Mokri kolodij, ambrotipija na staklu ili metalu, karbon print, gumoil, oilprint, gum bihromat, Van Dyke, cijanotipija i mordancage postaju dio hrvatske kulturne baštine. Što je to uopće?, pitate se. Riječ je o starim fotografskim tehnikama koje je Ministarstvo kulture krajem srpnja uvrstilo u popis nematerijalne baštine Republike Hrvatske. Naša je zemlja tako postala prva država na svijetu, uz Rajnsku oblast u Njemačkoj, koja je odlučila zaštititi umijeće izrade fotografija povijesnim fotografskim procesima.
Inicijativu za takav potez Ministarstva kulture pokrenuo je sisački Foto klub Siscia obscura još prije pet godina, a zasigurno je za to najviše zaslužan poznati sisački fotograf Miroslav Arbutina Arbe, koji od 2012. godine nastoji popularizirati stare fotografske procese.
– Riječ je o povratku fotografije na zanatski dio, proces u kojem se fotografija izrađuje ručno i fotograf svoje djelo drži u rukama, svjestan da ju je sam napravio i mislim da će to biti neki oblik umjetnosti. Fotografija koja se napravi uz pomoć tih starih tehnika, na akvarel papiru i drugim podlogama, njezina je prava vrijednost. Kada je uzmeš u ruke, kad prijeđeš prstima preko nje, osjetiš hrapavost papira i sve ostalo, onda to više nije samo fotografija, to je nešto više. Vjerujem da to može privući i mlade fotografiji. To je povratak fotografije njezinim korijenima, kada si je morao znati i stvoriti – govori Miroslav Arbutina.
I njega su stare fotografske tehnike, kaže, izvukle iz te neke uljuljkanosti u koju se pada s prevlasti digitalne fotografije.
– Cijela priča oko upisa u registar počela je prije pet godina kada je Ivana Miletić Čakširan, ravnateljica Konzervatorskog odjela u Sisku, prepoznala važnost starih fotografskih tehnika kao baštine koju bi trebalo sačuvati i širiti. Tri godine dokazivalo se radom, projektima, tečajevima da stare fotografske tehnike zavrjeđuju biti upisane u taj registar. I uspjeli smo, sada imamo poticaj za dalje – ponosan je Arbe koji je sa starim fotografskim tehnikama u doticaj došao još 2012. godine.
– Bio sam zasićen digitalijom i tom jednostavnosti digitalne fotografije pa sam negdje na internetu naletio na fotografiju napravljenu tehnikom mokrog kolodija. Na prvu, pomislio sam da je to neki digitalni filtar. Ali kad sam pročitao popratni tekst, shvatio sam da je riječ o postupku izrade za koji sam znao da postoji iz povijesti fotografije, ali nikad se s tim uživo nisam susreo, a prije me nije ni zanimalo. Sad me to baš zaintrigiralo i našao sam Mišu Keskenovića koji to radi i otišao na tečaj u slovensko Novo Mesto. I tako je to počelo. Imao sam stari lupa aparat i prvih sedam, osam mjeseci skupljao sam kemikalije i ostalu opremu. I tako upao u "zamku" starih tehnika. Shvatio sam da ih ima jako puno za koje nikad nisam ni čuo i počeo istraživati – opisuje Arbutina svoje početke bavljenja starim fotografskim tehnikama.
Od tada do danas Arbutina je, osim mokrog kolodija, upoznao ambrotipiju na staklu i metalu, karbon print, gumoil, oilprint, gum bihromat, Van Dyke tehniku, cijanotipiju, mordancage i mnoge druge stare tehnike od kojih svaka za sebe ima svoje specifičnosti i ljepotu. U tom razdoblju za svoj rad dobio je i nagradu za fotografiju Tošo Dabac, najprestižniju strukovnu nagradu iz područja fotografije koja se može dobiti u Hrvatskoj.
A u ključnom trenutku Foto klub Siscia obscura stagnirao je s radom s članovima pa ga je Arbutina prebacio upravo na stare fotografske tehnike. Prostor kluba postao je, takoreći, centar za stare fotografske tehnike i procese, u kojem su se održavali tečajevi i prezentacije. I gdje se odvijao cijeli proces očuvanja zaboravljene fotografske baštine.
