Nije na današnji, ali jest na jučerašnji, 7. ožujka 1872., rođen Piet Mondrian, no toliko je velik da tu obljetnicu nismo smjeli propustiti.
U pitanju je jedan od najvećih umjetnika 20. stoljeća i otac apstrakcije. Iza njegovih slavnih platna s crvenim, plavim i žutim pravokutnicima krio se nevjerojatno složen i ekscentričan čovjek čiji je život bio prepun bizarnih pravila i proturječja.
Piet Mondrian, rođen kao Pieter Cornelis Mondriaan, jedan je od onih umjetnika čiji rad prepoznaju i oni koji za njega nikad nisu čuli. Njegove kompozicije s crnim vertikalnim i horizontalnim linijama koje uokviruju plohe crvene, plave i žute boje postale su sinonim za modernizam, utisnuvši se u sve, od visoke mode do dizajna namještaja i popularne kulture. Kao suosnivač utjecajnog nizozemskog pokreta De Stijl, Mondrian je težio ostvarenju "univerzalne ljepote" kroz stil koji je nazvao neoplasticizam. Bila je to potraga za apsolutnom harmonijom i redom, duhovnim mirom postignutim kroz radikalnu redukciju na najosnovnije elemente. No, dok je na platnu gradio savršeno uravnotežene svjetove, njegov privatni život bio je sve samo ne harmoničan, ispunjen bizarnim opsesijama, strogim pravilima i dubokim unutarnjim nemirom koji je malo tko mogao naslutiti gledajući njegova pročišćena djela.
Njegov umjetnički put bio je duga i metodična evolucija od tradicionalnog prema revolucionarnom. Počeo je kao vješt, ali ne pretjerano zapažen slikar pastoralnih nizozemskih pejzaža, slikajući vjetrenjače, rijeke i stabla u maniri impresionizma i fovizma. Ključni preokret dogodio se oko 1908. godine, kada se zainteresirao za teozofiju, duhovni pokret Helene Blavatsky koji je tvrdio da je moguće dosegnuti dublju spoznaju prirode od one koju nude empirijska sredstva. Ta potraga za duhovnom suštinom odvela ga je od prikazivanja vanjskog svijeta prema istraživanju njegovih temeljnih struktura. Preseljenjem u Pariz 1912. godine, gdje se susreo s kubizmom Picassa i Braquea, njegov se stil počeo drastično mijenjati. Kako bi i simbolički označio raskid s prošlošću, izbacio je jedno "a" iz prezimena i postao Mondrian. Kubističko razlaganje forme za njega je bilo samo "usputna postaja", a ne konačni cilj. Nastavio je pojednostavljivati viđeno sve dok nije stigao do temelja, do "vanjske osnove stvari", kako je sam rekao: do horizontalnih i vertikalnih linija te triju primarnih boja.
Jedna od najpoznatijih Mondrianovih ekscentričnosti bila je njegova duboka, gotovo patološka odbojnost prema prirodi i zelenoj boji. Smatrao je prirodu kaotičnom, neurednom i "tragičnom" u svojoj nesavršenosti. Ta mržnja išla je toliko daleko da je u restoranima uvijek sjedio leđima okrenut prozoru kako ne bi morao gledati drveće. U svom slavnom pariškom ateljeu, koji je sam pretvorio u trodimenzionalnu verziju svojih slika, držao je umjetni tulipan, ali je njegove zelene listove vlastoručno obojao u bijelo. Ironično, umjetnik koji je slikarsku karijeru započeo pejzažima, u zreloj je dobi bježao od svakog podsjetnika na prirodni svijet, tražeći utočište u čistoj, ljudskom rukom stvorenoj geometriji. Njegova umjetnost postala je njegov bijeg od kaosa stvarnosti u svijet apsolutnog reda.
Ipak, najveće proturječje ovog asketskog, ukočenog čovjeka, kojeg su suvremenici opisivali kao da je "progutao metlu", bila je njegova strastvena ljubav prema plesu. Mondrian je obožavao jazz i bio je redovit posjetitelj plesnih dvorana u Parizu, Londonu i New Yorku. Godine 1926. izazvao je svoj najveći "skandal" - bio j to sukob s vlastitom domovinom: naime, odbio se vratiti u Nizozemsku jer je tamošnja vlada privremeno zabranila charleston, smatrajući ga opscenim. Mondrian je branio ples tvrdeći da je toliko brz da ne ostavlja mjesta za "nedolično ponašanje".. Smatrao ga je "plesom budućnosti" jer svojom brzinom nije ostavljao prostor za nikakvu sentimentalnost, što se poklapalo s njegovom strogom estetikom. Bio je opčinjen Josephine Baker i ritmovima koji su stizali iz Amerike. Ta opsjednutost ritmom i pokretom kulminirala je u njegovim posljednjim, njujorškim djelima poput slavne slike Broadway Boogie-Woogie, gdje crne linije nestaju, a platno vibrira u sinkopiranom ritmu treperavih obojenih kvadratića, savršeno oslikavajući energiju grada i glazbe koju je volio.
Mondrianova opsesija redom i strukturom nije se zaustavljala na platnu; prožimala je i najbanalnije aspekte njegova života, često na bizarne načine. Iako je težio savršenoj čistoći u umjetnosti, u privatnom je životu bio sklon neredu. Nakon jela, danima ne bi prao suđe. Umjesto toga, prljave tanjure, čaše i pribor za jelo slagao bi u precizne geometrijske kompozicije, stvarajući svojevrsne privremene skulpture. Bio je to nadrealan prizor: savršeni red stvoren od potpunog nereda. Njegov život bio je podvrgnut i drugim strogim režimima. Pridržavao se neobične Hay dijete, koja je zabranjivala miješanje proteina i ugljikohidrata u istom obroku. Fizički je bio izrazito mršav, gotovo asketskog izgleda, uvijek odjeven u stroga, tamna odijela. Njegovo držanje bilo je kruto, a lice ozbiljno, rijetko ozareno osmijehom, zbog čega su ga neki opisivali kao "živi leš".
Na emocionalnom planu, Mondrian je bio jednako zagonetan i distanciran. Nikada se nije ženio i nije imao djece. Iako je imao nekoliko zaruka, sve ih je sam raskinuo, očito nesposoban za dublju i trajniju intimnu vezu. Njegov odnos prema ženama bio je u najmanju ruku neobičan. Jedna prijateljica zabilježila je kako bi ih podvrgavao svojevrsnim "testovima izdržljivosti", ljubeći ih bez prestanka dvadeset ili trideset minuta, navodno promatrajući njihovu reakciju. Biografi, poput Nicholasa Foxa Webera, spekuliraju da je možda bio potisnuti biseksualac, skloniji muškarcima, ili čak potpuno aseksualan, nesposoban spojiti tjelesnost i emocije. Činjenica je da je živio samotnjačkim životom rijetko puštajući ljude u svoj unutarnji svijet. Njegov pravi život odvijao se u ateljeu, u tihom dijalogu s linijama i bojama, gdje je mogao stvoriti savršeni svijet koji mu je u stvarnosti neprestano izmicao.
Otvori KEKS Pay
