prije Drugog svjetskog rata, kada avioni lete nad Abesinijom?

Jesam. Bavili smo se mišlju da napravimo širi vremenski raspon, ali to se nije pokazalo kao dobar put. To bi previše opteretilo samu priču. Ona je takva da joj je jako teško nešto dodavati, a da se ne naruši ta ravnoteža između likova i linija razvoja glavne priče. Tako smo se na kraju odlučili za originalne godine. To je dakle ta 1935. pa malo šire prema Drugom svjetskom ratu. To su vrlo zanimljive godine koje na filmu i u kazalištu zaslužuju malo više pozornosti. Mislim da bi nam upravo te godine, kada bismo se njima pozabavili, pomogle da shvatimo neke fenomene današnjice i našeg života.

Po meni to je i priča u koju kao da je upisan dobri duh građanskog Zagreba?

Zanimljivo je ono što je Zvonimir Berković pisao o tom filmu, a njegova je teza da taj film nije samo odrazio mentalitet, nego ga je i stvorio. Ako već ne mentalitet sam, onda sliku tog mentaliteta. Na neki način to je i pomalo izmišljena, fiktivna priča, koju smo objeručke prigrlili. Zapravo je vrlo zanimljivo što film prešućuje o 1935. godini. On zapravo mnogo više toga skriva nego što pokazuje, a sve je postavljeno u operetni okvir koji je sam po sebi idealan. Tako zapravo imamo sliku tog mentaliteta izdvojenu iz vrlo turbulentnih vremena.

Koliko ta priča može biti bliska današnjim generacijama? Prođem pokraj Kazališne kavane, društvo sjedi za stolom i svatko se bavi svojim mobitelom. Koliko je tim ljudima bliska priča o plesu u Maksimiru, izletima Samoborčekom... Jesu li to paralelni svjetovi?

Na neki način sigurno jesu, ali ono što drži film i stalno privlači mlađe generacije je taj glumački angažman. Franjo Majetić koji je svojem liku dao život na najbolji mogući način. To je taj čisti pogodak, kao i s Reljom Bašićem i Mijom Oremović. Oni igraju toliko dobro da su neizdrživo simpatični i privlačni.

Slavko Štimac Cijeli život sam bistre glave i ne znam što je slava

U svjetlu tih sjajnih uloga, koliko je bilo teško nagovoriti glumce HNK Zagreb da se prihvate tog izazova? Čini mi se najtežim na svijetu “ući u čizme” upravo glumaca koje ste nabrojili: Majetića, Bašića, Oremović...

Naravno da nije lako, ali mi glumci, dozvolit ću si taj mi iako sam ovdje redatelj, ne smijemo nikada razmišljati o “tuđim čizmama”. Svaka misao o tome tko je čizme nosio ili što bi one trebale predstavljati odvlači nas od onog najbitnijeg, da se usredotočimo na svoj motiv na sceni. Zato pokušavam i sebe i svoje suradnike što je više moguće usredotočiti na naš bitan zadatak, s vjerom da će sve stalo profunkcionirati.

Kako ste uopće odabrali glumce za ove uloge? Kada pogledam što je do sada radio Krešimir Mikić, reći ću: veliki glumac, ali on mi nikada ne bi pao na pamet za ulogu šarmera i fatalnog zavodnika kakav je Fulir.

Krešo ima vrlo jaku osobnost i izvanredan je komičar. Naočit je, karakteran... Dakle ima sve ono što je imao i Relja Bašić, naravno na drukčiji način. Poseban je i upravo ga ta posebnost čini privlačnim, a snaga Krešine osobe jamac je da će on toj ulozi podariti drukčiji život.

A bračni par Šafranek? Veliko je iznenađenje da se Zrinka Cvitešić za ovu ulogu vratila na scenu matičnog kazališta.

To se nametnulo samo po sebi, počevši od činjenice da Zrinka jako dobro pjeva. Tako smo zapravo malo pomalo složili tu idealnu četvorku: Dušan Bućan i Zrinka Cvitešić glume bračni par Šafranek, Krešimir Mikić je Fulir, a Ivana Boban teta Mina. Pokazalo se da njegovi međuodnosi omogućuju interakcije koje priča zahtijeva.

U posljednje se vrijeme sve češće u režijama bavite i glazbom. U prošloj ste sezoni u Gavelli režirali “Kao na nebu”, priču o dirigentu koji preuzima mali seoski zbor. Što vas u glazbi posebno zanima?

Kao i uvijek motiv je rad s ansamblom. Pjevanje je uvijek pitanje neke energije među ljudima i može biti rezervoar energije za scene koje radite. No, ja i govor u kazalištu doživljavam kao zvuk glazbe, sve percipiram na toj zvučnoj i ritmičkoj razini. Razmišljam o kazalištu kao o nečemu što u prvom redu počiva na govoru i na glumačkoj pojavi koja je također glasovna. Tu mi se nameće i glazba kao produžetak tog transfera.

Kako nas požuruju zbog vaših obveza, preostaje mi samo da vam poželim da nakon premijere ne hvatate avion za Abesiniju.

Možda i prije nje! (smijeh)

Niko Kranjčar i Zrinka Cvitešić O ljubavi Zrinka Cvitešić o vezi s Nikom Kranjčarom i zasnivanju obitelji: Sve će doći kada treba doći 'Jadnici' SLAVNI MJUZIKL 'Jadnici' u Zagrebu nakon 36 godina Hamlet Gostovanje ZeKaeMov i Frljićev 'Hamlet' uspješan u Gdanjsku
Dijelovi motora
SRCE AUTOMOBILA
Dijelovi motora i zašto ih je bitno poznavati

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.