– Ta je baština uistinu zaboravljena. Jedan od najvećih problema prilikom upisa u registar bio je to što su iz Ministarstva tražili da im podastrem od koga sam to učio, kao nasljeđe. Jer je to jako bitno kod upisa u registar. Ali, oni nisu shvaćali da je kod fotografije tipično to da se sa svakom novom tehnikom u fotografiji ona prethodna zatire do kraja i da nema nikoga tko ostaje pri njoj. Nakon što je izmišljena dagerotipija, došao je mokri kolodij i uništio dagerotipiju, zatim je došao stakleni negativ koji je uništio mokri kolodij. Nakon toga došlo je do pojave filma i celuloze, što je potpuno uništilo staklene negative, tako da nije bilo nikoga tko je te stare tehnike prenosio s koljena na koljeno. Dođe nova tehnika i stara se potpuno odbacuje – pojašnjava Arbutina specifičnost nasljeđa starih fotografskih tehnika, dodajući da su u konačnici uspjeli to objasniti i ukloniti tu prepreku za upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske pod brojem Z-7916.
No, iako je umijeće tih starih tehnika bilo zatrto, s dolaskom interneta počela se stvarati online zajednica ljubitelja stare fotografije, koja je o tome saznavala iz starih knjiga i priručnika i saznanja dijelila na webu.
– Meni su najveća pomoć u učenju i razvoju umijeća starih tehnika bile specijalizirane Facebook grupe koje okupljaju entuzijaste iz cijelog svijeta. Masa ljudi objavljuje svoje "recepte" i načine na koji rade, uvijek su spremni pomoći kad trebaš pomoć i tu sam stjecao i znanje i trikove – pojašnjava Arbe.
Da ne bi bilo zabune, naglašava pritom, nije zaštićen postupak fotografiranja, nego umijeće izrade fotografija.
– Prva je faza da imaš file (izvor slike, op.a.), bilo digitalni bilo na filmu, a zatim slijedi izrada fotografije na identičan način kao nekada. Danas se može napraviti i na nekoj drugoj vrsti papira, ali postupak je isti kao nekada. Radi se emulzija, koriste se iste kemikalije kao nekad, doduše, neke su sad i nove jer su u međuvremenu neke stare zabranjene, pa sada ljudi rade neke svoje formule, eksperimentiraju, budući da su u igri nove kemikalije – tumači osnove zaštićenih postupaka Arbe.
Svaka tehnika izrade fotografija, upućuje nas, ima i svoje specifičnosti. Neke stare tehnike izrade fotografija bile su i skupe, pa se, kaže Arbe, nekoć nije mogao svatko ni fotografirati.
– Do jednog trenutka to je bilo skupo, točnije do pojave staklenih negativa. Neke od tih starih fotografskih tehnika i danas su skupe, dosta koštaju, pogotovo ako se hoće raditi nešto originalno. Treba ti staklo, kolodij, srebro, a cijene toga jako su skočile. Pogotovo su skupe neke tehnike poput platinotipije koja je vrlo cijenjena kao arhivska tehnika, ali strašno puno košta – govori nam Arbutina koji sada, nakon što su tehnike zaštićene, ima planove i za dalje.
– Pošao bih u dva smjera. Onaj fotografski dio, u kojem bi ljudi mogli vidjeti kako fotografija nastaje pa oni koje to zanima i žele čuvati baštinu i načine njezina stvaranja to prenositi dalje. To mi je, zapravo, osnovni cilj – prenošenje znanja i očuvanje tehnika. Na tome smo puno u ovih pet godina radili, otkad je pokrenuta inicijativa za uvrštavanje u registar. Bilo je puno i tečajeva i izložbi i suradnji s Hrvatskim foto savezom, pa suradnje s nastavnicima Likovnog odgoja itd. E sad, tu je drugi smjer, a to je ubacivanje starih fotografskih tehnika u likovnu kulturu. Jer neki od medija, poput akvarela i uljanih boja, koriste se za intervencije na fotografijama koje se izrađuju nekima od tih tehnika. Pogotovo je cijanotipija pogodna za djecu koji s njom mogu raditi na akvarel papiru i bojama utjecati na fotografiju jer je ta tehnika potpuno neotrovna. Nadam se da ćemo uspjeti to povezati s likovnom kulturom, a u tom smjeru ide i Martina Mladenović iz Kulturno-povijesnog centra Sisačko-moslavačke županije koja s cijanotipijom jako puno radi s mladima. Ide po školama i ustanovama i pokazuje im na koji se način to može sve dorađivati. Izdala je i početnicu za izradu cijanotipije, što je izvrsna stvar – govori Miroslav Arbutina.
