Za Nikšu Bratoša prvi put sam čula kao klinka jer bio je silno zgodan mojoj sestrični. Malo kasnije osvijestila sam ga kao megauspješnog producenta, aranžera, skladatelja i multiinstrumentalista koji je surađivao, i surađuje, s najvećim glazbenicima, od Čolića, Arsena i Balaševića do Gibe, koje je pak slušala moja mama, a potom sam ga i upoznala kao sjajnog čovjeka godinama surađujući s njim u žiriju Večernjakove ruže. Neopisivo talentiran i stručan, iznimno vrijedan, iza sebe ima rad na više od 200 albuma, u nizu televizijskih projekata, a o nagradama da i ne govorimo... Nogometnim žargonom, u glazbi uvijek vezni, nikad centarfor, a nezamjenjiv, i u tome beskrajno gušta.
I ove godine bili ste nominirani za Porin, ali izmaknuo vam je. Nema mjesta žaljenju jer približili ste se brojci od 50 osvojenih. Znate li im točan broj?
Nisam siguran, ali vrtim se oko 46. Neki su mi doma, neki u studiju, nekoliko ih je kod jako dobrih prijatelja koji mi puno znače i jedan je, naravno, kod moje mame. Svi su mi jednako dragi i, općenito, cijenim svaki put kada netko prepozna to što radim, tako da činjenica da imam puno osvojenih Porina ne znači da su devalvirali u mojoj glavi.
I u čemu je tajna uspješnosti, jeste li si tijekom desetljeća na sceni barem donekle uspjeli odgovoriti na to pitanje?
Ja sam čovjek iz prirodnih znanosti pa uvijek pokušavam racionalizirati stvar i svesti je na neko logično rješenje. Praksom sam došao do sljedećih odgovora: a) trebaš se u životu potruditi raditi ono što zaista voliš jer onda sigurno radiš malo bolje. Nema sreće u bavljenju poslom koji ne voliš i b) sreća ili nesreća je da se tvoj ukus poklopi s ukusom malo šireg spektra ljudi. Nažalost, ako radiš nešto što vole još dvojica u ovoj državi, to može biti sjajno, ali ostaje ti mala niša i nećeš biti posebno uspješan.
U čemu se najviše razlikuje glazbeni biznis iz doba kada ste vi bili mladi i počinjali u doba zrelog socijalizma od onog u današnje vrijeme, u doba tranzicijskog i trulog kapitalizma?
Same postavke glazbe nisu se promijenile uopće, štoviše nepromijenjene su već 300 godina. Ono što se promijenilo je način konzumiranja glazbe i demokratizacija procesa proizvodnje glazbe. Prije, dakle u socijalizmu, morao si proći povećalo urednika, studija je bilo malo i bili su skupi, a kada si dobio mogućnost da uđeš u studio, za taj trenutak se pripremalo mjesecima i to bi se onda odradilo na najbolji mogući način. U ovom trenutku svatko ima mobitel kojim može nešto snimiti i objaviti na YouTubeu. Svi se mogu baviti glazbom, input je ogroman i u toj šumi je teško pronaći ono što je doista dobro. Nekada je urednička politika na radiju preslušavala, a potom publici servirala ono što je prošlo niz filtara i bilo je dobro. Danas više nema takve uredničke funkcije, svatko ima playlistu i s hijerarhije se svelo na ravan. I još nešto, tada smo slušali lokalne medije, 80-ih smo imali Radio Zagreb, dvije domaće televizije, neku stranu radiopostaju samo ako je bilo dobro vrijeme i gotovo. Sada nam je sve što se događa bilo gdje u svijetu na klik, kako Korejcima tako i nama, i ta dostupnost ljudima, koji imaju na raspolaganju relativno ograničeno vrijeme da bi uživali u muzici, čini to da nisu dovoljno posvećeni jednom sadržaju, već šaraju. Nekoć si ušao u trgovinu, kupio ploču pa je pobožno slušao deset dana, dodirivao je i proučavao njezin omot. Uživao si u tome. Ovog trenutka je sve vrlo potrošno, ali to je nova realnost. Nekad smo se vozili kočijama, sad se vozimo autima, nema natrag. Jedino se nadam da AI neće sve preplaviti.
Kako se hrvatska glazbena industrija prilagođava na AI?
