Na današnji dan 1883. godine rodila se žena koja je oslobodila žensko tijelo i postavila modna pravila koja i danas vrijede, baš kao što milijarde vrijedi modno carstvo koje ne samo da nosi njezino ime, već i naveliko prodaje parfeme koje je ona sama kreirala, među ostalim parfem koji je 2024. proslavio stoljeće svog postojanja. Ona je naravno Coco Chanel, modna kreatorica koja je svijet napustila 10. siječnja 1971., a navodno su joj posljednje riječi bile: "Ovako se umire!"
Njezina životna priča fascinantnija je čak i od mode koju je stvorila i s kojom se zauvijek upisala u povijest primijenjene umjetnosti, kao i način na koji njezino djelo 54 godine nakon njezine smrti, utječe na pop kulturu 21. stoljeća. Da nam može poslati poruku s 'drugog svijeta', vjerojatno bi bilo najzanimljivije čuti što misli o današnjem svijetu društvenih mreža i influencera, jer Coco je počela gubiti utrku s vremenom ranih šezdesetih kada je na stup srama razapela minice i sve slobode koje su modi i kulturi donijela djeca cvijeća. I zato je posebno velika šteta da nijedan filmaš nema potrebe (ili petlje) snimati prvu biografsku seriju o ovoj fascinantnoj ženi čiji život i dalje skriva mnoge tajne (primjerice je li bila na strani nacista ili je pak špijunirala za svog dobrog prijatelja Winstona Churchilla, ratnog premijera Velike Britanije) ili barem film koji će se baviti njezinim poznim godinama.
Djetinjstvo i njezine rane godine kao i buđenje vulkanske kreativnosti odlično su dočarani u filmu "Coco prije Chanel", redateljice Anne Fontaine iz 2009. godine, u kojem slavnu kreatoricu u mladosti glumi Audrey Tautou. Uz priču o okrutnom načinu na koji ju je otac ostavio u sirotištu, kao i najvećoj ljubavi njezina života Boyu Capelu, film zapravo pokazuje kako se Chanel od svoje rane mladosti jednostavno "poslužila" muškarcima kako bi dobila ono što je htjela ili mislila da joj pripada. S modne strane, najzanimljiviji dio filma je odlično prikazan način na koji je kreatorica sebi, a poslije i ženama cijelog svijeta, preuredila mušku odjeću. Tragove tog njezina poteza moguće je pratiti po nekim od najpoznatijih filmova ikada snimljenih. Coco je prva nosila obične muške košulje, ispod sakoa koje je prekrojila u ženske jakne, što je (slavljeni) modni izričaj glavne junakinje filma "Annie Hall" Woodyja Allena, ali i način na koji se taj muški stil i danas reciklira u ženskoj modi. Ili primjerice odjeća koju Meryl Streep nosi u scenama safarija u filmu "Moja Afrika" Sydneyja Pollacka, a koja doslovno izgleda kao da ih je kreirala sama Coco Chanel. Ili pak obične prugaste majice koje je proslavila Brigite Bardot, majice koje je Chanel "posudila" od francuskih ribara i pretvorila u prvorazrednu "morsku" modu koju i dan-danas nosimo svakog ljeta.
Otac Coco Chanel bio je ulični, putujući trgovac, majka domaćica koja je mlada umrla od tuberkuloze. Coco je sedam godina živjela u sirotištu, kako je sama govorila – u najstrožoj disciplini. Vrijeme koje joj je ostajalo nakon školskih obaveza ona je provodila u krojačnici, gdje su djeca šivala i plela odjevne predmete koje je sirotište prodavalo. Bilo je to tužno i osamljeno djetinjstvo, ali ono je stvorilo kreatoricu koja je sama znala sašiti i najkompliciraniji odjevni predmet, mladu ženu koja je shvatila da njezin život ovisi samo o njoj, njezinu trudu, spremnosti na rad, ali i rizik. Mnogo godina kasnije, tada već slavna Coco Chanel izjavila je kako je shvatila moć mode dok je još bila u sirotištu:
– Imala sam 18 godina, još bila učenica iz sirotišta. Nisam imala ništa osim odjeće koju sam si sama sašila. A opet na ulici su se svi okretali za mnom. Tada sam shvatila da će ljudi, ako im se sviđa ono što radim, biti spremni to i platiti – rekla je.
Coco je ni iz čega stvorila samu sebe te zacrtala put ženama koje su bile spremne boriti se za vlastitu slobodu. Da bi se razumjela istinska revolucija koju je unijela u modu, treba razumjeti njezino vrijeme. Žene su u doba njezine mladosti još bile sputane korzetima. Ona ih je oslobodila korzeta, a to je bilo mnogo više od mode, socijalna revolucija, jer time ih je pripremila za tržište rada, te je poražavajuće da je ta njezina uloga i danas skrivena iza blještavila njezinih kreacija. Prvu trgovinu šeširima otvorila je 1909., a uspjeh je bio toliki da se već godinu dana kasnije seli na prestižnu parišku adresu i od tada postaje ne samo važno ime francuske, pa i svjetske mode, već jedna od najutjecajnijih osoba koje su formirale 20. stoljeće. Temelje te slave Coco je opet pronašla u muškom ormaru, jer žene su poludjele za odjećom koju je ona šivala od džerseja, tkanine koja je do tada služila isključivo za mušku odjeću, a godinama kasnije isto se dogodilo i sa slavnim kostimima od tvida.
Bile su to, naravno, godine velikog financijskog obilja u kojima je Coco stanovala u Ritzu. Činilo se da joj osim njezine modne kuće, u kojoj su najvažnije bile grandiozne stepenice "obučene" u ogledala, na kojima je održala svoje poznate revije novih kolekcija, dok je sama sjedila pri vrhu tih stepenica i osluškivala prve reakcije okupljenih dama, i ne treba drugi dom. U pariškom Ritzu, iako mnogo skromnije, provela je i Drugi svjetski rat, koji joj je zamalo došao i glave i karijere. Ostala je, naime, u okupiranom Parizu, u tri skromne sobe u "svom" Ritzu, tada prepunom nacista. Nekoliko mjeseci nakon okupacije Pariza započela je njezina ljubavna veza s njemačkim časnikom Hansom Güntherom von Dincklageom. Ona nije odoljela naočitom muškarcu, a vezu su započeli nakon što je on iz zarobljeničkog logora spasio njezina nećaka.
Kada je 1944. oslobođen Pariz, njezin je ljubavnik uspio pobjeći, no ona nije htjela otići s njim. Pokret otpora ju je uhitio, ispitivao... Pustili su je nakon svega nekoliko sati, u čemu mnogi i danas "čitaju" upravo Churchillovu intervenciju. Prava istina o ratnim godinama vjerojatno je zakopana pod desetljećima prašine u nekom ratnom arhivu i može se očekivati da je nikada nećemo doznati. Godine nakon rata provela je u Švicarskoj, a u Pariz se vratila tek 1954. Novac joj nije bio nikakav problem, jer tada joj je isplaćen profit od prodaje parfema tijekom rata, oko 9 milijuna dolara, što je za ono vrijeme bio nevjerojatan novac. No, ona nije mogla bez rada i zato se vratila modi. U Francuskoj se nikada nije vratila na modni tron, ali su njezine kreacije i nove kolekcije slavili u Britaniji i SAD-u, a u kolektivnu svijest generacija upisan je i ružičasti kostim koji je u Dallasu nosila Jacqueline Kennedy, poprskan krvlju njezina supruga Johna Kennedyja.
Otvori KEKS Pay