Zanimljivo je, kaže, promatrati reakciju djece i odraslih na radionicama, ali i samih fotografa, kad se prvi put susretnu sa starim fotografskim tehnikama.
– Kad se digitalni fotografi prvi put susretnu s ovako nečime, pogotovo s mokrim kolodijem u kojem fotografija izlazi na danjem svjetlu kad je staviš u fiksir, velik je efekt iznenađenja. A cijeli postupak vrlo je atraktivan jer iznesem drveni aparat od 25 kilograma za A3 fotografije, pokrijem se da izoštrim fotografiju pa je ljudima to jako zanimljivo jer se zaboravilo da se fotografija nekoć tako radila. Ljudi stvarno ostanu iznenađeni – opisuje Arbe reakcije s radionica ili sa sajmova starina ili pak turističkih događanja na kojima je sudjelovao, sve u svrhu promocije tih starih tehnika i u sklopu postupka njihovih upisa u registar Ministarstva kulture.
No, uz daljnje održavanje takvih radionica i prezentacija, Miroslav Arbutina ima i jedan puno optimističniji plan, a to je da Sisak postane centar fotografije u Hrvatskoj.
– Prema Gradu i Županiji idemo s inicijativom izrade staklenog studija kako bismo bili što autentičniji u tome kako su se fotografije nekada radile. Jer, radilo se u staklenim studijima koji su bili izvor svjetlosti. Radi se o prostoru koji ima stakleni krov i jednu stranu u staklu, najčešće sjevernu, i to bi bilo prvo – da dobijemo takav studio. A može se to napraviti u sklopu Foto kluba Siscia obscura čiji prostor mora u rekonstrukciju. Zašto Sisak ne bi postao centar fotografije u Hrvatskoj, ako smo već pokrenuli priču upisa u registar starih fotografskih tehnika? Zašto Sisak ne bi dobio Centar fotografije s galerijom, radionicama, prostorom za edukacije i drugo? – prenosi svoja razmišljanja Arbutina.
Sisak uistinu ima fotografsku povijest i tradiciju. Ima poznate fotografe, jedan od njih je Đuro Noršić koji je u svoje vrijeme bio i predsjednik državnog ceha fotografa.
Za ostvarenje Arbutinina plana treba puno vremena i razumijevanja, no volje ne nedostaje. Ni ljudi koji bi se time bavili. U dokumentima Ministarstva kulture spominje se deset osoba koje se danas bave starim fotografskim tehnikama.
– U odluci se spominje njih deset koji rade i koji su preko mene došli do tih starih tehnika i znam pouzdano da se bave time, ali vjerujem da ih ima još u Hrvatskoj. Tu je spomenuta Martina, a "zarazio" sam i Damira Pildeka koji se razvio do toga da sada izrađuje i stare drvene kamere. Meni je izradio jednu kameru za format 30x40 cm. Onda je tu Vjeran Hrpka iz Osijeka koji pri Umjetničkoj akademiji u Osijeku ima kolegij starih fotografskih procesa, na kojem studentima govori o starim tehnikama i kako ih primjenjivati u umjetnosti. U ovih pet godina mnogi su se zarazili time. Problem je što su neke tehnike malo skuplje, ali cijanotipija i Van Dyke, primjerice, i najbolje su za početak – objašnjava Arbutina.
Nedavno je, dodaje, saznao da je umijeće izrade fotografija starim fotografskim tehnikama zaštitila i njemačka Rajnska oblast koja ima i neke veće planove, kojima bi se sada mogla priključiti i Hrvatska.
– Nadam se inicijativi da se umijeće starih fotografskih tehnika proglasi svjetskom nematerijalnom baštinom pri UNESCO-u, jer one nisu samo hrvatska ili njemačka lokalna stvar, nego su se svuda primjenjivale. Nijemci sada idu prema UNESCO-u, zato mislim da bi bilo korisno da im se mi, kao Republika Hrvatska, pridružimo u toj inicijativi – poručuje Arbutina.
Otvori KEKS Pay