Trump je otpustio najvažniju ženu koja se bavi autorskim pravima jer zastupa stav da bi ono što koristi AI trebalo honorirati budući da kompjutor ne može tek tako uzimati tuđu kreaciju i stvarati svoju. Europa je oduvijek bolje gledala na autorska prava nego Amerika, manje smo orijentirani na biznis, a više na stvaranje i kreativnost pa se u EU stekla kritična masa koja će se posvetiti tome da se umjetnoj inteligenciji dozvoli pristup, ali uz naknadu. Kako smo mi dio EU, slično je i kod nas.
Drugim riječima demokracija u glazbi nije najsretnije rješenje?
Demokracija nije nigdje najsretnije rješenje. Uvijek je postotak akademski obrazovanih građana niži, čak i nizak, pa ako idemo demokratskom metodom jedan glas – jedan čovjek, ići ćemo neminovno prema dnu. To genijalno objašnjava film "Idiokracija". To nije nešto što me veseli i po meni je jedna prosvijećena monarhija uvijek bila puno bolje rješenje. Tako ni u glazbi demokracija nikad nije funkcionirala jer uvijek je morao postojati onaj tko će reći što se svira i kako se svira, nikad nisu mogli svi odlučivati. Demokracija je, dakle, propali projekt.
Sjećate li se svojeg prvog javnog nastupa?
Kao glazbenik počeo sam nastupati u glazbenoj školi, a nakon toga, u svojoj sadašnjoj maniri, 1976., kada sam cijelo ljeto svirao s jednim bendom po obali. No moj prvi javni nastup uopće bio je kad sam imao sedam godina i izveo recitaciju u crkvi za vrijeme krizme. Sam pred auditorijem, trema je bila golema, ali bio sam jako odgovoran i dovoljno koncentriran da uspijem. Tada sam već shvatio da su priprema, odgovornost i koncentracija dobitna kombinacija, a tremu imam i danas.
Kako ste se inficirali pop glazbom?
U ulici sam imao frendove koji su bili pet godina stariji od mene i koji su mahnito slušali Beatlese pa su navukli i nas mlađe. Kako smo živjeli u Travniku, u malom gradu u kojem nije postojala prodavaonica glazbenih instrumenata, jedino si šargiju mogao kupiti na placu, uzeli smo tri konzerve nekog motornog ulja i do besvijesti po njima udarali i ponavljali "Hey Jude". Drugi val zaraze glazbom dogodio se dok sam se zabavljao s jednom djevojkom, s čijom je pak sestrom bio jedan stariji lik, koji će kasnije postati dekan Političkog fakulteta u Sarajevu, a koji je jako fino svirao gitaru. I uočio sam da dok svira gitaru, oko sebe okuplja masu ljudi, a ja sviram violinu i klarinet i nigdje nikoga, dakle, što ja ne bih probao s gitarom. Na kraju je gitara i prevladala.
Violina i klarinet, zašto baš ta kombinacija?
Slučajno. Kad sam se upisivao u glazbenu školu, nije bilo dovoljno prijavljenih za violinu pa su me šutnuli tamo. I to je u biti bilo odlično jer violina je fantastičan instrument za učenje. A kako je ekipa iz glazbene uglavnom svirala i u travničkoj limenoj glazbi, pitao sam se što ne bih i ja. Igrom slučaja moj profesor violine bio je i profesor klarineta i eto, uplovio sam u svijet tog pomalo opskurnog instrumenta koji se rijetko pojavi, ali kada se pojavi, upečatljiv je i ja ga jako volim. I klarinet i violinu imam doma, klarinet tu i tamo i uhvatim, volinu rijetko, ali isključivo iz svojeg gušta. Nemam dovoljno vremena posvetiti im se toliko da bi to bilo dobro, a po mojim sadašnjim kriterijima znam da to ne radim dobro i bolje je da ih sviraju neki drugi ljudi.
Vi ste zapravo po struci inženjer elektrotehnike.
Tijekom osnovne škole nisam uopće bio talentiran za glazbu, ali bio sam izuzetno talentiran za matematiku i fiziku. Osvajao sam školska, gradska pa i republička natjecanja, matematika mi je bila kao igra i tata mi je savjetovao da je bez veze to baciti i umjesto Glazbene akademije 1978. upisao sam elektrotehniku u Sarajevu. Zainteresiralo me, malo i zbog glazbe i pojačala i svega što ide u taj elektrotehnički spektar, a najviše su me zanimali kompjutori kao neka nova stvar koja je tek u povojima. Godinu dana sam i odradio u Energoinvestu i shvatio da udruženi rad nije za mene. Starcima nije bilo baš pravo, ali pustili su me da probam s glazbom jer mirnijima ih je činila činjenica da ako sve propadne, ipak imam fakultet. Moj tata cijeli život nije naučio kako se zove moja profesija, govorio je "prodsudent". S obzirom na to da je bio 1912. godište, producenti ga nisu zanimali.
