Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Nebulozov odučak

Kratka priča "Ranko Marinković" zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
17. rujna 2016. u 08:47 1 komentara 542 prikaza
Kratka priča
Foto: VL
Pogledajte galeriju 1/2

Nebuloz

Po uštapnoj noći izgužvane jastučnice, pozivnica koju zatekoh u smeću zvala me na sudjelovanje u 1. natjecanju u razbacivanju snova koje organizira Udruga Paničnih Saveza, građana iz četvrti. Aha, zalažu se, trude se, rade nešto, pomislih, ne daju se apatiji!

Nebuloza mi, treba to bodriti!

Provjerih i na internetu: izabrana su četiri kandidata: iz privatnog sektora obrtnica, iz uslužne djelatnosti konobarica, iz državnog aparata policajac i iz umjetnosti ja. Nalik na strane svijeta, na elemente, a poput jednine: 4 je osoba, ali već 5 su ljudi.

Najzačudniji san proglašava se pobjednikom. Etika nije kriterij jer da je ona presudna, nitko ne bi sanjao, već samo spavao. Niti se analizira jer bi bilo odveć stručno, a sklono tumačenjima. Baš koliko i ničiji, toliko su snovi svačiji.

Morao sam kliknuti ako pristajem i doći u prostor bivše mjesne zajednice, neko vrijeme trgovine vojnih odora, potom propale igraonice pa pregrađene u mjenjačnicu, onda kratkotrajno prodavaonice prirodnih šampona, onda još kraće, bara za vege-sendviče, koji sad zjapi prazan pa ga je grad, dok se ne usuglase zakoni, dodijelio građanima za projekte.

Eh, kad sam to odavno predložio službujućima, svi su bili zauzeti zbiljom i nitko nije doživljavao sne. Sad kad je jedino zbilja preostala, svi snovitlaju, ali zbog dara za oprost i ljubavi prema rutinskom paradoksu, isključih računalo te odoh. Malobrojna publika, kao i na tribinama o egzaktnim znanostima srednjovjekovlja na našem tlu, bila je popunila nekoliko stolaca, tek kao ilustraciju decimalnog sustava: baš poput standardiziranih plastičnih kupolica na pakovanju tableta. Čak je voditeljica žirija zamolila skitnicu da za piće dva prazna reda po pet stolaca vrati i zahvali stanarima kako bi sve koliko-toliko djelovalo manje poluprazno.

Polukrug, načičkan i zbijen, od četiri stolca za sudionike i stol za četiri člana žirija, uz klupu pred zidom kao da će prevagnuti sam prostor u podrum k temeljima nasuprot publike, izabrane po tipičnosti te duplo rastućim godištima, tzv. Nebuloznom broju. Nebuloz je bio, kažu, neznani statističar kojeg u povijesti nitko nije shvatio ozbiljno, a sad se svi pozivaju na njega. Vremena su se uneozbiljila. Nebuloza raste dvostrukim povećanjem punoljetnosti.

Slično sukladnom rastu u hrvaštini: 1 jezik, 2 pravopisa, 4 gramatike, 8 udžbenika, 16 rječnika, 32 narječja, 64 antikvarijata, 128 knjižnica, 252 čitatelja, 504 tiskana primjerka, 1008 obrazovnih ustanova, 2016 izdavača, 4032 pisca, 8064 PR-ovca, 16.128 urednika, 32.256 lektora, 64.512 kritičara, 129.124 tajnice, 258.248 skladištara, 516.456 nepismenih, 1,022.912 dizajnera, 2,045.824 nezainteresirana (od toga 10% ne zna ništa, 10% zna sve, 10% osjeća se nasamarenima, 10% rado bi se najradije smijalo, 10% svega im dosta, 10% voli da im ispunjavaju želje, 10% nema stav o tartufima, 10% stvarno ne podnosi nepravdu, 10% nešto boli, 10% ne želi biti ispitano), 4,091.648 stanovnika, 8,183.299 snova. Žiri je čekao bez vrpoljenja: seksi djevojka iz nutricionističkog dućana (18) koju sad i zakon obvezuje na otvorene poglede, pripiti nezaposleni izbacivač (36), nadnadrkana astrologinja (54) te post hedonistički, snohvatni umirovljeni general obiju vojski (72). Hm, pomislih kako bih razbio običnosti, kako zbroj sviju stalno daje polovičnost pune kružnice. Nebuloz je bio 180 stupnjeva u pravu: uvijek i kako god sve zbrojiš i okreneš, dobivaš polukrug koji te opkoljava to više što te manje okružuje.

