Film "Rondo" Zvonimira Berkovića slika je svijeta kakav više ne postoji. Veliko je pitanje i koliko se ljudi uopće sjeća Zagreba u kojem su se nedjeljna poslijepodneva provodila uz partija šaha, u kojem se nakon nedjeljnog ručka razgovaralo o filozofima i pjesnicima, u kojem su se na gramofonima puštale ploče klasične glazbe, u kojem su klaviri bili neizostavan dio građanskih stanova....
Bio je to svijet – i Zagreb – u kojem glavna vrijednost nije bila novac, već znanje. I nisu to detalji elitističke nostalgije, već sjećanja na proživljeno vrijeme.
Stoga je i glavno pitanje premijere "Ronda" u kazalištu bilo kako uopće oživiti taj svijet, kako na kazališnu scenu prenijeti priču iz sjajnog film u kojem je mnogo toga u naznakama i slutnjama, zapravo neizrečeno. Taj je problem riješio glumac Janko Rakoš, kojem je "Rondo" Zvonimira Berkovića redateljski debi i koji je za ovu komornu predstavu koja igra u Maloj Gavelli okupio maleni tim suradnika. U njemu su Marita Ćopo, koja je kreirala kostime i s Radošem radila na scenografiji, te Zdravko Stolnik, koji je oblikovao svjetlo i njime riješio protok vremena, jedan od problema koji se uvijek javljaju kada se film "prevodi" za kazalište. Pri tome je Rakoš pokazao veliku redateljsku suptilnost, koja očito proizlazi iz materijala do kojeg mu je posebno stalo. Nema ovdje, baš kao što nije bilo ni kod Berkovića, ničeg suvišnog. A opet svega ima dovoljno. I s pravom mjerom.
Primjerice scena prve partije šaha. Feđa dovodi Mladena, slučajnog poznanika iz parka u stan, upoznaje ga s mladom suprugom i njih dvojica sjedaju za već postavljeni šah. Način na koji Mladenove oči prate Nedu, kao i njegovo diskretno pomicanje stolca i tijela prema njoj, jasno pokazuju sve što će doći poslije. Iz tih nekoliko sekundi u predstavi čak i oni koji nikad nisu vidjeli film, čak i oni koji nikada nisu čuli za taj slavni scenarij i njegovu priču, otkrivaju da se pred njima na kazališnoj sceni rađa, kasnije i raspleće, priča o ljubavnom trokutu.
Svijet "Ronda" Rakoš je ostavio u šezdesetima, scenografija je dobro promišljena, baš kao i kostimi. Marita Ćopo je pri tome uspjela odjećom (i cipelama) koje mijenja Neda dočarati zašto je upravo moda šezdesetih i danas trajna inspiracija mnogim dizajnerima i zašto minica nije bila samo provokativna kratka suknja već i odjevni predmet koji je bio snažan simbol seksualnog oslobođenja žena koje je donijela kontracepcijska pilula. Promišljeno je Rakoš izabrao i glazbu, koju na slavnim hitovima iz šezdesetih gradi oko Mozartova Ronda u a-molu oko kojeg je Berković izgradio svoj film. I ovdje ta slavna glazbena tema stvara atmosferu predstave, ali i – svojim ponavljanjima – dočarava odnose među likovima. Ponavljanje je ovdje vrtnja u krug, od slučajnog susreta, prvog poljupca, preko preljuba, sve do novih partija šaha nakon što je sve što se dogodilo "gurnuto pod tepih" mirnoga građanskog života u kojem nema mjesta za lomove. No sve dobre namjere redatelja ne bi mogle oživjeti na sceni da ih nije dao u ruke odličnim glumcima. Tena Nemet Brankov ulogu Nede dodaje u svoj blistavi niz glumačkih kreacija koje odaju sve njeno znanje i duboko proživljavanje sudbine likova koje tumači. Štoviše ona svojom blistavom, ali mirnom ljepotom, gradi i vizualni hommage Berkovićevu filmu.
Filip Šovagović u ulozi njena supruga Feđe smišljeno ostaje u domeni zagonetke. Iako ispriča svoju ljubav na prvi pogled i zavodniku izgovori što ga ide, on svojom mirnoćom gledateljima ostavlja da odluče je li on čovjek koji voli ili samo onaj koji tom riječi "pokriva" život koji vodi, a koji je ugodan zato što ima ženu koja ga čeka kod kuće. Franjo Dijak glumi Mladena te svojim suptilnim načinom nijansiranja otkriva kako je "Rondo" bio film, a sada je predstava, i o samoći.
Mnogo je takvih filigranski promišljenih i preciznih detalja utkano u ovu predstavu. To je, zajedno s glumačkim izvedbama, čini posebnom. I to ne samo u Gavellinu repertoaru, već i u ponudi hrvatskih kazalištu u cjelini. Jer nakon pomne inventure onog što se može gledati iznenađuje činjenica da u našim kazalištima nema velikih (a ni malih) ljubavnih priča. Čini se da smo i emociju koja pokreće ljude, a time i svijet, ostavili negdje u onom prošlom i zaboravljenom svijetu s početka ovog teksta. Možda Gavellina predstava uvjeri kazalištarce da nam trebaju i ljubavne priče.
Otvori KEKS Pay