I danas volite matematiku i fiziku jer tu su zakoni uvijek fiksni. Štošta se može objasniti matematikom, koliko je ima u glazbi?
Glazba je cijela posložena na relativno jednostavnim matematičkim principima, a da ne govorimo koliko su kompjutori uzeli maha u proizvodnji glazbe te koliko su dobar alat i ispomoć u tom poslu, a i tu je osnova matematika. Danas računala i kreiraju glazbu, nisam osobno ljubitelj toga, no kad radim kompjutorski, najljepša stvar koja je ikad izumljena je "undo" kad ti se nešto ne sviđa.
A koja je formula hita?
Trebaju se poklopiti tri stvari – pjesma, izvođač i trenutak. Da se o tome razmišljati i unaprijed, ali ne možeš sto posto biti siguran hoće li uspjeti. Osim toga, pametno je lijepe i brze pjesme plasirati na ljeto, a balade na jesen. Primjerice, prvi hit Dire Straitsa "Sultans of Swing" prvotno je objavljen u veljači i ništa se nije dogodilo. Kada su ga ponovno plasirali u prosincu, eksplodirao je. Dakle, to su godine engleskog punka i odjednom se javlja netko s relativno mirnom svirkom, čistom gitarom, normalnim tekstom i bez pretjerane punkerske ekspresije i u biti je samo bilo potrebno da se ljudi u Britaniji tijekom tih nekoliko godina zaista zasite punka da bi poželjeli nešto novo. Početkom 1978. to se još nije dogodilo, ali krajem godine publika je htjela nešto novo i Straitsi su uklizali u pravo vrijeme.
Koja je vaša pjesma bila i vaš prvi megahit?
Pa recimo da se to dogodilo s "Tamarom" na prvom albumu Borisa Novkovića na kojem sam kao producent i aranžer bio mali od palube Senadu Galijaševiću. Poslije toga uočili su me Đorđe Novković i Zrinko Tutić te tražili da radim za njih. Uslijedili su Kalember i "Vino na usnama", Bebek, Tajči za Eurosong... no i prije toga u Sarajevu su hit bila dva albuma Valentina ili treći album Crvene jabuke "Sanjati", koji je imao tiražu od 350.000 primjeraka... Ima toga.
Spomenuli ste Eurosong, večeras je finale, Hrvatska je ispala. No zanimljiv je fenomen prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg Marka koji su nas predstavljali na tom natjecanju. Dva dečka u mnogočemu nalik jedan na drugoga, od vjere do uvjerenja, uz razliku da je u Hrvatskoj najveći krimen Marka Bošnjaka to što je otvoreno gej. Kako gledate na javni linč koji je taj mladić proživio, kakvi smo mi to ljudi?
Mnogi koje smo voljeli slušati bili su gej, samo to nismo znali. Ako nekoga gledam i volim slušati njegovu mjuzu, ne vidim zašto moram znati njegovu seksualnu orijentaciju i na temelju toga išta ocjenjivati. Mislim da smo kad je o tome riječ u zatucanom srednjem vijeku. Ne živimo više u zemunicama, kuće su nam napredovale, ali glave nisu. Šteta. Jesmo li kršćani i kao takvi trebamo voljeti ljude, je li taj mladi čovjek ikome išta nažao učinio... Ako ne možemo slobodno iskazati to što jesmo a da pri tome nikoga ne ugrožavamo, onda smo zbilja još uvijek u zemunicama. Što se pak tiče same pjesme, nisam ljubitelj takve vrste glazbe u kojoj je previše efekata, a premalo stvari koje su pamtljive kao pjesma. No to govorim iz svoje staračke perspektive, da sam mlađi, možda bih drukčije razmišljao. Naime, važno je shvatiti da ćeš glazbu koju si slušao odrastajući zadržati cijeli život i da će ti i uz prilagođavanje novom opet biti draže ono staro. Sjećam se koliko je Beatlese kritizirala tada starija populacija govoreći da je to prejednostavno i seljački, a genijalni su. Poanta je da nisu bili za njihovu generaciju. Tako ja recimo ne volim i ne slušam hip hop, ali to ne znači da nije dobar.