– Izvolite vi prvi. Vaše sne, molim! – obrati mi se 54.

– Oprostite, ne bih, odveć je morbidno. Malo me i stid.

– Ali to su ionako samo snovi – bodreći će 18, ali kao da se obraća sebi.

– H, h – ispusti 36.

72 je vrtio vratom. Kao da pokretom rasplinjava “Još jedan koji prikraćuje za san!”

Odlučna obrtnica uzela je vodstvo. Sanjala je kako je u posebnom restoranu samo za parove, ali ne pamti si pratioca, a u kojem se svako egzotično jelo zasebno služi uz posebnu glazbu da bi okus bio vrhunski i baš kada prinoseći zalogaj otvara usta, osršena, kako bi osjetila prožetost umaka od patke sa školjkom u dunjinu soku uz elektroobradu Bachove sonate, iznebuha dolazi nećak kojeg dugo nije vidjela i ona mu poče spravljati mahune na salatu; on se začudi jer nikada nije jeo mahune, ona se pak začudi još i više kako ih ovaj nije nikada jeo, bizarnost mora zapamtiti, sugerirala si je još u snu, onda to jače jer su mahune bile u obliku srca narančaste boje, tu se san prekida, ima još nešto, ali toga se više ne sjeća. Okrznula me pogledom: vidiš da se može, treba htjeti, prije negoli se namjestila u odveć uspravan položaj za slušanje.

– Dobro, sad vi. Dajte nam sanje! – uglas će 18 i 54 meni, istom su se i nasmijale. Kao da, časkom, intuitivno zajedništvo prevladava trostrukost godina i briše razlike u ljepoti.

– Uistinu, intimno je te ne bih. A i došao sam zadnji!

72 je odmaknuo pogled prema stropu. Poput prijevoda geste “Koga briga?” Publika je već gledala u policajca u trenirci. 36 je zurio u sise 18. Policajac je ispričao da gotovo nikad ne sanja, ali u zadnjem snu ide ulicom ovoga grada, ali zna da to definitivno nije ovaj grad, samo je kao, i to kao i park u koji zalazi, nalik stvarnom parku, kad na klupi njegov najbolji prijatelj, sportaš, odjeven u traperice svoje žene, ima visoke pete, raznobojne cipele, zelena i crvena, majicu na točkice i rubac na glavi, jarke usne kao da to i nije ruž, prije pekmez od višanja, neodoljiv poriv da ga zagrli postaje mu mora, težina, a dok ga grli još mu prstom po leđima crta svinju koja oživljava svakim novim potezom te zgotovljena skače mu s leđa i odrokće u grmlje pa on napušta zagrljaj te kreće za njom u mrkli mrak jer jedino mu se svinja čini prava, ali se naglo budi strahovito gladan. Eto, dodao je, nije ni znao da je umjetnički nastrojen. I naciljao pogled prema meni, somnambulno optužujući!

18 i 54 su me netremice gledale, 36 kroz mene, a čak je i 72 namignuo. Ili tek tik?!

– Ne. Diskvalificirajte me, ali neću!

