Nepotrebno je raspravljati ima li danas na svijetu boljih mlađih pjevačica od Anne Netrebko. Međutim, ruska umjetnica, koja će uskoro navršiti 54 godine, i dalje je jedina istinska diva staroga kova, posljednja istinska operna boginja koja još hoda po zemlji. I božanstveno pjeva. U to smo se prošlog utorka još jednom uvjerili na Festivalu Ljubljana u doslovno do posljednjeg mjesta punom Cankarjevu domu, u atmosferi uzavreloj od silne ljubavi koja je strujala iz gledališta prema pozornici i natrag.
Program posvećen u cijelosti Pucciniju otvoren je odmah pravom eksplozijom, jednim od najefektnijih zborskih prizora iz “Turandot”. Uz odličan orkestar Slovenske filharmonije pod ravnanjem pedantno preciznog maestra Denisa Vlasenka, zagrmila su moćno čak dva zbora, ljubljanske i mariborske opere, združena u jedan.
Nije to bila puka revija arija, dueta i ponekog intermezza, nego cijeli potresni prizori iz “Turandot”, “La Bohème”, “Tosce”, “Madame Butterfly” i “Manon Lescaut”. Uz nekoliko zborskih solista u manjim epizodama bilo je angažirano još dvoje sjajnih pjevača, južnoafrička sopranistica Pumeza Matshikiza i francuski bariton Jérôme Boutillier, koji se i samostalno iskazao u ariji iz rjeđe izvođene Puccinijeve opere “Edgar”.
Kao i prije dvije godine u Ljubljanu, s kojom su tijekom godine razvili poseban odnos, uz Netrebko je i ovaj put bio tenor Jusif Ejvazov. Nakon što su lani, nakon deset sretnih godina, kako je stajalo u zajedničkoj objavi, objavili da se razvode, očito su ostali, kao što su i najavili, najbolji prijatelji. Kemija među njima na pozornici ne da nije oslabjela nego je dobila i novu dimenziju i snagu. To više što im je ovaj ljubljanski nastup, barem za neko vrijeme, bio posljednji.
Cijelu večer sjajno su se nadopunjavali glasovima, glumom i emocijama. Vrhunac se dogodio u dodacima. Najprije je Netrebko razgalila dvoranu arijom “Mio babbino caro” pokazavši suptilnim nijansama i pianima koliko su i dalje raskošne njene vokalne mogućnosti. A onda je, ta velika diva i žena silne i nadasve tople i plemenite karizme, Ejvazovu takoreći darovala večer pustivši ga da dvoranu raspameti slavnom arijom “Nessun dorma” i starim trikom koji si smiju dopustiti samo najveći pjevači, u kakvog se ovaj tenor definitivno tijekom godina razvio. Na pretposljednjoj noti dao je znak dirigentu i orkestru da “zadrže dah”, da bi na tom akordu svoju koronu držao barem pet puta dulje nego što je uobičajeno. Upalilo je. Cankarjev dom pretvorio se u vulkansko grotlo oduševljenja, koje se samo pojačalo kada je još jednom na poklon izašla diva Netrebko.
Anna ostaje Anna, jedna i jedina, ali i Ejvazov je ostvario tenorski trijumf za dugo pamćenje i želju da ga ponovno vidimo makar i bez nje u nekoj operi. To će nam vjerojatno, kao i nove susrete s Netrebko, nekog od idućih ljeta omogućiti Festival Ljubljana, čije veliko finale za ovu godinu tek slijedi nastupima zvijezda kao što su Maksim Vengerov, Magdalena Kožená i Martha Argerich, dok će paradu velikih orkestara 12. rujna zaključiti Bečka filharmonija.
Otvori KEKS Pay