Imamo mi i trećeg Marka, Perkovića Thompsona. Kako vidite taj fenomen?
Vidio sam nečiji komentar da mu je drago da muzika može okupiti toliko ljudi. Moram reći da tu muzika nije okupila ništa, okupili su ih tekstovi i svjetonazor. Tu možda ima i dobrih pjesama, ali svjetonazor je kriv. Pitam se je li itko od tih mladih pročitao koju točnu povijesnu knjigu. Da imam moć, prvo bih proveo reformu školstva i reformu pravosuđa. Država koja drži do sebe, drži i do školstva. Sve države koje su tako funkcionirale su i prosperirale i u tim državama su indeks sreće i standard visoki. Države koje su prepustile školstvo stihiji dugoročno ne idu nikamo.
Vi ste odrastali uz Beatlese u Travniku... Po čemu pamtite taj period u tom gradu?
Najopipljiviji iz tog vremena mi je taj "bigbrotherovski" moment maloga grada. Kad si u malom gradu, sve što radiš zna se do popodne, a ako radiš bilo što loše, navečer će te doma dočekati stari i majka i nećeš se dobro provesti. Takvo odrastanje, u kojem se svi znaju i u kojem nisi imao šanse napraviti nešto loše a da to ne ide na sramotu tvojih roditelja, automatski te korigira. K tome, mentalitet ljudi iz maloga grada krasi neko divno samopouzdanje i entuzijazam jer ti ljudi uvijek znaju da postoje veći i tamo se nastoje i dokazati. Dakle, pamtim sve samo pozitivno vezano za Travnik. Moj pokojni otac, koji je prilično proputovao, govorio je da je to najljepša provincija u Bosni. To je grad koji ima tradiciju isusovačke gimnazije, u kojem je nastala prva hidrocentrala, grad koji je bio vezirski s konzulima iz mnogih zemalja pa kad šetate travničkim grobljem, nalazite mnoga europska prezimena... Dakle, bilo je puno učenih ljudi koji su poslom dolazili u taj grad i donosili svoj utjecaj. K tome, imam fotografiju iz 1902. na kojoj je Simfonijski orkestar grada Travnika, to puno govori.
Ima vas poznatih iz Travnika.
Ima, ima, a Ćiro Blažević bio je jedan od pravih primjeraka Travničana – gdje god ga baciš, snaći će se.
Mora li svaki Travničanin apsolvirati Ivu Andrića?
Ne mora apsolvirati Ivu Andrića, ali mora poput Ive Andrića, kasnije i Ćire Blaževića, nevin okusiti zatvor. Nedavno je jedan moj prijatelj Travničanin zaglavio na jedan dan u istražnom zatvoru. I sljedeće jutro nazvao sam ga i rekao mu da je tek sad postao pravi Travničanin, jer svaki pravi Travničanin mora barem jednom nepotrebno zaglaviti u zatvoru. Šalu na stranu... Volim Andrića, nedavno sam ponovno čitao "Na Drini ćupriju" i način njegova skeniranja tog povijesnog perioda i podneblja je genijalan. Kako je odlično rekao Marquez "trač je sjeme književnosti", tako u Andrićevu slučaju ne znamo je li sve bilo baš tako kako je pisao ili kreće od trača, ali zanimljivo je čitati i vidjeti koliko su se ljudi malo do danas promijenili i opet spoznati kako je ta mala sredina imala povijest koja nadilazi i mjesto i geografiju.
Rođeni ste u Travniku, ali oba roditelja su vam iz Konavala?
Da, otac je bio šesto dijete u obitelji, "ono za koje nije bilo mjesta" i kao mladić je bio mornar, a kad je zaradio neki novac, u Tesliću je otvorio restoran koji je prije Drugog svjetskog rata imao 120 sjedećih mjesta. Tada je imao 30 godina. Nakon rata sve mu je oduzeto, ali ostala mu je ljubav prema ugostiteljstvu, Bosni i tim ljudima koji imaju tvrdu ruku, a meko srce, pa je u funkciji jednog državnog poduzeća po Bosni otvarao nešto što se tada zvalo Dalmatinski podrumi. Otvori jedan, uhoda posao, prepusti drugima i odlazi u novo mjesto... Uslijedili su Brčko, Sarajevo i na kraju Travnik, u kojem je poželio ostati. Povukao je moju majku i ostalo je povijest. Kad smo 1990. odlazili iz Bosne, oni u Konavle, ja u Zagreb, napravili smo malu turu po mjestima u kojima je otac nekad radio. I dolazimo u Teslić, u kojem on nije bio više od 45 godina, izlazimo na parkingu i neki stariji čovjek mu govori: "Mijo, bogati jesi to ti?" i završili su na ručku.