Usmjerili su pozor na samohranu majku. Konobarica je rekla kako naglo gola izlazi na tržnicu, jako joj je neugodno, no nitko je ne primjećuje. Susreće prijateljicu, osjeća moguć spas, ali ova joj samo priča o svojim problemima, njoj je još teži osjećaj tjeskobe pa zamiče za hrpicu patlidžana i nabasa na drugu prijateljicu, ova trkelja o svom problemu, potom i neki se prijatelji tu muvaju niti joj uskaču u pomoć, niti primjećuju njenu nelagodu, pa ona sva iz jada prelazi u bijes, staje iza tezge pune poriluka i nepoznatim ljudima počne prodavati povrće, a oni se nakanili skupljati u red pred njom baš kad se trgne iz sna.

Možda bi, nabacila je spustivši pogled do mene, to netko trebao zapisati. Gotovo da nitko nije odslušao do kraja, već su me svi gledali; nemam pojma zbog čega, ali iznebuha poželjeh da vani za-snije-ži. Jedino je 18 još malo škicnula u vlastite čizmice.

– Sad vi morate – kaže 54, kimne 36, usekne se 72 i trepne 18.

Kazah: Utrčavam, nespretno i otežano, s erekcijom u veleposlanstvo Ujedinjenih Republika Europe Domovinske, tražim azil jer mi se ovdje erekcija nikako ne spušta, a nitko i ne hrli utažiti je, pače ne odobravaju je previše; u praznim uredima nema nikoga, samo u malenom na dnu hodnika sjedi kulturna atašeica – zgodna, jedra, više germanski negoli slavenski tip – primjećuje moj interes za nju, hitro skida gaće, pruža mi svoj nabrekli ud, ja ustuknem stjeran pred zid, a ona napadne, drži mi ruke iznad glave, između diploma i zastava, u položaju predaje, obnoži me, stisne te zagura svoj u moj; oh, silovateljica mi nabija ud u ud i svršava u me, pretačući mi u spermovod nešto nalik tinti, toneru, packajući me iznutra. Koliko god se osjećam nemoćno, iskorišteno, izigrano, prevareno, ispolucirano te užasnovito, shvaćam kako mi to i daje energiju za buđenje iz sna te me još jednim predanim, dubokim i lijepim, francusko-romanskim poljupcem slinavo odgurava od sebe, a ja se…

– Bljak! Dosta! Odurno – nimalo misteriozno prekine 54.

– Fuj! – gadljivo će 18, ali više za se.

– Bljuv… – trijeznio se 36.

72 je već bio otišao. Kao da je time rekao: “Onda ga jebi!”

– Odvratno, nastrano, bez veze – čulo se iz rijetke publike, a i među sunatjecateljima.

– Pa to je samo san, ljudi – izustih, no svi su se već pripremili za zakusku. Zbog tolerancije koja je vladala u to doba nitko me nije otjerao, već sam se sam pokupio. Stoga nemam pojma tko je pobijedio te za nagradu dobio jastučnicu s ušivenim logom, dar pokroviteljske tvrtke Text-ill, koja je i organizirala domjenak poslije natjecanja, a na kojem se mogu kupiti ostale jastučnice po povoljnijoj cijeni. Ne znam, kao uostalom ni za sne, odakle dolazi grubo pravo na globalnu želju žirija, natjecatelja i publike smatrati prikladnim kako se umjetnički san podudara sa snom umjetnika. Stvarno se očekuje od njega puno više da se ne bi tražilo od sebe, domislih podalje od zaslonastih jastuka. Ua, kako stupnjevi polukruga podijeljeni s brojem publike ili kurom tableta, beskonačno uvijek daju zbilju. 100 posto je i Nebuloz došao do rasanjenog zaključka, osjetih i nehotice odgađajući snovca upravo time što ih brojeći zazivam. •

>>Akvareli i tempere 

O autoru

Igor Rajki rođen je u Zagrebu. Književnik je za odrasle i mladež. Objavio je nekoliko romana i knjiga priča. Izvedeno mu je i više dramskih tekstova

Elipso

  • stari_mačak:

    Sviđa mi se kako je autor rafinirano i znalački popljuvao ovo jadno Večernjakovo natjecanje i još su mu to objavili. Svaka čast :)