To su ljudi koji se drže zajedno.
Tako je i ja tako nastojim živjeti sa svojom ekipom iz osnovne škole. Imam društvo iz prvog osnovne s kojim dandanas svake godine idem na skijanje i ljetovanje. Na mom 65. jubilarnom rođendanu bilo nas je šest iz prvog razreda. Živimo na svim stranama svijeta, ali držimo se zajedno.
Iz Bosne odlazite slučajno ili ste predosjećali što se sprema?
Slučajno. Roditelji u mirovini htjeli su natrag u Konavle, a ja sam tada živio u Sarajevu, ali htio sam raditi i živjeti u centru glazbene produkcije bivše Jugoslavije, a to je bio Zagreb. I moj stariji sin je već rođen tu. Ispalo je bolje nego što smo se nadali, kao da smo znali što slijedi.
Ploča vašeg prvog sarajevskog benda Bonton Baya, koji je izvodio neki new wave synth pop, danas se prodaje kao kolekcionarski primjerak i stoji oko 500 eura.
To je bila otprilike 1981., bili smo "kultni" alternativni bend čiji su koncerti bili uvijek puni pa se znalo dogoditi da nas poslije nastupa ljudi ne bi puštali, a kako nismo imali repertoar nego taj koji smo izveli, odsvirali bismo sve iznova. Bili smo stvarno dobri, glazbeno zaigrani i totalno drukčiji od drugih, ali pomalo angažirani i nismo bili omiljeni vlasti, koja nas je oporezovala kao šund. Diskografska kuća objavila nam je, dakle, album, ali on je nažalost tog trenutka bio tiskan u svega 50-ak komada pa se zna da nema puno tih primjeraka, a zna se i da postoji baza slušatelja tog benda i ta je ploča u ovom trenutku raritet. Vrpce drugog albuma tog benda nestale su s Diskotonom, a mi smo se raspršili po drugim bendovima i po svijetu.
Imate tu ploču?
Imam. Dobio sam je za rođendan od dobrog prijatelja.
Kakav je Zagreb danas u odnosu na onaj kada ste u njega došli?
Zagreb je kao i drugi veliki gradovi na području bivše države pretrpio neke migracije koje mu baš ne pašu. Nije mi prikladno u Zagrebu na svakom ćošku čuti narodnjake. Nemam ništa protiv ijedne glazbe, ali nešto drugo je mentalitet Zagreba. Nije mi logično ni da u Beogradu ima više jazz klubova nego u Zagrebu. Iako, i Sarajevo i Beograd su u tim migracijama prošli lošije od Zagreba. Osim toga, bilo mi je lijepo gledati socijalistički Zagreb, u kojem se znalo koliki mora biti razmak između dvije zgrade i kada je sve bilo rađeno s mjerom.
Nema s kim niste surađivali, ali, eto, izdvojit ćemo više od 40 godina suradnje sa Zdravkom Čolićem. Gdje ste se povezali?
Upoznali smo se tijekom Olimpijade u Sarajevu, ja sam bio u njegovu pratećem bendu, a već 1986. prvi sam put snimao za njega. Zdravko je totalno zasebna kategorija, lik koji je sve napravio na temelju onoga što jest, bez skandala, svojim glasom i karizmom, i pri tome je izuzetno dobra osoba, a to ljudi osjete. Sve je u životu zaslužio. Evo, nalazimo se nakon ovog intervjua, tu je u Zagrebu, snima spot.
Kako gledate na prihvaćanje, odnosno neprihvaćanje kantautora poput Arsena Dedića, s kojim ste također puno radili, u HAZU?
To je čista zavist i jal. Pjesnički i skladateljski on je tamo morao biti, no tamo su neki drugi, svjesni da je od njih bolji i, što je najgore, popularniji i nisu mu dali pristup. To je poražavajuće jer za 20 godina njih 15 neće se sjećati nitko, a Arsena će se pamtiti zauvijek. Rad koji je ostavio protekom godina samo će još dobivati na vrijednosti.
Gibo kaže za vas da ste mladić u vječnom pubertetu, kojeg poslovno želi zauvijek vezati za sebe. Puno surađujete. Što vi kažete za njega?
Znamo se više od 35 godina i jednako toliko dugo se poštujemo. On je jedan od onih nastavaka Arsen – Đole – Gibo. Čovjek koji ostavlja trag, sve što piše temeljito je proživljeno i, kao i Đole, jako je samokritičan. Silno pazi što će iz njegove radionice izaći i hoće li izdržati test vremena. Znamo ga kao pjesnika tužnih pjesama, a u stvarnom životu je divan i veseo i u ovim godinama, kad već imam mogućnost birati s kim ću provoditi vrijeme i s kim ću surađivati, neka ostane ovih nekoliko s kojima jesam.
Predsjednik ste Glavnog odbora Hrvatske glazbene unije, dva mandata odradili ste i kao njezin predsjednik i angažirani ste na području radnih prava glazbenika. Koliko ljudi u Hrvatskoj živi od glazbe?
Samo u HGU je 5400 ljudi, ali više od 11.000 ih se u Hrvatskoj bavi glazbom kao glavnim ili kao dodatnim zanimanjem. Kad pogledaš veličinu naše zemlje, po postocima kod nas ima više ljudi koji se time bave, i čak uspješnije, nego u drugim većim zemljama. Uglavnom, nekog vrućeg problema trenutačno nema. Nakon korone procvjetala je živa svirka jer ljudi su željni koncerata i postali su svjesni da ako nešto ne vide sada, možda neće nikada. Ono što jest malo problematično su još uvijek neriješena ili napola riješena autorska prava na internetu i u digitaliji, pogotovo kad su izvođači u pitanju. Generalni je problem, ne samo za glazbenike nego i za umjetnike, nereguliran status u okviru državnih akata. Svatko tko zna svirati, neka svira, ne mora biti verificiran, ali ima nelojalne konkurencije pa bi se time valjalo pozabaviti, no nisam pristalica toga da država mora dekretima rješavati pravila u umjetnosti. Mala smo država podložna utjecaju velikih i u ovom trenutku ogroman komad medijskog prostora uzimaju stranci, koji su odlični, ali uvijek ću se boriti za to da opstane nešto autentično, domaće. Osobno gotovo da nikad nisam radio nešto s tamburašima ili klapama, ali prvi sam za to da se i oni vrte jer su autentično naši.
Nakon 20. svibnja više vas nema u Zagrebu. Posao ili užitak?
Kombinacija. Naime, kako sam već 20 godina poslom vezan i za HRT, sada radim na drugoj sezoni showa "The Voice Kids" pa imamo audicije po gradovima i klince slušamo uživo. Dubrovnik, Split, Zadar, Rijeka, Osijek... Imam i svoje svirke, a i odmorit ću se u Istri.
Sve više ste u Istri, u blizini Vodnjana, što vas je privuklo tom kraju? Sigurno nije istarska ljestvica.
Nije! Svoje studente na Akademiji dramske umjetnosti, na kojoj predajem Oblikovanje zvuka, uvijek pitam ima li netko iz Istre, samo da naglasim koliko ne volim taj istarski melos. No zašto Istra? Prije dvije tisuće godina i Vespazijan i Hadrijan tamo su napravili ljetnikovce, prije 70-ak godina isto je napravio i vladar ove regije i uživao u svojoj vikendici. Pa tko sam ja da sam pametniji od njih. To je prekrasan kraj, a k tome Istra je okružena zemljama koje su progresivne i u ideji i u realizaciji, i Italija i Austrija i Slovenija. Istra je svoja, ali ne bježi od uzimanja najboljeg od tuđih utjecaja i to mi se sviđa. U Istri te nitko ne pita tko si, nego čime se baviš.
Imate godine za zakonsku mirovinu. Hoće li se ona ikada dogoditi?
Od lanjskog sam kolovoza i službeno umirovljenik, no dok glava, uši i prsti slušaju, sviraš i veseliš se tom poslu. I da se nečim drugim bavim, ne bih mogao biti miran, nisam taj tip. Volim i fizički posao oko kuće, ali glazba je glazba, a poslije nje samo groblje.
Otvori KEKS Pay
Tko si ti da govoriš koji je ispravni svjetonazor?!